Ko je zaista odgovoran u lančanom sudaru? Odgovor često iznenadi vozače

Lančani sudari spadaju među najsloženije saobraćajne nesreće kada je riječ o utvrđivanju odgovornosti i naknadi štete. Iako zakon ne poznaje termin "lančani sudar", u praksi se njime označava saobraćajna nesreća u kojoj učestvuju tri ili više vozila u neprekinutom slijedu sudara.

Takve nesreće najčešće nastaju kada jedno vozilo udari u drugo, zatim treće naleti na drugo vozilo i odbaci ga naprijed, nakon čega se u sudar uključuju i ostala vozila. Lanac se prekida tek kada neko od vozača uspije na vrijeme uočiti opasnost i zaustaviti vozilo prije kontakta s automobilima ispred sebe.

Ako je samo jedno vozilo naletjelo na kolonu zaustavljenih automobila, odgovornost je uglavnom jasna i snosi je vozač koji je izazvao nalet. Međutim, kada u sudaru učestvuje više vozila i dolazi do višestrukih udara, utvrđivanje odgovornosti postaje znatno složenije.

Poseban problem nastaje kod naknade štete. U praksi se često događa da osiguravajuća društva priznaju samo oštećenja na zadnjem dijelu vozila koje je udareno otpozadi, dok odbijaju isplatiti štetu nastalu na prednjem dijelu. Takva situacija može biti sporna ako je vozač uspio na vrijeme zakočiti, ali ga je vozilo iza njega udarilo i gurnulo u automobil ispred.

U tim slučajevima presudnu ulogu imaju saobraćajni vještaci koji analiziraju dinamiku sudara i utvrđuju kada je nastalo pojedino oštećenje. Sudovi se u velikoj mjeri oslanjaju upravo na njihove nalaze i mišljenja.

Kada vozač ispred sebe uoči saobraćajnu nesreću ili lančani sudar, nije dovoljno samo pokušati izbjeći udar kočenjem ili drugim manevrom. Važno je što prije uključiti sva četiri pokazivača pravca kako bi se na opasnost upozorili i vozači koji dolaze iza. Time se može spriječiti novi nalet ili ublažiti njegove posljedice.

Uključivanje sva četiri pokazivača nije samo preporuka već zakonska obaveza u kritičnim situacijama. Njihovo neuključivanje može imati posljedice i prilikom odlučivanja o naknadi štete, jer sud može utvrditi da vozač nije poduzeo sve što je mogao kako bi upozorio ostale učesnike u saobraćaju.

To potvrđuje i presuda Županijskog suda u Vukovaru (Gž-354/2021-2 od 30. septembra 2021. godine). U tom slučaju vozačica je udarila u vozilo koje je bilo zaustavljeno na cesti radi izvlačenja automobila iz kanala, a nedugo potom u njen automobil udarilo je još jedno vozilo. Sud je zaključio da je vozač posljednjeg vozila odgovoran za 70 posto štete jer nije održavao potreban sigurnosni razmak niti je dovoljno pratio situaciju na cesti.

Istovremeno je utvrđeno da je vozačica snosila 30 posto odgovornosti zato što nije uključila sva četiri pokazivača pravca i nije poduzela potrebne mjere upozorenja drugih učesnika u saobraćaju. Sud nije prihvatio tvrdnju da za to nije imala dovoljno vremena, jer su vještačenje i iskazi svjedoka pokazali da je mogla upozoriti vozače iza sebe.

Sud je pritom podsjetio da zakon obavezuje vozača da nakon saobraćajne nesreće poduzme sve potrebne mjere kako zaustavljeno vozilo ne bi predstavljalo dodatnu opasnost za ostale učesnike u saobraćaju, uključujući korištenje reflektirajućeg prsluka kada se nalazi na kolovozu.

Još jedan primjer dolazi iz presude Županijskog suda u Zagrebu (Gž-3784/2019-3 od 10. juna 2022. godine). U toj nesreći vozač Toyote udario je u zaustavljeni Renault, koji je potom odbačen u Opel ispred sebe. Nakon toga u stražnji dio Toyote udario je Ford.

Osiguravajuće društvo isplatilo je štetu nastalu na zadnjem dijelu Toyote, ali ne i onu na prednjem. Vozač je sudskim putem tražio naknadu i za prednji dio vozila, ali je njegov zahtjev odbijen.

Vještak je utvrdio da je vozač Toyote imao dovoljno vremena da uoči zaustavljena vozila ispred sebe te da je upravo njegov udar započeo cijeli lančani sudar. Također je zaključeno da Ford nije gurnuo Toyotu prema naprijed, pa oštećenja na prednjem dijelu nisu nastala usljed udara od pozadi.

Sudovi se u ovakvim predmetima najčešće pozivaju na zakonsku odredbu prema kojoj vozač mora brzinu kretanja prilagoditi stanju ceste, vidljivosti, vremenskim uslovima, stanju vozila i gustoći saobraćaja tako da može pravovremeno zaustaviti vozilo ispred svake prepreke koju u datim okolnostima može predvidjeti. Upravo mogućnost pravovremenog uočavanja opasnosti i odgovarajuće reakcije jedan je od ključnih kriterija pri utvrđivanju odgovornosti u lančanim sudarima.