Pilot proveo 40 minuta zarobljen u olujnom oblaku i preživio gotovo nemoguće

Oblaci na prvi pogled mogu djelovati bezazleno, ali kumulonimbusi predstavljaju potpuno drugačiju pojavu. Upravo unutar jednog takvog olujnog oblaka američki pilot William Rankin proveo je oko 40 minuta nakon što se 1959. godine morao katapultirati iz aviona na visini od približno 14.300 metara.

Kumulonimbusi su ogromni olujni oblaci sastavljeni od turbulentnih slojeva i jedini su oblaci za koje je poznato da proizvode grmljavinu, munje i grad. Dok većina oblaka ne doseže ni 2.000 metara visine, kumulonimbusi se mogu protezati do približno 20.000 metara i poprimiti karakterističan oblik nakovnja. Potpukovnik William Rankin jedan je od samo dvoje ljudi koji su prošli kroz olujni oblak takve vrste i preživjeli.

Trajat će šest satiHistorijski trenutak na ISS-u, Sophie Adenot postaje prva Francuskinja u svemirskoj šetnji

Njegova borba počela je 26. jula 1959. godine, kada je sa svojim pratiocem Herbertom Nolanom u avionima F-8 Crusader letio prema Južnoj Karolini. Piloti su znali da se ispred njih nalaze veliki olujni oblaci, zbog čega su odlučili podići avione iznad njih. Popeli su se na približno 14.300 metara, odnosno 47.000 stopa, kako bi imali određenu sigurnosnu udaljenost iznad vrha oblaka, piše IFLScience.

Motor je otkazao iznad oluje

Dok se nalazio iznad oluje, Rankinov motor iznenada je prestao raditi zbog neobjašnjenog kvara. Situacija je bila izuzetno opasna. Rankin nije imao odijelo pod pritiskom, a katapultiranje bi značilo trenutno izlaganje temperaturi od oko minus 50 stepeni Celzijusa i zraku s toliko malo kisika da nije mogao normalno disati.

Oko 18 sati shvatio je da više nema drugog izbora. Povukao je ručicu za katapultiranje na visini od oko 14.300 metara. Tokom izbacivanja iz aviona izgubio je jednu rukavicu, nakon čega je odmah bio izložen ekstremnim uslovima. Nagla dekompresija izazvala je krvarenje iz očiju i ušiju, dok mu je stomak počeo oticati zbog velike promjene pritiska. Istovremeno je ruka s koje je izgubio rukavicu počela trpjeti posljedice smrzavanja. Ispod njega nalazio se kumulonimbus. Rankin je imao samo zalihe kisika za hitne slučajeve i padobran koji nije bio namijenjen za korištenje usred snažne oluje.

Znao je da ne smije odmah otvoriti padobran

Uprkos okolnostima, nije odmah povukao ručicu padobrana. Bio je svjestan da bi njegovo prerano otvaranje u takvim uslovima moglo imati smrtonosne posljedice. Aktivirao je barometarski uređaj koji je trebao automatski otvoriti padobran kada se spusti na približno 3.048 metara, odnosno 10.000 stopa.

Nadao se da će prije toga izaći iz olujnog oblaka i da se neće ugušiti ili smrznuti. Umjesto toga, ostao je zarobljen unutar kumulonimbusa. Snažne uzlazne zračne struje koje nastaju unutar takvih oluja bacale su ga kroz oblak, dok su dodatnu opasnost predstavljali grad i munje. O unutrašnjim procesima u ovakvim nasilnim olujnim oblacima naučnici znaju relativno malo, ali uzlazne struje dovoljno su snažne da čovjeka poput Rankina neprestano podižu i bacaju.

U jednom trenutku njegov padobran se otvorio. Rankin je pomislio da se spustio na oko 3.048 metara, ali to se nije dogodilo. Promjene pritiska unutar oblaka aktivirale su barometar prije nego što je dosegao predviđenu visinu. 

Oluja ga je iznova podizala i bacala

Otvaranje padobrana stvorilo je novi problem. Snažna uzlazna struja uhvatila ga je i počela ponovo podizati. Rankina su struje iznova nosile prema gore, a zatim ispuštale prema dolje. Sve se ponavljalo dok je pokušavao izbjeći komade leda. U pojedinim trenucima zrak je bio toliko zasićen vodom da je morao zadržavati dah kako se ne bi utopio.

Oluja ga je naposljetku izbacila iz oblaka, nakon čega je počeo padati prema zemlji. Spuštanje je završilo udarom u drvo. Padajući kroz njegove grane, udario je glavom u stablo. Kada je pogledao na sat, bilo je 18:40. Od trenutka katapultiranja do izlaska iz oluje prošlo je oko 40 minuta.

Nakon svega vratio se u službu

Rankin je uspio pronaći pomoć u blizini, a potom je prebačen u bolnicu. Ljekari su ga liječili zbog promrzlina, posljedica dekompresije i drugih lakših povreda. Uprkos svemu što mu se dogodilo tokom pada kroz kumulonimbus, preživio je bez težih trajnih posljedica.

Nakon nesreće vratio se u službu, a svoje iskustvo kasnije je opisao u knjizi The Man Who Rode The Thunder. William Rankin preminuo je 2009. godine u 88. godini. Ostao je jedan od samo dvoje ljudi za koje je poznato da su ušli u kumulonimbus i izašli iz njega živi. Njegovom preživljavanju doprinijela je kombinacija sreće i odluke da tokom slobodnog pada prema olujnom oblaku ne otvori padobran prerano.