Hari Mata Hari za Oslobodjenje.ba: Važno je da čovjek ostane živ iznutra

Hajrudin Varešanović, poznatiji kao Hari Mata Hari, publici je danas predstavio novu pjesmu „Bore“. Ovoga puta jedan od najistaknutijih regionalnih muzičara donosi nešto drugačiji ritam, ali istovremeno ostaje vjeran svom stilu i emociji po kojoj je prepoznatljiv.

Nova pjesma stiže u godini u kojoj Hari Mata Hari obilježava četiri decenije karijere. Iza njega su brojni hitovi, koncerti i saradnje, a njegov put obilježile su pjesme koje su pronašle put do nekoliko generacija publike.

Trag života

Tim povodom, u velikom intervjuu za Oslobodjenje.ba govori o novoj pjesmi, albumu koji priprema i mogućem koncertu u Sarajevu. Razgovarali smo i o saradnji s Mirzom Selimovićem, današnjoj muzičkoj sceni, društvenim mrežama, ali i životu izvan reflektora, porodici i unucima.

Nova pjesma već samim naslovom govori o životu, iskustvu i svemu što čovjek nosi sa sobom. Učestvovali ste i u stvaranju muzike. Šta vas je u ovoj pjesmi posebno privuklo i zbog čega ste osjetili da je upravo ona za Vas?

- Privukla me prije svega iskrenost pjesme. „Bore“ nisu samo priča o godinama koje prolaze, nego o svemu onome što čovjek kroz te godine doživi, preživi, zavoli, izgubi i ponovo pronađe. Svako od nas nosi nešto svoje i mislim da se mnogo ljudi može prepoznati u toj priči.

Učestvovao sam i u stvaranju muzike i možda sam upravo zbog toga od početka osjećao posebnu povezanost s njom. Neke pjesme jednostavno osjetite kao svoje i ne morate mnogo razmišljati zašto. Kad sam čuo „Bore“, znao sam da imam šta da kažem kroz tu pjesmu.

Svaka bora ima svoju priču. Plaše li Vas Vaše bore ili ste ih s godinama naučili prihvatati kao dio životnog puta?

- Mislim da se čovjek s godinama pomiri s nekim stvarima koje ga možda ranije plaše. Naravno da svi želimo ostati mladi što je duže moguće, ali vrijeme je nešto što ne možemo zaustaviti.

Danas na bore gledam drugačije nego prije. One jesu trag vremena, ali su i trag života. Iza svake vjerovatno stoji neki osmijeh, neka briga, neprospavana noć, sreća ili tuga. Kad pogledate tako, onda ih je lakše prihvatiti. Važno je da čovjek ostane živ iznutra, da ima volju, radoznalost i želju za životom. Ostalo je, na kraju, samo vrijeme koje se vidi na nama.

Posebna priča

Piran je poslužio kao upečatljiv ambijent za spot i stihovima dao posebnu vizuelnu dimenziju. Jeste li od početka znali da želite upravo takvo okruženje ili se ideja rodila tokom samog rada na spotu?

- Ideja se razvijala kroz razgovore i rad na spotu, ali Piran se vrlo brzo nametnuo kao pravo mjesto za ovu pjesmu. Ima tu neku posebnu atmosferu. More, kamen, uske ulice i trag vremena na svakom koraku.

Nismo željeli napraviti spot koji će samo lijepo izgledati. Bilo nam je važno da prostor prati ono što pjesma nosi. Mislim da je Piran upravo to dao, jednu mirnoću, nostalgiju i osjećaj da vrijeme prolazi, ali da neke stvari ostaju.

- Ove godine obilježavate četiri decenije karijere. Kada danas pogledate sve što je iza Vas, šta Vam prvo prođe kroz glavu, pjesme, ljudi, koncerti ili neke sasvim druge uspomene?

- Iskreno, prvo pomislim na ljude. Pjesme su ono što ostaje, koncerti su ono što pamtimo, ali bez ljudi koji su bili uz mene svih ovih godina ništa od toga ne bi imalo isti smisao.

Četiri decenije su zaista veliki period života i karijere. Kad pogledam unazad, prođu mi kroz glavu mnogi gradovi, koncerti, saradnici, prijatelji i, naravno, publika. Ima trenutaka koje nikada ne možete zaboraviti.

Ali, ono što me najviše raduje jeste činjenica da su mnoge pjesme preživjele vrijeme. Danas ih slušaju i ljudi koji nisu ni bili rođeni kada su nastale. To je vjerovatno najveća nagrada koju umjetnik može dobiti.

Sarajevo je neizostavan dio vaše priče. Koliko je grad u kojem ste odrasli oblikovao umjetnika koji ste danas? Možemo li uskoro očekivati novi veliki koncert u Vašem rodnom gradu povodom ovog jubileja i albuma koji spremate?

- Sarajevo je u meni, gdje god da sam. To nije samo grad u kojem sam odrastao, nego mjesto koje me oblikovalo kao čovjeka, a samim tim i kao umjetnika. Sarajevo vas nauči nekoj posebnoj toplini, humoru, melanholiji, ali i tome da život, uprkos svemu, ide dalje. Mislim da se taj duh na neki način uvijek osjećao i u mojim pjesmama.

A što se koncerta tiče, Sarajevo je uvijek posebna priča i uvijek mu se rado vraćam. Četrdeset godina karijere i novi album svakako su veliki povod za nešto posebno. Ne volim mnogo unaprijed obećavati, ali mogu reći da mi je želja da se taj jubilej obilježi i u mom gradu, onako kako Sarajevo i zaslužuje.

Nedavno ste s Mirzom Selimovićem objavili „Janje“. Sarađivali ste tokom karijere s brojnim velikim umjetnicima, ali ova saradnja je zanimljiva i zbog toga što je riječ o generacijski drugačijem izvođaču. Šta ste prepoznali u Mirzi?

- Kod Mirze sam prije svega prepoznao iskrenog pjevača. Ima svoj način, svoj glas i ne pokušava biti nešto što nije. To je danas veoma važno.

Generacije jesu različite, ali muzika ne poznaje godine kada postoji zajedničko razumijevanje i kada se ljudi pronađu u istoj pjesmi. Ako se razumijete kroz ono što radite, onda nije važno ko je kada počeo i kojoj generaciji pripada. Drago mi je kada mogu raditi s mlađim kolegama koji imaju svoj put i svoj identitet. Mirza je upravo takav. Mislim da je saradnja bila prirodna i da se to osjeti u pjesmi.

„Janje“ i „Odavno si ti u srcu mom“ ponovo su pokazali da publika od vas očekuje prije svega emociju. Koliko vam je važno da pjesma koju snimate nešto probudi u čovjeku, a ne samo da bude uspješna?

- To mi je možda i najvažnije. Naravno da svakom izvođaču znači kada pjesma bude uspješna, kada je publika prihvati i kada se sluša. Ali uspjeh sam po sebi ne znači mnogo ako pjesma ne ostavi neki trag. Ja sam uvijek vjerovao u pjesme koje nešto pokrenu u čovjeku. Nekoga podsjete na ljubav, nekoga na vrijeme koje je prošlo, nekoga na osobu koje više nema. To je, po meni, snaga muzike.

Pjesma može biti popularna nekoliko mjeseci, ali ako ostane s ljudima i ako joj se vraćaju godinama, onda je uradila mnogo više od trenutnog uspjeha. Zato mi je uvijek važnije da pjesma ima dušu i priču nego da samo dobro prođe u tom trenutku.

Imate li osjećaj da se danas previše pažnje posvećuje imidžu, društvenim mrežama i brojkama, a premalo samoj pjesmi?

- Vrijeme se promijenilo i to je jednostavno tako. Danas je sve mnogo brže, sve se odmah mjeri, broji i komentariše. Koliko pregleda, koliko pratilaca, koliko reakcija.

Naravno da su društvene mreže postale važan dio posla i bilo bi pogrešno potpuno ih ignorisati. Ali ja i dalje mislim da na kraju pjesma mora ostati najvažnija.

Imidž se može promijeniti, brojke danas mogu biti velike, a sutra manje, ali dobra pjesma ostaje. Vjerujem da ljudi na kraju ipak prepoznaju kada je nešto iskreno i kada pjesma ima razlog da traje, bez obzira na to koliko se način na koji slušamo i pratimo muziku promijenio.

Važnost malih stvari

Kada biste Vi mogli ponovo proživjeti jedan trenutak iz prvih godina karijere, koji bi to bio?

- Vjerovatno neki od onih prvih trenutaka kada sam shvatio da pjesma koju smo napravili više nije samo naša. Kada je publika počne pjevati i kada shvatite da je ona otišla svojim putem.

To je poseban osjećaj, pogotovo na početku karijere, kada još ne znate šta vas čeka. Ima tu mnogo mladosti, energije i one lijepe neizvjesnosti koju kasnije više ne možete doživjeti na isti način.

Ali možda je upravo ljepota u tome što se ti trenuci ne mogu vratiti. Možete ih samo nositi sa sobom.

Koliko se Hari kojeg publika poznaje s bine razlikuje od onog kod kuće? Često ste isticali koliko vam radosti donose unuci... Čemu Vas je ta uloga naučila?

- Mislim da se svaki čovjek donekle razlikuje privatno i na poslu. Na bini sam potpuno posvećen publici i pjesmi, a kod kuće sam prije svega muž, otac i djed.

Porodica vas nekako uvijek vrati onome što je stvarno važno. A unuci su jedna posebna dimenzija života. S njima ponovo vidite svijet nekim drugim očima.

Možda me ta uloga najviše naučila da usporim. Da uživam u malim stvarima, u trenucima koje ranije možda ne biste ni primijetili. Djeca imaju tu sposobnost da vas vrate u sadašnji trenutak i podsjete koliko je zapravo malo potrebno da čovjek bude iskreno sretan.

Postoji li nešto što ste sa 25 ili 30 godina mislili da je najvažnije, a danas znate da zapravo nije?

- Vjerovatno sam, kao i većina ljudi u tim godinama, mislio da je mnogo toga hitnije i važnije nego što zaista jeste. Uspjeh, planovi, dokazivanje, stalno negdje žurite.

S godinama shvatite da ne morate sve stići i da ne morate svima dokazivati ko ste. Mnogo toga što nam se u jednom trenutku čini ogromnim, nakon nekoliko godina više uopšte nije važno.

Danas više cijenim mir, zdravlje, porodicu i ljude s kojima mogu biti svoj. A sve ostalo dođe i prođe. Na kraju, čovjek se vjerovatno najviše sjeća onoga kako se osjećao i s kim je dijelio svoj život.