Možemo li zaista čuti more kada prislonimo školjku na uho? Nauka ima odgovor

Gotovo svako ko je kao dijete ljetovao na moru barem je jednom prislonio školjku na uho i pokušao čuti valove. Taj poznati šum zaista podsjeća na udaljeno more, pa ne čudi što se godinama prenosi romantična ideja da školjka u sebi čuva zvuk okeana.

Ipak, objašnjenje je mnogo jednostavnije – i jednako zanimljivo.

„To nije zvuk mora“, objasnio je za Live Science Trevor Cox, profesor akustičkog inženjerstva na britanskom Sveučilištu Salford. Ipak, sasvim je logično zašto ljudi pomisle upravo na more čim školjku prislone uz uho.

Školjka zapravo pojačava okolnu buku

Ono što čujemo jeste okolna, pozadinska buka koju školjka mijenja i pojačava.

Andrew King, direktor Centra za integrativnu neuroznanost Sveučilišta Oxford, objašnjava da tvrde i zakrivljene unutrašnje površine školjke reflektiraju zvučne valove. Zvuk se unutar nje odbija, a pojedine frekvencije postaju izraženije nego što bi bile bez školjke.

Drugim riječima, školjka djeluje poput malog rezonatora.

Cox je uspoređuje s puhačkim instrumentom jer zrak unutar nje ima određene rezonantne frekvencije na kojima vibrira snažnije. Kada se neke frekvencije iz okolne buke pojačaju, naš mozak ih registrira kao karakterističan dublji šum koji lako povezujemo sa zvukom valova.

Zato ni svaka školjka neće „zvučati“ isto. Frekvencije koje će pojačavati zavise od njene veličine i oblika. Nepravilnije školjke mogu istovremeno rezonirati na više frekvencija, pa neke stvaraju dublji, a druge viši ili složeniji šum.

Školjka zapravo nije ni potrebna

Zanimljivo je da za ovaj efekat školjka uopće nije neophodna.

Sličan zvuk možemo dobiti ako uz uho prislonimo šolju, zdjelicu ili čak savijeni dlan. I ovi predmeti mijenjaju i pojačavaju određene zvukove iz okoline, a konačni rezultat zavisi od njihovog oblika i veličine.

Postoji, međutim, jedan važan uvjet – mora postojati pozadinska buka.

U potpuno zvučno izoliranoj prostoriji školjka ne bi imala šta pojačati, pa poznatog „zvuka mora“ praktično ne bi bilo.

Cox to objašnjava primjerom anehogene komore Sveučilišta Salford, posebno konstruirane prostorije u kojoj su refleksije zvuka svedene na minimum. Kada bi ondje prislonio školjku uz uho, kaže, ne bi čuo gotovo ništa jer nema dovoljno okolnog zvuka koji bi školjka mogla pojačati.

Zašto onda zvuči baš kao more?

Anehogene komore toliko su tihe da ljudi nakon određenog vremena počinju primjećivati zvukove vlastitog tijela koje u svakodnevnom životu uglavnom ne čuju – poput otkucaja srca, disanja ili zvukova zglobova.

To pokazuje koliko smo u normalnom okruženju stalno okruženi tihom pozadinskom bukom koje uglavnom nismo svjesni.

Ipak, stara dječija priča o moru u školjci nije baš potpuno pogrešna.

Ako školjku prislonimo uz uho dok stojimo na plaži, među zvukovima iz okoline koje ona pojačava zaista će biti i šum pravih valova.

„U tom slučaju okolni zvuk koji školjka mijenja jeste zvuk mora. Dakle, moglo bi se reći da more ipak slušate, samo neizravno“, zaključio je Cox.