Tajna karizmatičnih ljudi krije se u jednoj stvari koju rade u razgovoru

Neke osobe ostavljaju posebno snažan dojam tokom razgovora, a ljudi se nakon susreta s njima često osjećaju bolje i sigurnije u sebe. Takav efekt obično povezujemo s karizmom, zbog koje se pojedinci doživljavaju kao privlačni i intrigantni. Iako se često smatra urođenom osobinom, karizma je zapravo vještina koju je moguće razvijati na relativno jednostavan način.

Istraživanje provedeno na Univerzitetu u Lausannei pokazalo je da usvajanje određenih komunikacijskih tehnika može povećati percipiranu karizmu za čak 60 posto. Rezultati tako dovode u pitanje uvjerenje da se s karizmom jednostavno rađamo.

Na sličan zaključak ukazuje i istraživanje psihologinje Susan Fiske s Univerziteta Princeton o načinu na koji stvaramo prvi dojam o drugim ljudima.

Prvo procjenjujemo koliko je neko topao

Fiske je utvrdila da kod drugih osoba gotovo uvijek prvo procjenjujemo njihovu toplinu, a tek nakon toga njihove sposobnosti.

Nakon razgovora zato često bolje pamtimo kako smo se osjećali u društvu određene osobe nego koliko nam je djelovala inteligentno ili samouvjereno. Upravo taj osjećaj predstavlja važan dio onoga što doživljavamo kao karizmu.

Psihoterapeut Donald Altman razvio je tehniku koju naziva "prepoznavanje snaga", a njenu suštinu objasnio je u članku za Psychology Today.

Princip je jednostavan: potrebno je pažljivo i aktivno slušati osobu s kojom razgovarate, prepoznati ono što radi dobro, a zatim joj to direktno kazati.

"Prepoznavanje tuđih kvaliteta snažan je alat za povezivanje koji vas izdvaja u očima drugih", navodi Altman, dodajući da se na taj način odmah stvara osjećaj bliskosti.

Kako izgleda ova tehnika u praksi

Na Altmanovim radionicama učesnici se podijele u parove i razgovaraju o sasvim svakodnevnim temama.

Osoba koja sluša ima zadatak da u priči sagovornika prepozna trenutke u kojima je pokazao neku pozitivnu osobinu. To može biti strpljenje, smisao za humor, dobra procjena ili neka druga kvaliteta.

Nakon što je prepozna, sagovorniku treba ukazati na nju.

Često se radi upravo o kvalitetama kojih osoba koja govori nije ni svjesna. Učesnici nakon takvih razgovora redovno imaju osjećaj da ih je neko zaista saslušao i razumio, a Altman navodi da se takva reakcija pojavljuje u svim grupama.

Većina ljudi zapravo čeka svoj red da govori

Uspješnost ove metode vjerovatno proizlazi upravo iz njene jednostavnosti i velike razlike u odnosu na način na koji se mnogi svakodnevni razgovori odvijaju.

Komunikacija se često svodi na čekanje vlastitog reda za govor. Zbog toga osoba koja zaista sluša, pamti detalje iz razgovora i primijeti nešto što je sagovornik dobro uradio može ostaviti posebno snažan pozitivan dojam.

Takva pažnja rijetka je, naročito prilikom razgovora s ljudima koje smo tek upoznali.

Altman ovaj pristup opisuje kao "velikodušnost duha i dar koji poklanjate drugome".

Jednostavne i iskrene rečenice poput "Sjajno si se snašao u toj situaciji" ili "U ovome si bolji nego što misliš" mogu ostaviti mnogo snažniji i dugotrajniji dojam od formalnih komplimenata kakvi se često razmjenjuju na društvenim mrežama poput LinkedIna.

Karizma se tako u velikoj mjeri može graditi sposobnošću da se druga osoba zaista sasluša i da joj se ponudi promišljen komentar, umjesto da tokom njenog govora samo čekamo priliku da ispričamo vlastitu priču. Prema ovom pristupu, riječ je o svjesnom izboru i vještini koju je moguće naučiti, a ne samo o urođenom daru.