U zubima starim 25.000 godina otkriveni najraniji znakovi upotrebe droge

Duboke brazde na zubima dvoje prahistorijskih stanovnika indonezijskog otoka Sulawesi otkrile su neobičan način borbe protiv zubobolje. Prema novom istraživanju, sisali su orahe areka palme, poznate i kao betelovi orasi, vjerovatno kako bi umrtvili bolno područje. Dugotrajno ponavljanje te navike, međutim, dodatno im je oštećivalo zube.

Nalazi predstavljaju najstarije poznate dokaze redovne upotrebe biljne droge, a sežu do prije 25.000 godina. Studija je objavljena 9. septembra u časopisu Science Advances. Istraživači su analizirali djelimično sačuvane skelete dvije osobe koje su na istom otoku živjele u razmaku od više hiljada godina. Stariji ostaci pripadali su muškarcu koji je umro u dobi između približno 40 i 50 godina, a živio je prije 25.000 do 16.000 godina.

To razdoblje približno odgovara posljednjem glacijalnom maksimumu, najhladnijem dijelu posljednjeg ledenog doba. Sulawesi tada ipak nije bio prekriven ledom. Druga osoba živjela je prije 7.600 do 6.300 godina i umrla u približno istoj životnoj dobi. Njen spol nije bilo moguće utvrditi.

Globalno istraživanjeNaučnici pretvorili Zemlju u detektor tamne materije i uočili čudne signale

Pokušavali ublažiti bol, a produbljivali oštećenja

Betelovi orasi zapravo su sjemenke palme Areca catechu. Sadrže neuroaktivnu supstancu arekolin, koja ima snažno stimulativno djelovanje kada se žvače s gašenim krečom, odnosno kalcijevim hidroksidom. Međutim, direktno sisanje oraha, kakvo su prakticirali ovi lovci i sakupljači, izazivalo bi samo utrnulost u ustima.

Stepen oštećenja zuba naveo je istraživače na zaključak da su tu naviku ponavljali gotovo neprekidno tokom života. Privremeno ublažavanje bola vjerovatno je imalo suprotan dugoročni učinak jer je dodatno pogoršavalo postojeće bolne šupljine u zubima.

Adam Brumm, arheolog s australskog Univerziteta Griffith i prvi autor studije, objasnio je za Live Science da je češće sisanje oraha radi ublažavanja zubobolje donosilo sve veća oštećenja.

Brazde su postajale dublje, a kod jedne osobe doprle su do unutrašnje pulpne šupljine zuba. Prema Brummovim riječima, to je moralo izazivati izuzetno jaku bol.

On smatra da su ovaj način ublažavanja zubobolje vjerovatno koristili ljudi različite dobi. Ipak, prepoznatljivi tragovi nastajali su tek kod starijih osoba koje su postale ovisne o toj praksi.

Učinak ispitivan pomoću žabljih jajnih ćelija

Nakon što su sisanje betelovih oraha prepoznali kao vjerovatni uzrok brazdi, naučnici su provjerili može li takav, ranije nezabilježen način upotrebe proizvesti neuroaktivni učinak.

U eksperimentu su koristili genetički modificirane žablje jajne ćelije s ljudskim neuroreceptorima. Ispitivanje je pokazalo da neuroaktivni učinak postoji, a naknadna analiza uzoraka sa zuba otkrila je tragove upotrebe betelovih oraha.

Brumm je naglasio da su i ranije postojali dokazi korištenja biljaka protiv bolova. Studija iz 2017. pokazala je da su neandertalci koristili koru biljaka poput topole zbog njenog analgetskog djelovanja. Topole sadrže salicilnu kiselinu, oblik aktivnog sastojka aspirina.

Međutim, prema njegovim riječima, nalazi sa Sulawesija najstariji su dokazi da je neka biljna droga korištena redovno.

U drugim prahistorijskim društvima također su pronađeni tragovi takvih supstanci. U Peruu je otkriven polen psihodeličnog kaktusa star 10.000 godina, dok su u Izraelu pronađeni ostaci alkoholnog piva stari 13.000 godina.

Od sisanja cijelog oraha do današnje mješavine

Betelovi, odnosno areka orasi, i danas se široko koriste u dijelovima južne Azije i Okeanije. Savremeni korisnici miješaju ih s gašenim krečom i oblikuju zalogaj za žvakanje koji djeluje stimulativno.

Procjenjuje se da tu mješavinu, koja izaziva snažnu ovisnost, koristi oko 600 miliona ljudi širom svijeta. Arekolin je također kancerogen, a u pripravke se često dodaje duhan, pa se među korisnicima često dijagnosticira rak usne šupljine.

Istraživači pretpostavljaju da je dodavanje gašenog kreča počelo mnogo kasnije od prvobitnog sisanja oraha, tokom neolita, odnosno mlađeg kamenog doba. Na Sulawesiju bi to bilo prije približno 4.000 godina, kada se gašeni kreč dodavao keramici kako bi se spriječilo njeno skupljanje i pucanje tokom pečenja.

Prema tumačenju autora, današnje žvakanje betela vjerovatno se razvilo iz znatno jednostavnije i starije navike sisanja cijelog oraha.

Navika starija od poljoprivrede

Muškarac čiji su ostaci stariji živio je prije neolita ne samo na Sulawesiju nego i na području Plodnog polumjeseca, gdje su ljudi počeli razvijati poljoprivredu prije oko 12.500 godina.

Brumm je objasnio da arheolozi dugo raspravljaju o tome jesu li ljudi neuroaktivne biljke počeli koristiti kao droge prije pojave poljoprivrede ili nakon nje. Novi nalazi, prema njegovim riječima, pokazuju da je upotreba psihoaktivnih supstanci postojala hiljadama godina ranije.

Elisa Guerra Doce, arheologinja sa španskog Univerziteta u Valladolidu koja se bavi prahistorijskom upotrebom neuroaktivnih biljaka, a nije učestvovala u istraživanju, ocijenila je studiju izuzetno kvalitetnom.

U izjavi za Live Science navela je da nalazi pružaju naročito uvjerljive i direktne dokaze o drevnosti upotrebe droga. Kada je riječ o betelovim orasima, smatra ih posebno značajnim jer otkrivaju prahistorijske korijene duboko ukorijenjene kulturne prakse jugoistočne Azije i Pacifika.

Prema njenoj ocjeni, istraživanje pokazuje i kako su prahistorijski stanovnici Sulawesija upoznavali prirodu oko sebe. U njoj su pronalazili hranu i sredstva za liječenje, ali i supstance koje su tokom hiljada godina postajale dio društvenih i kulturnih tradicija.