300 godina prije ChatGPT-a ovaj pisac je zamislio mašine koje stvaraju znanje

Mašina koja omogućava čak i neukoj osobi da piše knjige iz filozofije, matematike, politike ili poezije, bez talenta i prethodnog učenja, pojavila se u književnosti još 1726. godine. Jonathan Swift opisao ju je u „Guliverovim putovanjima“, a razvoj velikih jezičkih modela ponovo je privukao pažnju na ovaj manje poznati dio njegovog romana.

Guliver neobični uređaj susreće u gradu Lagadu, u ustanovi nazvanoj Akademija projektanata. Nazvan jednostavno „Mašina“, napravljen je od drveta i žice i služi automatskom stvaranju teksta. Njegov izumitelj objašnjava da bi uređaj trebao zamijeniti dugotrajan i naporan proces sticanja znanja.

Početak pop-kulturnog fenomenaPrvi strip Stana Leeja i nakon 85 godina stari poput dobrog vina

„Svi su znali koliko je uobičajeni način ovladavanja umjetnostima i naukama naporan; međutim, pomoću njegovog izuma i najneukija osoba, uz razuman trošak i malo fizičkog rada, mogla bi pisati knjige iz filozofije, poezije, politike, prava, matematike i teologije, bez ikakve pomoći talenta ili učenja“, prenosi Guliver izumiteljevo objašnjenje.

Rad uređaja podrazumijeva glomazne dijelove koji kloparaju i grupu mladih ljudi zaduženih za okretanje ručica, čitanje i zapisivanje. Takav prizor mogao je djelovati neobično čitaocima u 18. stoljeću, kao što djeluje i danas. Međutim, zamisao pisanja bez intelektualnog napora dobija drugačiji kontekst u vremenu kada studenti mogu prepustiti mašinama izradu svojih radova, a isto pitanje otvara se i za njihove profesore, prenosi Open Culture.

Chris Garcia je na stranici Muzeja historije računara ukazao na mjesto koje Swiftov uređaj zauzima u književnom predstavljanju tehnologije.

„Ovo je jedno od najranijih poznatih spominjanja mašine koja bi se mogla smatrati računarom u književnosti, više od stotinu godina prije prvih nacrta računskih mašina Charlesa Babbagea“, napisao je Garcia.

Ipak, prema njegovom tumačenju, uređaj je možda prikladnije posmatrati kao svojevrsni generator slučajnih brojeva, koji izbacuje riječi lokalnog jezika povezane s tim brojevima, nego kao računar.

Garciin tekst objavljen je gotovo tačno deset godina prije predstavljanja ChatGPT-a, koje je promijenilo predodžbu šire javnosti o mogućnostima računara. Ambicija Swiftovog izumitelja bila je da pomoću uređaja stvori „cjelovit korpus svih umjetnosti i nauka“. Može li mašina zaista ostvariti takav cilj ostaje predmet rasprave, ali sama zamisao više ne djeluje kao potpuna fantastika.

Swift, međutim, nije pisao o budućim inženjerima vještačke inteligencije. Meta njegove satire bilo je Kraljevsko društvo, čiji je entuzijazam za naučna saznanja i eksperimente smatrao nedovoljno povezanim sa stvarnošću, odnosno praktičnom primjenom.

Mašina za pisanje zato nije jedini neobični projekat u njegovoj izmišljenoj akademiji. Profesor književnosti Robin Bates navodi da Swift opisuje i naučnike koji pokušavaju izvući sunčeve zrake iz krastavaca, omekšati mramor kako bi od njega pravili jastuke i jastučiće za igle te zamijeniti svilene bube paucima. Pauci bi se hranili muhama jarkih boja kako bi njihove niti već bile obojene.

Među poduhvatima su i miješanje boja prema mirisu, ponovno stvaranje izvorne hrane iz izmeta te gradnja kuća od vrha prema dnu, po uzoru na pčele i pauke.

Bates trajnost Swiftove satire povezuje s njegovim razumijevanjem ljudske prirode. Uprkos obećanjima prosvjetiteljstva, doba razuma te naučnih i tehnoloških revolucija, pokušaji mijenjanja svijeta, prema tom tumačenju, posrću čim zanemare čovjeka.

Swiftova priča istovremeno pripada dugoj raspravi o odnosu količine napisanog i njegove vrijednosti. Izum štamparije sredinom 15. stoljeća dao je toj raspravi novi okvir, ali prigovori da broj tekstova nadmašuje njihov kvalitet nisu vezani samo za jednu epohu. Jednu od svojih književnih verzija dobili su upravo u drvenoj mašini iz Lagada, tri stoljeća prije današnjih rasprava o automatskom stvaranju sadržaja.