Djeca koja odrastaju uz vikanje često razviju ovih osam navika

Problem nije samo u vikanju, nego i u teškoćama s kontrolisanjem emocija zbog kojih roditelji često podižu glas. Povremena burnija reakcija zbog stresa ili frustracije nije isto što i odrastanje u domu u kojem je vikanje svakodnevica.

Takvo okruženje kod djece može stvoriti osjećaj nesigurnosti i stalnog opreza, a neki obrasci ponašanja mogu se prenijeti i u odraslu dob, piše YourTango.

Skrivaju stvarne osjećaje

Ako dijete nauči da bi izražavanje zabrinutosti ili nezadovoljstva moglo izazvati ljutnju, s vremenom može početi potiskivati vlastite osjećaje.

U odrasloj dobi takve osobe često izbjegavaju sukobe i zanemaruju vlastite potrebe kako bi sačuvale mir. Može im biti teško otvoreno govoriti o onome što ih muči jer i dalje očekuju ljutnju, kaznu ili odbacivanje.

Nemirni su u stresnim situacijama

Odrasli koji su odrastali uz često vikanje mogu biti posebno osjetljivi na stres. Kada nešto ne ide po planu ili primijete da je neko uzrujan, brzo očekuju najgori mogući ishod.

Neki reaguju odbrambeno ili ulaze u sukobe, dok drugi postaju izrazito nemirni. Budući da su kao djeca naučili potiskivati emocije kako bi održali "mir u kući", može im biti teško nositi se s napetošću kada se ona pojavi.

Teško prihvataju kritiku

Ako su greške u djetinjstvu često bile praćene vikom i kažnjavanjem, čak i dobronamjerna kritika u odrasloj dobi može zvučati kao znak da su ponovo "u nevolji".

Umjesto da kritiku dožive kao priliku da nešto nauče, mogu je shvatiti vrlo lično i odmah početi kriviti sebe. Takva reakcija može biti povezana i s manjkom samopouzdanja.

Osjetljivi su na povišen ton

Osobe koje su često slušale vikanje mogu biti posebno osjetljive kada neko podigne glas.

Istraživanja su povezala izloženost verbalnoj agresiji u djetinjstvu s razlikama u područjima mozga uključenima u obradu zvuka i jezika. Zbog toga povišen ton nekima može djelovati kao prijetnja i automatski ih podsjetiti na neugodne situacije iz djetinjstva, čak i kada znaju da trenutna situacija nije ista.

Teško vjeruju drugim ljudima

Ako su roditelji, od kojih dijete očekuje sigurnost i zaštitu, istovremeno bili izvor straha, povjerenje u druge može biti teško izgraditi.

Takvim osobama u odrasloj dobi može biti teško otvoriti se drugima bez osjećaja ranjivosti. Ponekad unaprijed očekuju da će ih drugi povrijediti, kritikovati ili odbaciti.

Pretjerano ugađaju drugima

Djeca na koju se često vikalo mogu naučiti da će izbjeći sukob ako preuzmu krivicu, izvine se ili vlastite potrebe stave u drugi plan.

Ono što je u djetinjstvu služilo kao način izbjegavanja vikanja može postati obrazac ponašanja i u odrasloj dobi. Zbog toga često stavljaju tuđe raspoloženje i potrebe ispred svojih te pokušavaju svima udovoljiti.

Teško se odnose prema autoritetima

Ako su roditelji kao prvi autoriteti bili izvor straha, kasnije se može pojaviti nepovjerenje prema drugim osobama na pozicijama moći, naprimjer nadređenima na poslu.

Autoritet mogu povezivati s ljutnjom, kaznom ili nepredvidivim ponašanjem, zbog čega im je teško potpuno se opustiti i vjerovati takvim osobama.

Umanjuju vlastite osjećaje

Mnogi koji nisu imali priliku naučiti zdravo izražavati emocije kasnije teško govore o onome što osjećaju.

Mogu se pretjerano izvinjavati, izbjegavati sukobe ili sami sebi govoriti da "nije to važno". Takav obrazac može uticati i na njihove odnose jer vlastite osjećaje i potrebe često stavljaju u drugi plan.