Ostavljen sam na pustom otoku, a onda su mu mačke spasile život

Priča o škotskom pomorcu Alexanderu Selkirku, čovjeku čija je nevjerovatna sudbina postala jednom od najpoznatijih stvarnih priča o preživljavanju i jedan od važnih izvora inspiracije za Defoeovog „Robinsona Crusoea“, počela je i završila morem.

Njegova odiseja ostavila ga je četiri godine i četiri mjeseca gotovo potpuno odsječenog od ostatka svijeta na udaljenom otoku u Tihom okeanu. Priča o njegovom životu svjedoči o ljudskoj izdržljivosti, snalažljivosti i sposobnosti prilagođavanja.

Iako je Daniel Defoe u svom romanu izmijenio i proširio mnoge elemente priče, stvarna Selkirkova sudbina sama po sebi zvuči poput romana.

Alexander Selkirk rođen je 1676. godine u škotskom primorskom mjestu Lower Largo, kao jedan od sinova postolara i kožara Johna Selcraiga. Od mladosti je imao reputaciju čovjeka nagle naravi i problematičnog ponašanja.

Crkveni zapisi iz njegovog rodnog mjesta bilježe ga zbog nepristojnog ponašanja u crkvi, a spominju se i sukobi s članovima porodice. Umjesto mirnog života u maloj škotskoj zajednici, Selkirk je izabrao more, koje je početkom 18. stoljeća mladim i ambicioznim pomorcima nudilo priliku za pustolovinu i zaradu.

U to vrijeme trajao je Rat za špansko naslijeđe, a britanski i francuski brodovi borili su se za prevlast na morima. Selkirk se pridružio privatirskim ekspedicijama, pomorskim poduhvatima koji su, za razliku od običnog piratstva, djelovali uz službena ovlaštenja za napade na neprijateljske brodove i posjede.

Godine 1703. Selkirk se ukrcao na brod Cinque Ports, koji je bio dio ekspedicije pod zapovjedništvom engleskog pomorca i istraživača Williama Dampiera. Zapovjednik samog broda bio je kapetan Thomas Stradling.

Selkirk je na ekspediciji imao važnu navigacijsku ulogu, a kasniji izvori opisuju ga kao iskusnog pomorca i časnika odgovornog za navigaciju i plovidbu broda.

Sukob koji ga je ostavio samog

Ekspedicija je krenula iz Irske prema južnim morima, ali putovanje je od početka bilo teško. Nakon prolaska oko opasnog rta Horn, sukoba s francuskim brodovima i neuspješnog napada na španske položaje na pacifičkoj obali Paname, odnosi među članovima posade postajali su sve napetiji.

Posebno su se pogoršali odnosi između Selkirka i kapetana Stradlinga.

U septembru 1704. godine Cinque Ports stigao je do otoka Más a Tierra u arhipelagu Juan Fernández, oko 670 kilometara od obale današnjeg Čilea. Otok je bio nenaseljen, ali je pružao svježu vodu, hranu i zaklon, pa je posada odlučila obnoviti zalihe.

Selkirk je u međuvremenu postao ozbiljno zabrinut zbog stanja broda. Smatrao je da je trup oštećen i da je drvena konstrukcija već toliko oslabljena da bi nastavak plovidbe mogao biti opasan.

Njegove sumnje pokazale su se opravdanima. Cinque Ports bio je teško oštećen brodskim crvima, morskim organizmima koji nagrizaju drvene trupove brodova.

Prema kasnijim zapisima, Selkirk se zbog toga sukobio sa Stradlingom i izjavio da bi radije ostao na otoku nego nastavio ploviti na brodu kojem nije vjerovao. Stradling ga je shvatio ozbiljno i naredio da ga iskrcaju.

Selkirk se ubrzo predomislio.

Kada je shvatio da će brod zaista isploviti bez njega, molio je Stradlinga da ga vrati na brod, ali kapetan je ostao pri svojoj odluci.

Tako je Selkirk ostao sam.

Na otoku je imao nekoliko osnovnih potrepština: mušketu s barutom i streljivom, sjekiru, nož, lonac, odjeću, posteljinu, nešto duhana, Bibliju te navigacijske i matematičke instrumente. Imao je i određene zalihe hrane.

Ono što je u tom trenutku izgledalo kao katastrofalna kazna pokazalo se, međutim, kao odluka koja mu je vjerovatno spasila život.

Cinque Ports nastavio je plovidbu prema Južnoj Americi, ali je nedugo zatim stradao uz obalu današnje Kolumbije. Brod je potonuo, a Stradling i preživjeli članovi posade završili su u španskom zarobljeništvu, gdje su mnogi godinama trpjeli teške uslove.

Selkirk je, s druge strane, ostao živjeti na otoku.

Preživljavanje na otoku

Prvi mjeseci bili su najteži. Selkirk je u početku živio uz obalu i hranio se onim što je mogao pronaći u moru i na plažama, uključujući ribu i druge morske životinje.

Stalno je posmatrao horizont, nadajući se da će ugledati brod koji bi ga mogao spasiti.

Život uz obalu imao je svoje probleme. Tokom sezone razmnožavanja na plažama su se okupljale ogromne kolonije morskih lavova, čija su buka i prisustvo Selkirku otežavali život.

Zbog toga se postepeno preselio u unutrašnjost otoka. Ta odluka pokazala se izuzetno važnom.

Unutrašnjost Más a Tierrasa pružala je mnogo više resursa nego što se na prvi pogled činilo.

Na otoku su živjele divlje koze, potomci životinja koje su tamo ostavili raniji moreplovci. Selkirk ih je počeo loviti i one su mu postale jedan od glavnih izvora hrane.

S vremenom je sve manje zavisio od mušketе i baruta, a sve više od vlastite fizičke sposobnosti.

Prema zapisima koji potječu od samog Selkirka, dugotrajno kretanje po strmom i neravnom terenu toliko ga je fizički ojačalo da je mogao sustizati i hvatati koze. Hodanje bos po stjenovitom terenu dodatno je očvrsnulo njegova stopala.

Kako mu se odjeća trošila, počeo je izrađivati novu od kozjih koža. Iskustvo iz porodice koja se bavila kožarstvom pritom mu je vjerovatno bilo korisno.

Kožu je obrađivao i spajao improviziranim alatom, a izvori navode da je za šivanje koristio čavao kao iglu.

Sagradio je i dvije jednostavne kolibe od drveta pimentovca – jednu za spavanje, a drugu za kuhanje i pripremu hrane.

Za izradu novog noža poslužio se metalom koji je pronašao među ostacima opreme na otoku. Prema njegovom kasnijem svjedočenju, metalni obruč bačve obradio je tako da je dobio upotrebljiv rezni alat.

Jedan od ozbiljnih problema bili su štakori. Napadali su ga tokom noći i grizli mu odjeću, pa čak i stopala.

Selkirk je zato počeo pripitomljavati divlje mačke koje su živjele na otoku. Hranio ih je kozjim mesom, a mačke su mu pomogle da broj štakora drži pod kontrolom.

Nije živio samo od kozjeg mesa. Ishranu je nadopunjavao različitim biljkama i plodovima koje je mogao pronaći na otoku, kao i morskim organizmima.

Otok je zbog svoje blage klime i obilja vode pružao dovoljno prirodnih resursa da čovjek koji se znao snaći može preživjeti.

Arheološka istraživanja provedena početkom 21. stoljeća dodatno su osnažila priču o njegovom boravku. Na lokalitetu u zaljevu Aguas Buenas pronađeni su tragovi koji odgovaraju ranom evropskom boravku: rupe od stupova koje ukazuju na nekadašnje strukture, tragovi ognjišta te fragment navigacijskog šestara, mjernog instrumenta kakav su koristili pomorci.

Otkriće je posebno zanimljivo jer takav predmet odgovara Selkirkovom zanimanju i vremenu njegovog boravka na otoku.

Ipak, arheolozi nisu tvrdili da je predmet sa sigurnošću pripadao njemu. Nalazi prije svega pružaju snažne dokaze da je lokalitet bio mjesto ranog evropskog boravka i vrlo vjerovatno upravo Selkirkovo prebivalište.

Borba s usamljenošću

Fizičko preživljavanje bilo je samo jedan dio problema. Mnogo veći izazov bila je potpuna odsječenost od ljudskog društva.

Kako bi održao osjećaj reda i normalnosti, Selkirk je razvio svakodnevnu rutinu. Čitao je Bibliju, molio i naglas pjevao psalme.

Vjera mu je pružala strukturu dana i način da održi vezu s jezikom i vlastitim identitetom.

Njegova izolacija ipak nije značila da nikada nije vidio druge ljude.

Tokom njegovog boravka u blizini otoka pojavili su se španski brodovi. Za Selkirka su oni predstavljali veliku opasnost.

Kao britanski privatir koji je učestvovao u napadima na španske interese, mogao je očekivati zarobljavanje i veoma težak tretman.

Jednom su ga španski mornari primijetili i krenuli za njim. Selkirk je pobjegao i sakrio se na drvetu dok su ga progonitelji tražili ispod njega. Prema njegovom kasnijem iskazu, nisu ga uspjeli pronaći.

Drugi put njegov je život gotovo završio na sasvim drugačiji način.

Tokom lova na kozu strmoglavio se niz padinu i pao s velike visine. Pritom je pao na životinju koju je lovio, što je možda ublažilo pad.

Bio je teško povrijeđen i neko je vrijeme ostao nepomičan. Kasniji zapisi navode da je gotovo cijeli dan proveo u tom stanju prije nego što je uspio doći do svoje kolibe, gdje se potom postepeno oporavljao.

Takvi događaji pokazuju koliko je njegov opstanak bio neizvjestan. Jedan ozbiljan pad, infekcija ili bolest mogli su završiti njegov život prije nego što bi ga iko ponovo pronašao.

Neočekivani spas

Početkom 1709. godine na horizontu su se pojavili brodovi.

Bili su to britanski privatirski brodovi Duke i Duchess, pod zapovjedništvom kapetana Woodesa Rogersa. Na ekspediciji se ponovo nalazio i William Dampier, koji je poznavao područje i Selkirkovu prethodnu ekspediciju.

Brodovi su otok ugledali krajem januara, a Selkirk je pronađen početkom februara 1709. godine.

Kada su ga ugledali, pred njima je stajao čovjek potpuno drugačiji od onoga koji je četiri godine ranije napustio škotsku obalu.

Imao je dugu kosu i bradu, nosio je odjeću izrađenu od kozjih koža i bio je izuzetno sposoban.

Nakon više od četiri godine gotovo potpunog nedostatka ljudskog društva, govor mu je bio ozbiljno otežan. Woodes Rogers zabilježio je da su ga u početku teško razumjeli i da je riječi izgovarao nesigurno.

No ono što je Selkirku nedostajalo u društvenim vještinama nadoknađivao je znanjem o otoku. Bio je sposoban brzo pronaći vodu, hranu i sigurna mjesta te je za posadu lovio koze.

Njegova sposobnost preživljavanja impresionirala je Rogersa.

Selkirk je najprije dobio položaj drugog časnika na brodu Duke. Kasnije je dobio zapovjedništvo nad zarobljenim brodom Increase.

Ponovo se našao u svijetu pomorstva i privatirskih napada. Učestvovao je u ekspedicijama protiv španskih brodova i naselja duž obale Južne Amerike.

U Englesku se napokon vratio 1711. godine, nakon približno osam godina izbivanja iz domovine.

Život nakon otoka i priča koja je postala legenda

Selkirkov povratak izazvao je veliku pažnju javnosti. Priča o čovjeku koji je više od četiri godine sam živio na udaljenom otoku bila je savršena za novine, časopise i razgovore u londonskom društvu.

Jedan od ljudi koji su ga intervjuisali bio je književnik i esejist Richard Steele, koji je o njemu napisao članak.

Woodes Rogers također je objavio prikaz Selkirkovog spašavanja u svojoj knjizi „A Cruising Voyage Round the World“.

Selkirk je postao poznat, a njegovo iskustvo počelo se pretvarati u legendu.

Ipak, povratak civilizaciji nije mu nužno donio sreću. Steele je zabilježio jednu od najpoznatijih Selkirkovih rečenica:

„Sada vrijedim 800 funti, ali nikada neću biti tako sretan kao kada nisam vrijedio ni novčića.“

Ta rečenica dobro pokazuje koliko se iskustvo izolacije urezalo u njega. Nakon godina u kojima je bio potpuno ovisan o vlastitim sposobnostima, povratak među ljude i u društvo opterećeno novcem, statusom i svakodnevnim obavezama vjerovatno mu nije bio jednostavan.

Selkirk se nakratko vratio u rodni Lower Largo, ali more ga nije dugo napuštalo.

Ponovo se pridružio Kraljevskoj mornarici i služio na HMS Weymouth, gdje je imao položaj pomoćnika zapovjednika palube.

Godine 1721. brod se nalazio uz zapadnu obalu Afrike, gdje je posada bila izložena tropskim bolestima.

Selkirk se razbolio i umro 13. decembra 1721. godine. Pokopan je na moru.

Njegov život, međutim, nije završio njegovom smrću.

Već su njegovo spašavanje i pustolovine postali poznati javnosti, a nekoliko godina ranije, 1719., Daniel Defoe objavio je „Život i čudesne pustolovine Robinsona Crusoea“.

Selkirk se tradicionalno smatra jednim od najvažnijih stvarnih izvora inspiracije za Crusoea.

Njegova priča dijeli s romanom ključni motiv čovjeka koji nakon brodoloma ili napuštanja ostaje sam na udaljenom otoku i prisiljen je vlastitim rukama izgraditi novi život.

Ipak, Defoeov roman nije jednostavno prepričavanje Selkirkovog života. Crusoe je književni lik, a njegova priča uključuje brojne elemente koji nemaju direktnu vezu sa Selkirkom.

Nema sigurnog dokaza da su se Defoe i Selkirk ikada lično sreli. Vjerovatnije je da je Defoe za Selkirkovu priču mogao čuti iz javno dostupnih izvještaja, posebno nakon što su o njemu pisali Rogers i Steele.

Selkirkova priča ipak je ostala neraskidivo povezana s Robinsonom Crusoeom.

Godine 1966. čileanske vlasti službeno su preimenovale otok Más a Tierra u Otok Robinsona Crusoea, dok je susjedni otok Más Afuera dobio ime Otok Alexandera Selkirka.

Tako je čovjek koji je jednom bio ostavljen na nepoznatom otoku dobio trajni spomen upravo ondje gdje je proveo najneobičnije godine svog života.

Selkirk nije bio izmišljeni junak koji je savršeno vladao prirodom. Bio je pomorac koji se našao u očajnoj situaciji, čovjek koji je pogriješio, posvađao se s kapetanom i ostao sam na komadu zemlje usred okeana.

Preživio je zahvaljujući kombinaciji znanja, fizičke izdržljivosti, prilagodljivosti, sreće i nevjerovatne upornosti.

I upravo zato njegova stvarna priča možda nije ništa manje nevjerovatna od one koju je nekoliko godina kasnije ispričao Daniel Defoe.