Kako se nekada ljetovalo: Foto-aparat sa filmom, termoske, u automobil ide "cijela kuća"

Za milione ljudi širom bivše Jugoslavije ljetovanje nije bilo samo godišnji odmor. Bio je to događaj kojem se radovalo mjesecima unaprijed, porodični ritual i uspomena koja se i danas prepričava sa osmijehom.

Nije bilo interneta, aplikacija za rezervaciju smještaja niti navigacije koja vas vodi do odredišta. Ipak, odlazak na Jadran bio je jedan od najiščekivanijih trenutaka u godini.

Sve je počinjalo mnogo prije polaska. Koferi su se pakovali danima, a u automobil je trebalo smjestiti gotovo cijelu kuću. Peškiri, suncobran, gumeni dušek, lopte, rekviziti za plažu, frižider-torba, pa čak i poneki lonac ili šerpa, morali su pronaći svoje mjesto.

Na krovni nosač vezivali su se koferi i šatori, dok su djeca na zadnjem sjedištu sjedjela stiješnjena između torbi i dušeka na napuhivanje. Na put se kretalo u zoru, često već oko tri ili četiri sata ujutro, kako bi se izbjegle najveće vrućine.
Dok je otac vozio, majka je držala geografsku kartu i pazila da se ne promaši skretanje, a djeca su svakih pola sata postavljala isto pitanje: “Jesmo li stigli?”

Jadranska magistrala bila je prepuna automobila sa tablicama iz svih krajeva tadašnje države. Klima-uređaja nije bilo, prozori su bili širom otvoreni, radio je svirao najveće hitove tog vremena, a putovanje je trajalo satima.

Prva pauza bila je gotovo obavezna. Na haubi automobila ili drvenom stolu pored puta otvarali su se domaći sendviči sa salamom, pohovane šnicle ili piletina, kuhana jaja, paradajz, sokovi i kafa iz termos boce. Danas zvuči jednostavno, ali mnogi će reći da nijedan restoran nije mogao da zamijeni taj doručak.

A onda bi se, poslije dugih sati vožnje, iza posljednje krivine konačno ukazalo more. Bio je to trenutak koji se nije mogao opisati riječima. Djeca su jedva čekala da istrče iz automobila i potrče prema vodi, prenosi CdM.me.

Malo ko je odsjedao u luksuznim hotelima. Mnoge porodice ljetovale su u sindikalnim odmaralištima svojih preduzeća ili u kampovima uz samu obalu.
U odmaralištima nije bilo velikih razlika među gostima. Direktori, radnici i njihove porodice zajedno su sjedjeli za stolom, igrali šah, karte ili boćali, dok su djeca bez problema sklapala prijateljstva koja su trajala godinama.

Mnogi se i danas sjećaju kako su svakog ljeta na istom mjestu ponovo sretali drugare iz Sarajeva, Skoplja, Zagreba, Ljubljane, Beograda ili Titograda.

Na plaži nije bilo bluetooth zvučnika, influensera ni beskrajnog fotografisanja. Čuli su se samo talasi, dječji smijeh i lopta koja leti preko improvizovane mreže za odbojku. Gradile su se kule od pijeska, skupljale školjke, ronilo za kamenčićima, igrale se karte i “Ne ljuti se, čovječe”, dok su odrasli satima razgovarali sa ljudima koje su tek upoznali.
Bilo je to vrijeme kada se prijateljstvo moglo sklopiti za nekoliko minuta.

Neka ljetna zadovoljstva danas gotovo da su nestala, ali ih mnogi i dalje pamte. Providne plastične sandale koje su čuvale stopala od morskih ježeva. Prodavac koji plažom nosi korpu i glasno doziva: “Krofne sa džemom! Krofne sa čokoladom!”.

Sladoled u kugli ili plastičnoj loptici koja je poslije postajala omiljena igračka na plaži. Razglednice koje su se posljednjeg dana slale rodbini uz nezaobilaznu poruku: “Puno pozdrava sa sunčanog Jadrana.”
I foto-aparat sa filmom od 24 ili 36 snimaka. Fotografisalo se pažljivo, jer nije bilo brisanja i ponavljanja. Tek po povratku kući, kada bi se razvile fotografije, vidjelo se da li je uspomena uspjela.

Nakon dana provedenog na plaži svi su se sređivali za večernju šetnju rivom ili korzom. Miris pečenog kukuruza, palačinki i sladoleda širio se ulicama, dok su sa terasa hotela dopirali zvuci žive muzike. Djeca su jurila balone, odrasli ispijali Cocktu ili hladno piće, a more je bilo kulisa najljepših ljetnih večeri.

Možda tada nije bilo luksuznih apartmana, klima-uređaja, interneta ni društvenih mreža. Ali bilo je nečega što danas mnogima nedostaje, osjećaja bezbrižnosti. Ljetovanje u Jugoslaviji nije bilo potraga za savršenom fotografijom niti trka za što skupljim smještajem. Bilo je to vrijeme kada je put bio dio avanture, kada su nepoznati ljudi lako postajali prijatelji, a deset dana na moru ostavljalo uspomene koje traju cijeli život.

Zato mnogi i danas, čim osjete miris mora ili čuju neku staru ljetnju pjesmu, makar na trenutak ponovo postanu djeca koja nestrpljivo čekaju da otac zatvori gepek, mama još jednom provjeri da li je sve spakovano i automobil konačno krene prema moru. Jer tada odlazak na more nije bio samo godišnji odmor.
Bio je mali praznik.