Nijemac 18 godina ljetuje na hrvatskom otoku, sada je ogorčen cijenom ćevapa i pljeskavice

Nakon 18 godina dolazaka na Brač, kupovine kuće i potpunog uklapanja u lokalnu zajednicu, njemački poduzetnik Christoph iz Frankfurta uputio je emotivno i razotkrivajuće otvoreno pismo u kojem upozorava na zabrinjavajuće trendove u hrvatskom turizmu.

Njegovo obraćanje nije reakcija nezadovoljnog prolaznog turista, već duboka refleksija čovjeka koji otok smatra svojim drugim domom i koji iz prve ruke svjedoči kako utrka za profitom i komercijalizacija postepeno narušavaju same temelje dalmatinskog načina života.

SKUPO LJETOVANJETurista pokazao račun: 16 eura platio hljeb, 11 eura vodu, a onda pitao: Gdje je granica?

Govoreći o transformaciji lokalnog mentaliteta i svakodnevice, Christoph se u pismu koje je poslao redakciji Morskog HR prisjeća vremena kada je sezona bila samo dio, a ne jedina svrha postojanja.

- Hrvatsku smo upoznali kao srdačnu, otvorenu i gostoljubivu zemlju. Naši prijatelji ovdje su čak i usred sezone imali vremena za kafu, razgovor, zajedničku večeru ili spontano druženje... Ljudi su tada, kao i danas, morali zaraditi za život. Ali sezona je bila dio života. Nije bila cijeli život, ističe autor, dodajući kako se u međuvremenu promijenila sama logika poslovanja i formiranja cijena u ugostiteljstvu.

Uspoređujući troškove s onima u svom matičnom gradu, napominje:

- Jednostavni ćevapčići ili pljeskavica koštaju 20 ili 25 eura, a steak 35 eura, naglašavajući pritom apsurdnost situacije:

"Dolazim iz Frankfurta. I tamo poznajemo visoke cijene... Kada jednostavan obrok na Braču počne koštati koliko i obrok u centru Frankfurta, onda mi je kao poduzetniku teško pronaći ekonomsko objašnjenje."

Posebno zabrinjava činjenica da se više ne postavlja pitanje kolika je poštena cijena usluge, nego koliko se od gosta još može izvući. Autor jasno poručuje da izbjegavanje trošenja među dugogodišnjim gostima ne proizlazi iz nedostatka novca, već iz gubitka osjećaja za stvarnu vrijednost.

"Ponekad se stječe dojam da pitanje glasi: koliko gost još može platiti? Koliko mogu povećati cijenu prije nego što kaže da je dosta?... Nije problem u tome što si to ne možemo priuštiti. Možemo. Ali sve češće to ne želimo platiti jer više nemamo osjećaj da cijena odgovara onome što dobivamo."

Ta stalna komercijalizacija vidljiva je i u najsitnijim detaljima u prostoru, poput tuševa u javnim uvalama, prenosi Morski.hr.

- U našoj javnoj uvali godinama je postojao običan tuš koji je postavila općina. Izađeš iz mora, ispereš so i odeš kući. Niko o tome nije razmišljao. Danas je tu automat za kovanice. Naravno da nikoga neće osiromašiti euro za tuširanje. Uopće nije riječ o tom euru. Riječ je o pitanju mora li se baš sve pretvoriti u nešto što se naplaćuje, navodi Christoph.

Osim finansijskog pritiska, autora lično najviše pogađaju administrativno distanciranje i gubitak lokalne veze s otokom, uprkos desetljećima ulaganja i učestvovanja u životu mjesta, zbog čega se ponovno javlja osjećaj otuđenosti.

Objašnjavajući reakciju na poruku da više nisu rezidenti, piše:

"Poruka koju mi doživljavamo jeste: vi ipak ne pripadate potpuno ovamo. I to boli... Prijateljstvima, susjedstvom, povjerenjem, time što se čovjek vraća iz godine u godinu... Mi se nakon toliko godina više nismo osjećali kao turisti. A danas sve češće ponovno dobivamo osjećaj da smo ipak samo gosti – i to gosti od kojih se istovremeno očekuje da puno troše."

Na kraju, autor apelira na lokalne poduzetnike i donositelje odluka da ne žrtvuju autentičnost i dugoročne odnose zbog kratkoročne zarade. Podsjeća kako Hrvatska ne treba oponašati druga masovna ili ekskluzivna odredišta jer njena čar leži u jednostavnosti i ljudima.

- Hrvatska za nas nikada nije bila Côte d’Azur. I to govorim kao kompliment Hrvatskoj. Nismo tražili Saint-Tropez. Tražili smo Brač... Ćevapčići ne postaju luksuzno jelo zato što koštaju 25 eura. Konoba ne postaje luksuzni restoran zato što večera košta 100 eura po osobi, zaključuje Christoph, uz konačnu poruku o vrijednosti stečenog povjerenja:

"Cijene se mogu ponovno promijeniti. Kuće se mogu obnoviti. Ceste se mogu popraviti. Ali povjerenje, osjećaj dobrodošlice i osjećaj pripadnosti puno se teže vraćaju kada se jednom izgube. Čuvajte to. To vrijedi više od još jednog eura zarade."