Emina Veladžić Jušić: Kada sistem zakaže, umjetnost progovara

Ko ima pravo da određuje šta je istina, koliko je naše iskustvo zaista naše i može li umjetnost biti prostor otpora stvarnosti koju nismo birali? To su neka od pitanja koja otvara umjetnička praksa Emine Veladžić Jušić, dobitnice ovogodišnje nagrade Zvono, priznanja namijenjenog mladim umjetnicima i umjetnicama u Bosni i Hercegovini, koje uključuje dvomjesečni rezidencijalni boravak u New Yorku. 

Nagrada se dodjeljuje na osnovu javnog konkursa i nezavisnog stručnog žiriranja, a dio je međunarodne mreže Young Visual Artist Award (YVAA).

U razgovoru za Oslobođenje.ba, Emina Veladžić Jušić govori o granicama institucionalnog autoriteta, slobodi mišljenja, autonomiji umjetničkog rada i izazovima koji dolaze s priznanjem.

Balet festIzložba "Veliki format" u Sarajevu posvećena Suadi Kavazović Mušović

U radu Inkubacija Emina Veladžić Jušić polazi od službenog dokumenta koji postaje dio umjetničkog rada i otvara pitanja institucionalnog odnosa prema iskustvu pojedinca, posebno u kontekstu prijavljenog nasilja nad ženama. Umjesto nametanja vlastitog tumačenja, pažnju usmjerava na mehanizme koji omogućavaju da problematično postupanje postane uobičajeno i prihvaćeno kao legitimno.

Govoreći o odnosu institucija prema istini i odgovornosti, Veladžić ističe da je od pitanja ko posjeduje istinu mnogo važnije razumjeti autoritet koji institucije uživaju i način na koji ga koriste.

- Od pitanja ko posjeduje istinu mnogo važnijim smatram autoritet koji te institucije i njihovi zaposlenici rado uživaju, kao i izostanak interesa da ispune odgovornosti koje iz njega proizlaze. U tom smislu, lažno upisivanje izjave, posebno u slučajevima prijavljenog nasilja nad ženama, smatram predvidljivom posljedicom širih rodnih nejednakosti i institucionalne pasivnosti, koje omogućavaju da takvo postupanje postane sasvim uobičajeno, kaže umjetnica.

Emina i kroz svoje radove pokušava ukazati na mehanizme koji omogućavaju pogrešno djelovanje institucija.

- Što se tiče samog rada Inkubacija, ne trudim se nametati potpuno čitanje vlastitog iskustva kako bih dodatno dokazivala problematičnost institucionalnog postupanja. Mislim da je sam dokument dovoljno rječit i apsurdan u svojoj sadržini. Više me zanima ukazati na mehanizam koji omogućava da se takvo postupanje održava i prihvata kao legitimno, ističe Veladžić.

Govoreći o vlastitom umjetničkom putu, navodi da njeno iskustvo nije naročito drugačije od iskustava mnogih drugih umjetnika. Potreba za istraživanjem različitih medija pojavila se još u djetinjstvu, a umjetnost je s vremenom postala prostor u kojem je pronašla slobodu kakvu nije prepoznavala u unaprijed zadanim okvirima.

- Od najranijeg djetinjstva imala sam intuitivnu potrebu za eksperimentisanjem kroz različite medije, a kasnije mi se ništa drugo nije ni činilo kao opcija. Ono što je održalo i produbilo moj interes za umjetnost jeste mogućnost slobodnog mišljenja, vježbanja slobodne volje i izlaska iz unaprijed zadanih okvira, kakvu sam u ovom polju pronašla,  kaže Veladžić.

Stvarnost koja se sve teže odvaja od vanjskih utjecaja

Njena umjetnička praksa obuhvata i istraživanje načina na koje digitalne platforme, sistemi umjetne inteligencije i svakodnevni predmeti posreduju naše iskustvo stvarnosti. U vremenu obilježenom geopolitičkim promjenama, lokalnim krizama i ubrzanim tehnološkim razvojem, Veladžić smatra da je sve teže razdvojiti individualno iskustvo od utjecaja koji ga oblikuju.

- Stvarnost se čini sve više posredovanom i konstruisanom, a individualno iskustvo sve je teže odvojiti od vanjskih primjesa koje ga oblikuju. U tom smislu, smatram da i samo poimanje istinitosti postaje sve poroznije. Proteklih godina svjedočili smo tolikom broju značajnih geopolitičkih, ali i lokalnih tranzicija i katastrofa da je, čini mi se, došlo do određene prezasićenosti i otupljenosti, rekla je slikarka.

Veladžić, kroz svoju praksu nastoji objasniti uzroke i posljedice dešavanja koja ostaju manje vidljiva u društvu.

- Digitalizacija i razvoj umjetne inteligencije postali su sastavni dio svakodnevice te, unutar već poremećenih odnosa prema autonomiji mišljenja, bivanja i znanja, na različite načine dodatno posreduju i distorziraju ionako narušen zajednički prostor. Kroz vlastitu praksu nastojim učiniti čitljivijim dio uzročno-posljedičnih odnosa koji ostaju van svakodnevnog registra – pojašnjava umjetnica.

U njenim radovima predmeti i materijali nisu tek sredstva za prenošenje unaprijed oblikovane poruke. Njihov raspored uspostavlja određene odnose, ali ostavlja prostor za djelovanje koje autorica ne može u potpunosti kontrolisati. Upravo u tom odnosu između umjetničke namjere, materijala i iskustva publike razvija se i pitanje autonomije umjetničkog rada.

– Način na koji radim za mene je svojevrsno mjesto prevođenja, gdje stvarnost prolazi kroz moj afektivni aparat i poprima oblik svoje distorzirane verzije. Koristim jednostavne predmete i materijale koje postavljam u unaprijed određene konfiguracije, unutar kojih nastavljaju djelovati djelimično samostalno.

Rad Input: Sara, u kojem sam se možda najviše bavila pitanjem autonomije, producirala sam prilično dugo. Sastavljen je od svakodnevnih AI sistema u kombinaciji s kućnim grijalicama, a razvija se kroz vrijeme i verbalnu komunikaciju s posjetiocima. Takve procesualne radove nastojim konstruisati tako da se njihovo odvijanje djelimično izmakne mojoj umjetničkoj direkciji. Samim tim, i značenje rada neminovno se dalje oblikuje kroz pojedinačnu komunikaciju posjetioca s radom, kaže Veladžić.

Umjetnost ne nudi jedan recept za otpor

Iako u umjetnosti prepoznaje mogućnost otvaranja prostora za drugačije razumijevanje stvarnosti, Veladžić ne precjenjuje njen neposredni utjecaj na društvene promjene. Ukazuje na ograničenja umjetničkog djelovanja, ali i na potrebu da se različiti pristupi i strategije otpora ne svode na jedan poželjan model.

– Smatram da umjetnost ima prilično ograničene mogućnosti direktnog utjecaja na stvarnost. Umjetnički radovi često zahtijevaju određeno predznanje i ostaju unutar uskih izložbenih krugova, u kojima se nerijetko obraćamo publici koja već dijeli slične stavove.

Također, ne mislim da postoji jedan ispravan način otpora koji bi ona trebala producirati. Različite problematike zahtijevaju različite strategije, pa jednim od relevantnijih principa savremene umjetničke scene smatram mogućnost da ti pristupi koegzistiraju u istom prostoru.

Mladi umjetnici jesu zatečeni u naslijeđenoj sadašnjosti, kako je to formulirala kustosica Dajana Bilbija, ali su istovremeno i sami oblikovani tom stvarnošću. Zato je džaba govoriti o otporu prema strukturama koje su nas oblikovale ako pritom sami sebe ne dovodimo u pitanje. U tom polju umjetnost zaista može djelovati kroz individualne mikropomake i indirektno učestvovati u dijalogu u kojem nije nužno prisutna, ističe Veladžić.

Takvo razumijevanje umjetničkog djelovanja ne polazi od očekivanja da svaki rad mora proizvesti neposrednu i mjerljivu promjenu. Umjesto toga, prostor za djelovanje vidi u individualnim pomacima, preispitivanju naslijeđenih struktura i mogućnosti da umjetnost nastavi učestvovati u društvenom dijalogu i izvan neposrednog susreta s publikom.

Govoreći o nagradi Zvono, koja joj je donijela novo priznanje i podršku, Veladžić ističe da su pred njom mogućnosti kojima se raduje. Istovremeno, svjesna je da nagrada donosi i snažniju izloženost tuđim očekivanjima i pogledima, zbog čega joj je važno sačuvati vlastiti ritam rada.

– Zvono mi je donijelo značajnu podršku i otvorilo nove mogućnosti, kojima se zaista radujem. S tim dolazi i snažnija svijest o pogledu izvana, što ne vidim nužno kao nešto negativno. Važno mi je zadržati vlastiti tempo, poručuje Emina Veladžić Jušić.