Rikardo Druškić za Oslobođenje: Ne stvaram ono što će se prodati, nego što nosim u sebi

Nakon 15 godina intenzivnog umjetničkog rada, više od 700 nastalih djela i nekoliko prepoznatljivih ciklusa, bosanskohercegovački umjetnik Rikardo Druškić publici će predstaviti retrospektivnu izložbu koja objedinjuje različite faze njegovog stvaralaštva - od ranijih radova do aktuelnog multimedijalnog projekta XANTEA 2502. 

Izložba neće biti samo pregled slika, već višemedijsko iskustvo koje spaja tradicionalno slikarstvo, digitalnu umjetnost, virtualnu stvarnost i animirani film.

Posebno mjesto zauzima premijera eksperimentalnog kratkog animiranog filma Blu: Long Night of the Soul, nastalog u saradnji sa Sašom Peševskim. Film prati unutrašnje putovanje glavnog lika Blu kroz simboličan svijet inspirisan psihologijom, filozofijom, mitologijom i naukom, dok zvučni identitet potpisuje bosanskohercegovački producent Billain (Adis Kutkut). Posjetioci će, uz izložbu i film, moći isprobati i VR iskustvo koje ih vodi u univerzum XANTEA 2502, čineći ovu postavku mnogo više od klasične galerijske izložbe.

Put nije bio pravolinijski

U intervjuu za Oslobodjenje.ba, Druškić govori o nastanku ovog projekta, kreativnim izazovima, spoju umjetnosti i novih tehnologija, ali i o tome zašto vjeruje da je upravo sada, nakon godina rada, tek na početku svoje najambicioznije umjetničke priče.

Tokom narednih mjeseci publika će Vas gledati u Beogradu, Sarajevu, São Paulu, Južnoj Koreji i Italiji. Da Vam je neko prije deset godina rekao da će kalendar izgledati ovako - biste li mu vjerovali?

- Iskreno, vjerovatno bih. Ako postoji jedna osobina koja me prati cijeli život, onda je to gotovo nevjerovatna vjera u vlastite mogućnosti. Ne mislim da ću jednog dana otići na Mjesec, zakucavati loptu kao Michael Jordan ili igrati fudbal kao Zinedine Zidane. Svjestan sam svojih granica. Ali u okvirima onoga za šta sam talentovan i čemu sam posvetio život, zaista vjerujem da mogu postići mnogo. Zato je moj prvi odgovor na ovo pitanje - da, vjerovatno bih vjerovao. Naravno, put nije bio pravolinijski. Prošla godina bila je slabija nego neke prethodne na koje sam navikao. Globalna kriza osjetila se i u svijetu umjetnosti, a uticala je i na moje emotivno stanje. Bilo je trenutaka kada sam preispitivao vlastiti rad i svoju vrijednost kao umjetnika. Mislim da su takvi periodi sastavni dio svakog ozbiljnog kreativnog procesa.

Ipak, ono što se nikada nije promijenilo jeste ta vjera u sebe. Ona je bila moj svjetionik kada je bilo najteže, podsjećajući me zašto stvaram i zašto ne smijem odustati. Naučio sam da inspiracija nije dovoljna ako iza nje ne stoje disciplina, upornost i spremnost da radiš čak i kada sumnjaš u sebe. Danas, kada je taj period iza mene, ponovo stvaram s velikom strašću i uživam u svemu što mi se dešava. Zahvalan sam i ponizan pred Bogom zbog svih prilika koje su mi se otvorile, ali istovremeno osjećam da je ovo tek početak jednog mnogo većeg puta.

Animirani film sada putuje svijetom gotovo jednako kao i Vaše slike. Da li osjećate da je film postao novi jezik kroz koji pričate istu priču ili Vas je odveo u potpuno drugačijem umjetničkom smjeru?

- Definitivno. Animacija je za mene postala prirodan nastavak slikarstva i pravo kreativno osvježenje. Slike stvaram godinama, gotovo svakog dana po sedam sati, i mislim da je sasvim prirodno da nakon toliko vremena čovjek osjeti određeno zasićenje. Nisam izgubio ljubav prema slikarstvu, ali osjetio sam potrebu da svoj svijet ispričam i na drugačiji način.

Sljedeći korak bila je upravo animacija, u kombinaciji sa zvukom. Koristimo savremene tehnologije kako bismo oživjeli moje slike, ali je važno naglasiti da je svaki kreativni dio procesa ljudski. Saša Peševski i ja zajedno smo razvijali priču, režirali, pisali scenarij i montirali film. Zvučni dizajn radi Belma Zvizdić, dok je proces zvučne postprodukcije još u završnoj fazi planiranja. To je izuzetno kreativan i zahtjevan proces, ali na kraju dobijete nešto što je za mene potpuno novo - svijet XANTEA 2502 koji više nije statičan, nego diše, kreće se i živi.

Film nam je omogućio i da mnogo dublje razvijemo teme kojima se bavim kroz slikarstvo. Ono što je na jednoj slici prikazano u jednom zamrznutom trenutku, u filmu može dobiti ritam, emociju, razvoj i vrijeme. To potpuno mijenja način na koji publika doživljava taj svijet. Postoji i vrlo praktična strana cijele priče. Poslati sliku na izložbu u Brazil podrazumijeva transport, osiguranje, carinske procedure i mnogo administracije. Film je, s druge strane, moguće poslati jednim klikom. To otvara mogućnost da moj rad mnogo lakše putuje svijetom. I na kraju, koliko god vjerovao u snagu jedne slike, mislim da 12 minuta pažljivo režiranog filma, na kojem mjesecima radi čitav tim ljudi, može pružiti iskustvo koje je drugačije i na neki način još intenzivnije. Upravo zato s velikim uzbuđenjem već radimo na novom kratkom animiranom filmu iz univerzuma XANTEA 2502, koji planiram predstaviti publici krajem godine u Sarajevu.

Kraj ili početak epohe

Sredinom jula pripremate retrospektivnu izložbu. Retrospektive se obično vežu za kraj jedne epohe, a kod Vas djeluje kao da je sve tek počelo. Šta će ta izložba pokazati - kako se mijenjao Rikardo ili kako se mijenjao svijet koji stvara?

- Znam da se retrospektivne izložbe najčešće povezuju s krajem jedne umjetničke karijere ili barem jedne velike stvaralačke epohe. Međutim, ja na to ne gledam tako. Ne mislim da umjetnost mora slijediti unaprijed određena pravila ili društvene norme. Svaki umjetnik ima pravo da sam odredi trenutak u kojem će napraviti presjek svog rada. Umjetnošću se bavim već petnaest godina izuzetno intenzivno. U tom periodu naslikao sam više od 700 radova i prošao kroz potpuno različite faze - od digitalne umjetnosti, preko ciklusa Buđenje svijesti i Mundus Novus, pa sve do projekta XANTEA 2502 koji danas razvijam. Svaki od tih ciklusa predstavljao je drugačije pitanje koje sam postavljao sebi i svijetu, drugačiju estetiku i drugačiji način razmišljanja.

Zato ovu izložbu ne doživljavam kao kraj nečega, nego kao priliku da zastanem, pogledam unazad i sagledam put koji sam prošao. Mislim da je korisno i za mene i za publiku da se podsjetimo svih tih različitih faza, pogotovo zato što mnogi ljudi i danas moj rad prvenstveno povezuju s digitalnim ilustracijama ili nekim ranijim ciklusima. Za ovu izložbu odabrao sam Galeriju JAVA jer je ona bila uz mene praktično od samog početka moje profesionalne karijere. Na neki način osjećao sam da je upravo to pravo mjesto da svom gradu predstavim presjek 15 godina rada. Ne samo da pokažem kako sam se mijenjao kao umjetnik, nego i kako su se mijenjali svjetovi koje sam stvarao - od prvih radova do današnjeg univerzuma XANTEA 2502. Vjerujem da će publika kroz tu izložbu moći jasno vidjeti da iza svega stoji ista radoznalost i ista potreba za istraživanjem, samo kroz različite forme i različite faze mog života.

Beograd Vas ove godine dočekuje dva puta - prvo kroz animirani film i kolektivnu izložbu, a zatim i kroz samostalnu postavku. Koliko je važno jednom umjetniku osvojiti publiku izvan vlastite zemlje i postoji li razlika između sarajevske i beogradske publike?

- Mislim da je za svakog umjetnika izuzetno važno da njegova publika ne bude ograničena samo na zemlju iz koje dolazi. Naravno, Sarajevo za mene ima posebnu emotivnu vrijednost. Ovo je moj grad, ovdje sam odrastao, ovdje sam napravio prve korake i ovdje se uvijek vraćam. Ta veza se ne može porediti ni sa čim drugim. Ali isto tako treba biti realan i reći da Sarajevo, kada govorimo o kulturnoj infrastrukturi i međunarodnoj vidljivosti, ne može konkurisati nekim većim regionalnim i svjetskim centrima. Upravo zato mi je važno da svoj rad predstavljam i izvan Bosne i Hercegovine.

Beograd je u tom smislu jedan od najznačajnijih gradova u regionu. To je grad s bogatom kulturnom tradicijom, mjesto u kojem gostuju velike međunarodne izložbe i gdje postoji publika koja aktivno prati savremenu umjetnost. Izlagati tamo predstavlja i čast i veliku odgovornost. Osim toga, Beograd mi je kroz godine postao veoma drag grad. Poslije Sarajeva, vjerovatno je grad za koji sam najviše emotivno vezan. Tamo imam mnogo prijatelja, među njima i neke koji su se iz Sarajeva preselili u Beograd, tako da svaki odlazak ima i jednu ličnu dimenziju.

Ove godine posebno me raduje što ću se beogradskoj publici predstaviti na više načina. Moj animirani film Blu: Long Night of the Soul bit će prikazan na festivalu, učestvujem i na kolektivnoj izložbi, a potom slijedi i moja samostalna izložba na Fakultetu savremenih umetnosti. Ta samostalna izložba za mene ima dodatnu težinu jer sam priliku dobio kao pobjednik njihovog otvorenog poziva. Kada putujem i izlažem u drugim gradovima, uvijek imam osjećaj da ne predstavljam samo sebe. Predstavljam i Sarajevo, grad u kojem sam nastao kao umjetnik. Zato mi je važno da svojim radom ostavim što bolji utisak i pokažem da iz Bosne i Hercegovine dolaze autori koji mogu ravnopravno učestvovati na međunarodnoj umjetničkoj sceni.

Poslije Sarajeva, Beograda i São Paula, Vaš animirani film stiže i u Južnu Koreju. Kada Vaše radove gledaju ljudi koji ne govore Vaš jezik i ne poznaju kontekst iz kojeg dolazite, šta želite da ipak razumiju bez ijedne izgovorene riječi?

- Zanimljivo je da moj film u Južnoj Koreji neće imati problem jezičke barijere, jer između likova gotovo da nema dijaloga. Priča se gradi kroz pokret, animaciju, muziku i zvuk. Glavni lik prolazi kroz psihološku transformaciju, ali emocije i promjene ne prenose se riječima nego slikom i atmosferom. Vjerujem da upravo zbog toga film može komunicirati s publikom bez obzira na to kojim jezikom govori. To je, zapravo, ono što želim postići u gotovo svemu što radim. Bilo da je riječ o slici, animiranom filmu ili VR iskustvu, moj cilj nije da publici dam gotove odgovore, nego da je podstaknem na introspekciju. Po prirodi sam introvertna osoba, a psihologija je vjerovatno disciplina koja je najviše oblikovala moj način razmišljanja. Zbog toga je i moja umjetnost, prije svega, ogledalo mog unutrašnjeg svijeta.

Godinama istražujem teme iz psihologije, filozofije, neuroznanosti, umjetne inteligencije, robotike i kvantne fizike. Sve te ideje pokušavam spojiti u jedinstven umjetnički univerzum. Likovi koje publika vidi, koliko god djelovali neobično, nadrealno ili robotski, nisu sami sebi svrha. Oni su metafore za ljudska stanja, naše strahove, težnje, dileme i pitanja koja sebi postavljamo.

Iako je radnja smještena na planetu XANTEA 2502, u središtu mog rada uvijek je čovjek. Bavim se pitanjima identiteta, smisla, kulture, odnosa čovjeka i tehnologije, kao i promjenama koje će umjetna inteligencija i robotika donijeti našem društvu. Volio bih da publika, bez obzira dolazi li iz Bosne i Hercegovine, Brazila ili Južne Koreje, osjeti da se iza svih tih futurističkih prizora zapravo krije priča o nama samima.

Komuniciranje s publikom kroz umjetnost

Recite nam više o FILE Festivalu, otkud u Sao Paolo?

- FILE Festival je jedan od najznačajnijih svjetskih festivala posvećenih savremenoj umjetnosti, digitalnim medijima i novim tehnologijama. Već više od dvije decenije okuplja autore iz cijelog svijeta koji pomjeraju granice animacije, interaktivnih instalacija, virtualne stvarnosti i multimedijalne umjetnosti. Zbog toga mi predstavlja veliku čast što će XANTEA 2502 biti dio takvog programa. Za mene je to, prije svega, velika odgovornost. Kada izlažete na festivalu takvog renomea, svjesni ste da vaš rad gledaju ljudi koji godinama prate najrelevantnije svjetske tokove u savremenoj umjetnosti. To je publika koja dolazi da vidi nešto novo, originalno i autentično, i upravo zato osjećam veliko uzbuđenje, ali i obavezu da predstavim svoj rad na najbolji mogući način.

Posebno me raduje što je XANTEA 2502 od samog početka zamišljena kao multidisciplinarni projekat koji spaja slikarstvo, animirani film, zvuk i virtualnu stvarnost. Mislim da upravo zbog tog interdisciplinarnog pristupa prirodno pripada festivalu poput FILE-a, koji već godinama istražuje nove načine na koje umjetnost može komunicirati s publikom. Naravno, svaka međunarodna selekcija potvrda je da ono što radite ima vrijednost i izvan sredine iz koje dolazite. Ali ono što mi je možda još važnije jeste činjenica da ću u São Paulu predstavljati ne samo sebe nego i Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu. Volio bih da ljudi nakon festivala zapamte da i odavde dolaze umjetnici koji mogu ravnopravno učestvovati na najznačajnijim međunarodnim umjetničkim manifestacijama.

Posljednjih godina sve češće brišete granice između slikarstva, filma, tehnologije i muzike. Da li vjerujete da će galerije budućnosti više ličiti na iskustvo u koje se ulazi nego na prostor u kojem se samo gledaju slike?

- Mislim da se danas nalazimo u jednom vrlo zanimljivom trenutku u historiji umjetnosti. Svaka velika tehnološka promjena mijenjala je i način na koji stvaramo i doživljavamo umjetnost - od otkrića perspektive, preko fotografije i filma, pa sve do digitalnih medija i umjetne inteligencije. Ne vjerujem da će tehnologija zamijeniti umjetnost, ali vjerujem da će proširiti načine na koje umjetnost možemo doživjeti.

Zbog toga posljednjih godina sve više razmišljam o umjetnosti kao imerzivnom iskustvu, a ne samo kao objektu koji posmatramo na zidu. Želim da posjetilac ne bude pasivni posmatrač, nego učesnik koji ulazi u jedan drugi svijet i postaje njegov dio. Pozvao bih sve koji budu čitali ovaj intervju da dođu 15. oktobra u Historijski muzej Bosne i Hercegovine u Sarajevu i sami procijene da li je upravo to jedan od mogućih pravaca u kojem će se galerije razvijati.

Mislim da će to biti jedna od najposebnijih izložbi koje je Sarajevo do sada vidjelo. Naravno, svjestan sam da je moja percepcija subjektivna i da ono što je meni izuzetno uzbudljivo ne mora jednako doživjeti svako. Ali bez lažne skromnosti i bez namjere da zvučim pretenciozno, zaista vjerujem u ovaj projekat. Na izložbi nije radio samo jedan umjetnik. Okupili smo tim od više od deset stručnjaka iz različitih oblasti - animacije, režije, montaže, 3D modeliranja, rigginga, zvučnog dizajna, muzike, programiranja, VR razvoja te svjetlosnih i audiovizuelnih instalacija. Zajednički cilj bio je da stvorimo jedinstveno imerzivno iskustvo koje prevazilazi klasičnu galerijsku postavku.

Posjetioci neće samo posmatrati slike na zidovima. Ući će u svijet XANTEA 2502. Gledat će animirani film, doživjeti svjetlosne i zvučne instalacije, a po prvi put moći će isprobati i VR iskustvo na kojem radimo više od tri godine. U razvoj tog projekta uloženi su ogromna količina vremena, rada i finansijskih sredstava, a reakcije ljudi koji su imali priliku isprobati demo verziju bile su izuzetne. Ne vjerujem da će slike nestati niti da će galerije prestati biti mjesta na kojima se izlaže umjetnost. Ali vjerujem da će najbolji izložbeni prostori budućnosti biti oni u kojima će se slikarstvo, film, zvuk, svjetlo, virtualna stvarnost i nove tehnologije spojiti u jedno cjelovito iskustvo. Upravo je to vizija koju pokušavamo ostvariti kroz XANTEA 2502.

Kada se završi ova nevjerovatno intenzivna 2026. godina, po čemu biste željeli da je pamtite? Po broju izložbi i premijera ili po jednom trenutku za koji biste mogli reći: "E, sada znam da je sve ovo imalo smisla."

- Veliki projekti, izložbe i filmske premijere svakako će obilježiti ovu godinu, ali kada bih morao izdvojiti ono što mi je zaista važno, to ne bi bili datumi u kalendaru niti broj održanih izložbi, nego stanje uma i duha  u kojem sam ih proživio. Najvažnije mi je da budem zdrav i da su zdravi ljudi koje volim - moja porodica i prijatelji. Sve ostalo, pa i uspjeh, ima mnogo manju vrijednost ako toga nema. Ako u jednu stvar zaista ne sumnjam, onda je to da ću nastaviti graditi svoju umjetničku karijeru. Vjerujem u svoj rad i znam da će rezultati dolaziti ako nastavim biti disciplinovan i dosljedan. Zato me mnogo više zanima kakav ću biti kao čovjek nego koliko ću izložbi imati iza sebe.

Svako novo putovanje promijeni čovjeka

Volio bih da nastavim živjeti ispunjen život, da upoznajem nove ljude, putujem, otkrivam različite kulture i provodim što više vremena u prirodi. Svako novo putovanje promijeni čovjeka, proširi mu perspektivu i vrati ga kući malo drugačijeg nego što je otišao. Mislim da se trenutno nalazim u najmirnijem periodu svog života. Psihički sam mnogo zreliji nego prije deset godina. Više ne gledam svijet crno-bijelo i naučio sam da mnoge stvari prihvatim sa više strpljenja i razumijevanja. Volio bih da se taj osjećaj unutrašnjeg mira nastavi, bez obzira na to koliko obaveza i uspjeha donese budućnost. Naravno, želim da svi projekti koje trenutno razvijam uspiju i da iz njih nastanu još veće ideje. Ali kada sve saberem, shvatio sam da mi za sreću zapravo ne treba mnogo. Potrebno mi je da stvaram, da budem zadovoljan svojim radom, da su ljudi koje volim pored mene, da imam priliku putovati i upoznavati svijet. I iznad svega - da imamo zdravlje. Sve ostalo dođe kao posljedica.

Koliko je u savremenoj umjetnosti danas presudan talenat, a koliko organizacija, disciplina i sposobnost da budete i vlastiti menadžer?

- Mislim da je sve to važno. Talenat jeste odlična polazna tačka, ali sam uvjeren da bez discipline, organizacije i sposobnosti da upravljate vlastitom karijerom danas nije moguće izgraditi ozbiljan umjetnički put. Umjetnik više nije samo osoba koja stvara. Često je i svoj producent, menadžer, organizator, PR i osoba koja razvija međunarodne saradnje. Ali kada bih morao izdvojiti jednu osobinu koja je iznad svega, rekao bih - autentičnost.

U vremenu kada svakodnevno gledamo hiljade slika, videa i umjetničkih projekata, vrlo lako primijetite koliko se ljudi međusobno kopiraju i koliko često nastaju iste ili vrlo slične matrice. Mislim da na kraju pobjeđuje onaj ko ostane dosljedan sebi. Onaj ko ne glumi, ne prilagođava svoju ličnost očekivanjima publike i ne stvara ono što misli da će se bolje prodati, nego ono što zaista nosi u sebi.

To je iskustvo koje je mene, prije svega, oslobodilo kao čovjeka. Naravno, takav način života ima svoju cijenu. Nećete se svidjeti svima i nekada ćete zbog toga propustiti određene prilike. Ali sloboda da u svakom trenutku budem autentična verzija sebe za mene nema cijenu.

Moja umjetnost je samo posljedica takvog života. U njoj nema dodvoravanja publici, nema kalkulacija niti tema koje biram zato što su popularne. Bavim se isključivo onim što mene istinski fascinira - psihologijom, filozofijom, naukom, tehnologijom i pitanjima ljudske prirode. Ako u mom radu postoji neka konstanta, onda su to strast, ljubav prema stvaranju i iskrenost. Na kraju krajeva, moja umjetnost nije ništa drugo nego sirovi Rikardo.