Newton je prije više od 300 godina izračunao kada bi mogao doći kraj svijeta

Godina 2060. pojavljuje se u zapisima Isaaca Newtona kao mogući trenutak završetka jednog svjetskog poretka. Naučnik poznat po zakonima kretanja i gravitacije do tog datuma nije došao proučavanjem fizičkih pojava, nego tumačenjem biblijskih proročanstava. Ipak, ono što je zamišljao nije bilo nestajanje Zemlje ili njeno uništenje u plamenu, već početak novog doba.

Prema Newtonovom religijskom shvatanju, Krist bi se vratio i vladao hiljadu godina, dok bi se jevrejska dijaspora vratila u Izrael i uspostavila, kako je napisao, „prosperitetno i vječno kraljevstvo“. Takvo razumijevanje završetka vremena nalikuje vjerovanjima dijela današnjih evangelika. Slične poruke mogu se čuti od televizijskih propovjednika, članova školskih odbora, guvernera i predsjedničkih kandidata.

Autor Guliverovih putovanja300 godina prije ChatGPT-a ovaj pisac je zamislio mašine koje stvaraju znanje

Šta je Newton zaista napisao o 2060. godini

U pismu iz 1704. godine, izloženom na Hebrejskom univerzitetu u Jerusalemu, Newton je objasnio računicu koja ga je dovela do datuma po kojem je njegovo proročanstvo postalo poznato, piše Open Culture.

„Dakle, vrijeme, vremena i pola vremena iznose 42 mjeseca ili 1.260 dana ili tri i po godine, računajući dvanaest mjeseci u godini i 30 dana u mjesecu, kako se činilo u kalendaru prvobitne godine. A kada se dani kratkovječnih zvijeri uzmu kao godine dugovječnih kraljevstava, razdoblje od 1.260 dana, ako se računa od potpunog osvajanja triju kraljeva 800. godine, završit će 2060. godine. Može završiti kasnije, ali ne vidim razlog da završi ranije“, napisao je Newton.

Dakle, ni u tom zapisu nije tvrdio da kraj nužno mora nastupiti baš 2060. godine. Ostavio je mogućnost kasnijeg datuma, ali nije vidio osnovu za raniji.

U nastavku je pojasnio da mu namjera nije bila kategorički dati odgovor, nego „zaustaviti ishitrena nagađanja maštovitih ljudi koji često predviđaju vrijeme kraja“.

Naučni blog Another Pale Blue Dot njegov pristup opisuje riječima da je djelovao „jednako siguran u svoja predviđanja u ovoj oblasti kao i u racionalnom svijetu nauke“.

Biblijski dani pretvoreni u godine

Newton je računicu zasnivao na Knjizi proroka Danijela. Historičar nauke Stephen Snobelen detaljno je analizirao način na koji je tumačio proročanstva i iz njih izvodio datume.

Snobelen ističe da je zanimanje za ovaj dio Newtonovog rada postalo globalno, iako su istraživači već dugo upoznati s religijskim i neobičnim vjerovanjima jednog od velikana prosvjetiteljstva.

Drugo Newtonovo pismo pokazuje koliko su njegove računice bile razrađene, ali i da se nije držao samo jednog mogućeg datuma. U njemu je iznio sedam polaznih tvrdnji.

Prema prvoj, razdoblje od 2.300 proročkih dana nije počelo prije pojave malog roga jarca. Prema drugoj, nije počelo nakon što su Rimljani 70. godine uništili Jerusalem i Hram.

Za razdoblje označeno izrazom „vrijeme, vremena i pola vremena“ napisao je da nije počelo prije 800. godine, koju je povezao s početkom papinske prevlasti, niti nakon vladavine Grgura VII, uz koju je naveo 1084. godinu.

Zatim je razdoblju od 1.290 dana odredio početne granice: ne prije 842. godine i ne nakon vladavine pape Grgura VII, odnosno navedene 1084. godine. U sedmoj tvrdnji zapisao je da je razlika između 1.290 i 1.335 dana dio sedam sedmica.

Iz tih pretpostavki izveo je zaključak da se razdoblje od 2.300 godina ne završava prije 2132. niti nakon 2370. godine. Za „vrijeme, vremena i pola vremena“ naveo je da završetak ne dolazi prije 2060. niti nakon 2344. godine.

Posljednja računica sadrži nejasnoće i greške na koje je Snobelen ukazao uredničkim napomenama. Newton je napisao da 1.290 dana ne „počinje“ prije 2090. godine, iako bi, prema Snobelenu, trebalo pisati „završava“, a moguće je i da je mislio na 2132. godinu. Kao drugu granicu zapisao je 1374, što historičar tumači kao vjerovatnu grešku umjesto 2374. godine.

Zašto se pamti upravo 2060.

Snobelen smatra da je drugo pismo nastalo nakon 1705. godine. Nesiguran rukopis, prema njegovoj procjeni, upućuje na to da ga je Newton sastavio u kasnijem životnom razdoblju.

U tom dokumentu ostavio je više prostora za različite datume, među kojima su 2344, 2090, odnosno moguće 2132, te 2374. godina. Motherboard objašnjava da je 2060. ostala najpoznatija zbog svoje zaokruženosti i činjenice da se pojavljuje u više od jednog pisma.

Nauka, alhemija i religija u istom životu

Newtonova teološka interesovanja razvijala su se uporedo s njegovim naučnim radom. Dok je oblikovao principe gravitacije i tri zakona kretanja, tragao je i za legendarnim kamenom mudraca te pokušavao pretvoriti metal u zlato. Kao duboko religiozan čovjek, pisao je teološke rasprave i tumačio biblijska proročanstva.

Takvo preplitanje danas može djelovati neobično, ali u ranim danima naučne revolucije nije bilo rijetkost. U vrijeme Francisa Bacona, Shakespeareovog savremenika, a kasnije i Descartesa u 17. stoljeću, naučno i religijsko rasuđivanje moglo je koegzistirati s vjerovanjem u magiju, proricanje i astrologiju.

Newton se ipak izdvajao spojem ezoterijskih biblijskih tumačenja, okultnih vjerovanja i stroge matematike. Njegov rad slijedio je induktivnu naučnu metodu, ali je njene mogućnosti širio i primjenom općih aksioma na pojedinačne slučajeve. Istovremeno, mnoge njegove opće pretpostavke bile bi teško spojive s naturalizmom većine današnjih fizičara.

Savremena upozorenja o budućnosti uglavnom dolaze iz odvojenih područja: naučnici govore o šestom masovnom izumiranju i mjerljivim posljedicama klimatskih promjena, a religijski propovjednici o apokalipsi izazvanoj grijehom. U Newtonovo vrijeme te su se vrste razmišljanja mogle susresti u istoj osobi.

Naučno naslijeđe i proročke računice

Iako je Newton svoj naučni rad doživljavao i kao odbranu od drugih teoloških učenja, brojni autori ističu da je taj rad postao jedan od temelja deizma i naturalizma. Njegove teorije naučnicima su stoljećima omogućavale precizna predviđanja.

Fizika 20. stoljeća pokazala je mnogo nestabilniji svemir nego što ga je Newton zamišljao. Ipak, njegove teorije, kako bi to opisao Isaac Asimov, „nisu toliko pogrešne koliko nepotpune“ i ostaju važne za razumijevanje određenih temeljnih pojava.

U izvornom tekstu pritom se naglašava da uspjeh Newtonovih naučnih teorija nije razlog da se njegovim proročkim računanjima pripisuje veća vjerodostojnost nego predviđanjima milerita, Harolda Campinga ili drugih apokaliptičnih grupa.