Američka navika sve je prisutnija u Evropi, mnogima se neće svidjeti

Dok je napojnica u mnogim evropskim zemljama tradicionalno bila stvar dobre volje, sve češće se pojavljuje kao očekivanje prilikom plaćanja, što izaziva negodovanje gostiju.

Kultura ostavljanja napojnica, karakteristična za Sjedinjene Američke Države, posljednjih se godina sve više širi i Evropom.

U mnogim evropskim zemljama bilo je uobičajeno tek zaokružiti račun ili ostaviti nešto sitniša kada smo posebno zadovoljni uslugom, a sada se od gostiju sve češće očekuje da ostave određeni postotak iznosa.

Takva praksa već je prisutna u pojedinim restoranima i ugostiteljskim objektima, a među zemljama u kojima se posebno primjećuje ovaj trend je i Slovenija.

Napojnica više nije samo stvar dobre volje

U SAD-u je kultura napojnica posebno razvijena. Zaposleni u restoranima, barovima i drugim uslužnim djelatnostima često ovise upravo o napojnicama jer im osnovne plate mogu biti niže od zakonski zajamčenog minimuma.

Gostima je zato gotovo podrazumijevano ostaviti napojnicu, a iznos od 15 posto dugo se smatrao uobičajenim. U nekim dijelovima SAD-a, posebno u New Yorku, danas se 20 posto smatra svojevrsnim standardom.

Tokom pandemije koronavirusa praksa se dodatno proširila i izvan restorana. Napojnica se počela očekivati i na mjestima gdje ranije nije bila uobičajena, poput kafića u kojima nema klasične usluge za stolom. Zbog toga se na kulturu napojnica danas žale čak i pojedini Amerikanci, koji smatraju da se od njih sve češće očekuje dodatno plaćanje.

Digitalno plaćanje promijenilo navike

Širenju ovog trenda značajno je doprinijelo i digitalno plaćanje. Terminali za kartično plaćanje sve češće automatski nude mogućnost ostavljanja napojnice. Gost se tako prilikom plaćanja može susresti s opcijama za dodavanje određenog postotka računa, čak i kada napojnica ranije nije bila očekivana.

Upravo to kod dijela potrošača stvara neugodu. Neki imaju osjećaj da se od njih očekuje da ostave dodatni novac, čak i kada to nisu planirali. Posebno je problematično kada se opcija „bez napojnice“ nalazi među ponuđenim mogućnostima, zbog čega se gosti mogu osjećati kao da moraju opravdavati svoju odluku da ne ostave dodatni iznos.

Zašto se neki gosti bune?

Problem za dio potrošača nije u samoj napojnici, već u osjećaju da ona više nije potpuno dobrovoljna.

Kritičari ovakve prakse smatraju da bi poslodavci trebali osigurati dostojne plate zaposlenima, umjesto da se dio troškova rada prebacuje na goste. S druge strane, zaposleni u ugostiteljstvu napojnice vide kao važan dio svojih prihoda. Posebno u turističkim područjima često ističu da su iznosi koje ostavljaju gosti preniski, naročito kada račune plaćaju strani turisti.

U pojedinim mjestima pokušavaju izbjeći takve situacije tako što napojnicu unaprijed uključuju u račun. Međutim, ni takva praksa nije uvijek dobro prihvaćena, posebno među lokalnim stanovništvom.

Dok jedni smatraju da je napojnica prirodan način nagrađivanja kvalitetne usluge, drugi strahuju da se ona pretvara u svojevrsnu obavezu. Čini se da će se rasprava o tome koliko i kada treba ostavljati napojnicu nastaviti i kako se američki model bude sve više širio evropskim zemljama.