"Naza", više od filma: Šta se dešava kad svjesno ubijanje civila postane sustav?

Sa Yuvalom Abrahamom razgovaramo sa distance, on je na mjestu koje se drži u tajnosti. Istraživački novinar, rođen 1995. u gradu Beer Sheva, prvi put je privukao veliku pozornost svojim dokumentarnim filmom “No Other Land”, o prisilnom raseljavanja palestinske zajednice na Zapadnoj obali, kojeg je realizirao sa palestinskim filmašima Baselom Adrom, Hamdanom Ballalom i Izraelkom Rachel Szor. Ali, polemika koju je ovaj film izazvao je zanemariva u poređenju sa međunarodnim škandalom kojeg je izazvala “Naza”, ishod trogodišnje istrage koju su proveli među izraelskim obavještajcima i koju su objavili izraelsko-palestinski medij +972 i The Guardian.

Prostor za tišinu

Ovo djelo, koji je u filmskom obliku osmislio i ostvario sa Rachel Szor, snažno je odjeknulo na političkoj sceni. Od projekcije na venecijanskoj Mostri, “Naza” nije prestala izazivati bijes izraelske vlade. Rachel Szor i Yuval Abraham, postavljeni na stub srama i označeni za izdajice izraelske nacije, za sada nisu u mogućnosti vratiti se u domovinu.

Zašto ste se odlučili vaš istraživački rad pretočiti u dugometražni film?

- Iz dva razloga. Ja sam istraživački novinar. Veliki dio otkrivenih sadržaja u filmu, posljednjih godina su objavljeni u izraelsko-palestinskom mediju +972 i u The Gardianu, u Ujedinjenom Kraljevstvu. Ali, ispostavilo se da mnoge stvari, koje sam osjetio u susretima sa obavještajnim oficirima, nisu obuhvaćene tim člancima. Nešto se veliko desi kad se čuje jezik kojeg svjedok izabere koristiti, način na koji se on ili ona izražava, ton njegovog glasa, onaj koji postoji u trenutku razgovora, vrlo je moćan. U situaciji u kojoj se Izrael danas nalazi, naročito olako se odbacuju ili se negiraju dokazi o zločinima. Film ima ulogu u smislu da je to medij koji to suprotstavljanje čini težim. Snimanje tih svjedočenja čini da ih je teško ignorirati.

Drugi razlog je što nam film danas omogućava ispitati druge slojeve značenja. Pokazujemo ta svjedočanstva, ali gledamo i Tel Aviv, stanovnike Tel Aviva, Izraelce koji žive svoj život dok mi slušamo iskaze o onom što se dešava u Gazi. To je film o sustavu ubijanja i o načinu kako se ta ubijanja mogu odvijati, i mi smo to uradili tako da se može gledati iz nekoliko kutova. Tu je opis sustavā i način njihovog funkcioniranja, ono što nam obavještajni oficiri ispričaju, što nam objasne i ilustriraju u krokijima, da bi nam pružili tehnički uvid o tome kako ti strojevi djeluju. Ali, mi istražujemo taj proces i prateći druge tragove. Kakvo je stanje duha onih koji učestvuju u ubijanjima toliko drugih ljudskih bića na suprotnoj strani? Kakvu ulogu su odigrali izraelski mediji – to razmatramo kroz snimke svih anonimnih likova koji gledaju televiziju, snimljenih kroz prozore njihovih domova? Kakvo je to društvo, koje živi u gradu koji buja, dok se onaj drugi uništava? To su kompleksna pitanja. Nadam se da se mi, koristeći filmske alate da bismo razmislili, približavamo svojevrsnoj istini i nekoj vrsti odgovora.

Kako ste se odlučili pristupiti filmu?

- Krenulo je od izazova. Rachel i ja smo znali da ćemo trebati napraviti film o anonimiziranim svjedočenjima onih koji ne smiju biti jasno viđeni. Oficiri su snimani kao siluete, sjene, i njihovi glasovi su numerički promijenjeni, kao i dijelovi njihovih lica. Vrlo brzo smo shvatili da oblik filma mora proizaći iz jasnih i odvažnih stavova. Prvo, kadrirajući intervjue kao konverzaciju, radije nego da bude brza montaža kadrova jednog svjedoka za drugim, iako ih je mnogo. Trebalo je ostaviti prostora za tišine, pitanja, ponovno kreirati osjećaj vremena koje prolazi, prenijeti gledatelju utisak da u tom trenutku prisustvuje dijalozima, a ne gomili materijala koji je podvrgnut doradi i modificiran. Onda smo shvatili da ćemo morati snimati noću. Najprije iz praktičnih razloga, jer intervjui sadrže tajne i osjetljive informacije, kompromitujuća otkrića o sustavu o kojima većini svjedoka nije dopušteno govoriti. Noć je pružala tu neophodnu bliskost, posebno kad se nalazimo na krovu neke zgrade. Kao što je rekao jedan od vojnika, koji govori u filmu: “Niko vas nikada neće doći tražiti na krov». Krovovi zgrada su sklonjeni od pogleda.

Film, uostalom, nikada ni ne izlazi iz noći.

- Noć je, naravno, metafora vremena u kojem živimo, mraka u kojem se nalazimo. U mojim očima, ta je tama omogućila čestitost. Ljudi su usred noći govorili ono što nikada ne bi rekli u po’ bijela dana, kad vas svi vide.

Dijelovi intervjua se neprestano prepliću sa kadrovima grada, snimcima dronom ili pogledima na Tel Aviv sa visine, bilježeći život stanovnika bez njihovog znanja.

- To je način da se pogled nadzora uzvrati. Oficiri koje smo ispitali govore o masovnom nadzoru Palestinaca, o osjećaju apsolutne kontrole kojeg im ulijevaju. Jedan od oficira prenosi kako vojnike, na obuci, uče o načinima na koje Izrael presreće svaki poziv, svaki SMS, svaku poziciju svakog palestinskog telefona u realnom vremenu. U brojnim istragama smo otkrili kako se milijuni telefonskih poziva presreću i pohranjuju na serverima američkih tehnoloških tvrtki (ponajprije Microsofta; op.prev.). Kad tako postupate, počinjete se pomalo osjećati kao Bog. Imate osjećaj kao da posmatrate neprijatelja sa neba. Film, na izvjestan način, ima za cilj preokrenuti taj osjećaj – oduzeti taj osjećaj kontrole izraleskom društvu. Mi nadziremo njih.

Dovoljno je samo poslušati reakciju premijera Netanyahua, koji kao da ne može podnijeti pomisao da mi uopće raspolažemo ikakvom moći, ma koliko ona bila ograničena, da shvatimo da smo na tom planu uspjeli nešto postići. Poigravamo se tom idejom – ili barem nastojimo gledatelju pružiti osjećaj da ima tu moć. Naravno, tema filma su žrtve u Gazi. Naša glavna motivacija je iskoristiti sredstva koja su nam kao Izraelcima na raspolaganju, u poziciji koja je naša, da iznesemo informacije o tim zločinima koji su počinjeni u Gazi, o pokoljima civila koji se nastavljaju sve do danas. Ali kroz one, koji su u filmu podvrgnuti pomnom posmatranju i kritici, preispitujemo naše društvo i našu vojsku. Oni su ti koji su pod nadzorom.

Povodom glavne informacije filma, a to je sustavno ciljanje boraca Hamasa i njihovih familija, da li biste rekli da film ukazuje na namjeru da se eliminira narod Gaze, što bi predstavljalo genocid?

- To je vrlo dobro pitanje. Da sam pravnik i da moram uspostaviti dokaze o genocidu pred Međunarodnim sudom pravde, najočigledniji zločin kojeg bih naveo – jer je to onaj koji najjasnije ukazuje na namjeru – bio bi onaj o fizičkom uništenju Gaze, o kojem uostalom govore vojnici u filmu. Uništenje koje se sprovodi ulicu po ulicu, vojska pretvara u pepeo svaku kuću, da bi uništila uvjete neophodne za život. Kao što su pokazali Ujedinjeni narodi: 85% infrastrukture vode, većina škola, sveučilišta, kanalizacionog sustava, obradivih površina – dovoljno je otvoriti Google Earth i vidjeti da su cijeli kvartovi Gaze sravnjeni sa zemljom i uništeni. Sve to se odvija dok izraelska vlada otvoreno govori o volji da ohrabri iseljavanje stanovništva iz Gaze. To je najuvjerljiviji primjer genocidne prakse.

U filmu ima i drugih.

- Ima praksa da se puca na svakoga koga se vidi da je prekoračio zamišljenu crtu, kao što je prenio jedan drugi svjedok u filmu, u trenutku u kojem vojska uništava čitave kvartove. Na Palestince, koji su naravno spremni na sve da pronađu odjeću, hranu, i koji su u iskušenju da se vrate i pretraže vlastite kuće - pravilo je da se puca na sve koji se pokušavaju vratiti kući, na muškarca, ženu ili dijete. Zna se i može se dokazati da se to desilo u Gazi, zahvaljujući radu palestinskih novinara koji dugo izvještavaju, liječnikā koji su dokumentirali slučajeve civila i djece, koje su ranili snajperisti, ponekad u glavu, kao što je pisao New York Times. Zahvaljujući vojnicima koji svjedoče u “Nazi”. Ti postupci su najizrazitije genocidni.

A ima i pitanje kolateralne štete, sustavnog ciljanja na civile, da bi pogodili članove Hamasa.

- Pitanje koje postavljate je: šta se dešava kad pogoditi cilj - člana Hamasa - zahtijeva da odobrite ubijanje vrlo velikog broja civila? To je jedno od najznačajnijih pitanja koje danas treba postaviti pred međunarodno pravo. Izrael je 2002. ubio vođu naoružanog krila Hamasa, Salaha Shehadeha, i u isto vrijeme 14 osoba, od čega 11-oro djece. To je izazvalo buru u Izraelu, pri čemu su neki u izraelskoj židovskoj opoziciji ovaj čin okvalifikovali kao državni terorizam, dovodeći u pitanje kako je vojska mogla svjesno ubiti 11-oro djece da bi postigla svoj cilj. Ako se to uradi jedanput ili dvaput, termin ratni zločin može biti prikladan. To je čin koji krši princip proporcionalnosti, ali nije genocidan, jer je cilj ubiti vođu Hamasa. Ali šta se dešava kad se od toga napravi sistem, ne jednom, ne dvaput, nego stotine puta, kako to pokazuje naš film? Kad se odobri pucanje, čak i ako se nije sigurno da će biti pogođen vođa Hamasa, jer ponekad algoritam AI ili obavještajni podaci označe pogrešnu osobu? Ili kad meta nije u kući koja je napadnuta? Kad se ponavlja i nastavi i dalje, prihvatajući da se ubije 20 civila za jednog niskorangiranog člana Hamasa, i da se ubije sve do nekoliko stotina njih, za jednog visokorangiranog člana? Stvara se sustav unaprijed smišljenih činova, koji se temelji na totalnoj ravnodušnosti prema Palestincima i ljudskom životu.

Ponavljam, ja nisam pravnik. Ali poznajem nekoliko sveučilišnih profesora specijaliziranih za pitanja genocida, među kojima je Amos Goldberg, izraelski stručnjak za genocid i Holokaust, čije stavove naročito cijenim. On smatra da se iz tog sistema može zaključiti da postoji genocidna namjera. Namjera koja se može posmatrati kao sastavni dio obrazaca koje taj sistem reproducira na masovnoj ljestvici. Sa moralne tačke gledišta to je jako složeno pitanje.

Zašto su izostavljeni konteksti napadā, kao što su mjesta, datumi i broj žrtava? Iz sigurnosnih razloga?

- Glavni razlog je što bi izraelska vlada učinila sve što je u njenoj moći da pronađe izvore koji govore u filmu. To smo odlučili skupa sa The Guardianom i to je bilo ključno da bismo osigurali da izvori ostanu neotkriveni. Vidjeli ste i čuli način na koji vlada reagira na naš film, načelnik glavnog stožera Eyal Zamir je izjavio da nas želi “uloviti” i pronaći izvore da bi ih osudio i strpao u zatvor. Znali smo da bi, ako otkrijemo i najmanji konkretan datum nekog napada, to istog časa razotkrilo izvore.

U filmu govori dvadeset četvoro ljudi, odabranih iz skupine od više od stotinu vojnih predstavnika i povjerljivih izvora sa kojima smo razgovarali za protekle tri i pol godine. Raspolažemo mnoštvom konkretnih pojedinosti – od kojih su neke već objavljene u sklopu istrage. Možemo pružiti kontekst i detalje o tim napadima. Jedan primjer je napad na Jabalyju 31. oktobra 2023, o čemu sam pisao prije nekoliko godina, sa odobrenjem za 300 kolateralnih žrtava i potpuno uništenje cijelog stambenog bloka; to je bio napad bez presedana za vojsku neke zapadne zemlje.

Te podatke su nedavno potvrdili Le Monde i Der Spiegel – a to da smo došli do sličnih brojki nije koincidencija. U filmu se govori o sustavu i protokolu. Dovoljno je pogledati stvarnost u Gazi i podatke koji potvrđuju tu realnost, da se dokaže da ti protokoli postoje.

Da li vaši izvori smatraju sebe zviždačima?

- Neki od njih. Na hebrejskom nemamo odgovarajući izraz u pravom smislu riječi. Svjedoci govore o svom osjećaju odgovornosti, drugi o osjećaju krivice, jer je njihovo razmišljanje evoluiralo. Osoba kakva su bili nakon masakra 7. oktobra, koja se pridružila vojsci, smatrajući da je to ispravno, više ne postoji. Jedan od njih je išao tako daleko da kaže da ima osjećaj da je sudjelovao u genocidu, nakon što je učestvovao u ubijanju hiljada ljudi. Drugi se izjašnjavaju sa pozicije koja je manje jasno suprotstavljena takvim djelima. Rachel i ja smo željeli razumjeti kako ljudi mogu ubijati bez osjećaja grižnje savjesti. Zanimljivije je, teže, politički značajnije pokušati razumjeti one koji ne osjećaju ni žalost ni kajanje, i koji i dalje vjeruju da je to dobro raditi i da nema razloga da prestanu.

Jeste li oklijevali kad ste uključili kadrove filma pred Kinematekom Tel Aviva, veče kad je prikazan film “Shoah”, Claudea Lanzmanna? Na tom odabiru su vam jako zamjerili kritičari i novinari koji nisu naklonjeni vašem filmu.

- U našem filmu postoje dvije reference na Holokaust. Prvu je napravio vojnik, koji je nakon što je učestvovao u ubijanju, rekao da je shvatio nešto od prirode počiniteljā Holokausta i koncepta pojma Zla. Drugu je napravio Netanyahu, u kontekstu naloga za hapšenje kojeg je izdao Međunarodni kazneni sud, da podsjeti da je pojam zločina protiv čovječanstva, za kojeg ga sud optužuje, nastao sutradan nakon Holokausta, i da sud želi onemogućiti pravo Izraelaca da se brane. S jedne strane, imamo vojnika koji podsjeća na univerzalnu pouku Holokausta. S druge, imamo Netanyahua, koji se stalno poziva na lekcije koje se tiču isključivo izraleskih Židova, da bi opravdao politiku vlade. Zašto se ta instrumentalizacija smatra manje zapaljivom?

Horde desničarskih ekstremista

Smatrali smo ključnim uklopiti taj elemenat u film, upravo zato što mnogi ističu u prvi plan sjećanje na Holokaust da bi opravdali današnje ubijanje palestinskih civila. Možda ta gesta nije bila politički korektna, ali kao izraelski Židov i potomak preživjelih Holokausta, želim učiniti sve što je u mojoj moći da bih to sjećanje spasio od takve ratno-huškačke instrumentalizacije. Sjećanje je promjenljivo. Nadahnuće smo našli u prošlosti, da bismo je učinili što pertinentnijom u sadašnjosti.

To ne znači da je ono što se dešava u Gazi identično Holokaustu. Ja to ne mislim i film to ne kaže. Oni koji nam to spočitavaju su zlonamjerni. Ali, mi stalno nastojimo razumjeti koje lekcije možemo izvući iz te prošlosti, koji se obrasci ponavljaju kroz povijest, kako se vraća dehumanizacija, kako prepoznati te sheme i učiniti da se zaustave.

U jednom članku u The Gardianu ste Rachel Szor i Vi okarakterizirani kao “disidenti”. Kako se može biti disident u državi koja se smatra demokratskom?

- Izraelski Židovi žive u demokraciji. To je činjenica, mogao sam istraživati i objaviti moja istraživanja – u diktaturi bih do sada već bio ubijen. Demokratski mehanizmi funkcioniraju za izraelske Židove. Ali to nije slučaj sa Palestincima, koji žive pod vojnom okupacijom, nemaju pravo glasa. Rekao bih da se zemlja, koja je veći dio svog postojanja držala jedan dio svog stanovništva pod kontrolom vojske, ne može definirati kao funkcionalna demokracija. Uostalom, ja se ne mogu danas više vratiti u moju zemlju. Vjerojatno bi me ubili ili brutalno napali. Kao i Rachel.

To nije paranoja, pozivam se na način na koji je izraelska publika reagirala na film (koji još nije prikazan u zemlji). I ne govorim o vladi, iako, po mom mišljenju, neće moći uraditi Bog zna šta protiv nas, ali je sigurno da će pokušati. Horde desničarskih ekstremista su već marširale ispred kuća naših roditelja. Suočili smo se sa ogromnim bijesom, jer smo kritizirali djela vojske u Gazi. Prekršili smo zavjet ćutanja. Smatraju nas izdajnicima. Etiketirali su nas kao teroriste. Ne znam da li bih za sebe i Rachel upotrijebio izraz “disident”. Jasno je da se zbog našeg novinarskog rada i te kritike vlade i izraelske vojske više ne mogu vratiti kući. Ljudi sami mogu procijeniti je li to odlika demokracije koja funkcionira ili ne.

(Sa francuskog prevela

Nada Zdravič)