Svijet je osvojio pričama o Bosni, a novac od Nobela vratio njenim bibliotekama

Ivo Andrić rođen je 9. oktobra 1892. godine u travničkom kraju, a njegov životni put povezao je Višegrad, Sarajevo i Beograd s evropskim univerzitetima, diplomatskim predstavništvima i Stockholmom. Na današnji dan navršavaju se 134 godine od rođenja pisca koji je novac od Nobelove nagrade za književnost namijenio razvoju biblioteka u Bosni i Hercegovini.

Priznanje mu je dodijeljeno 1961. godine za cjelokupno književno stvaralaštvo, uz obrazloženje da je nagrađen „za epsku snagu kojom je oblikovao teme i prikazao sudbine ljudi tokom historije svoje zemlje“. Među djelima koja su obilježila njegov opus nalaze se „Na Drini ćuprija“, „Travnička hronika“, „Gospođica“ i „Prokleta avlija“.

Nobelovu nagradu primio je 10. decembra u Stockholmu, gdje se zahvalio govorom „O priči i pričanju“. Od objavljivanja njegove prve pjesme do tog priznanja prošlo je tačno pola stoljeća.

Novčani dio nagrade u cijelosti je poklonio za unapređenje bibliotekarstva u BiH, izgradnju biblioteka i nabavku knjiga. Sredstva je uplatio u dva dijela i pratio njihovo trošenje. Bibliotekama je namijenio i novac od nagrade AVNOJ-a iz 1967. te Dvadesetsedmojulske nagrade iz 1970. godine.

Andrić je bio sin Antuna i Katarine, rođen u siromašnoj katoličkoj porodici. Još kao bebu majka ga je odnijela u Sarajevo, gdje je njegov otac službovao. Nakon očeve smrti od tuberkuloze 1894. godine, brigu o njemu preuzeli su očeva sestra i njen suprug, austrijski žandarmerijski narednik, koji nisu imali djece.

Odrastao je u njihovoj kući uz Drinu u Višegradu, nedaleko od mosta Mehmed-paše Sokolovića. U tom gradu završio je osnovnu školu, a 1903. upisao je sarajevsku Veliku gimnaziju, iz koje su 1922. nastale današnje Prva i Druga gimnazija.

Tokom gimnazijskih godina priključio se Mladoj Bosni. Zalagao se za integralno jugoslavenstvo i oslobođenje južnoslavenskih naroda od austrougarske vlasti. U isto vrijeme počeo je objavljivati književne radove: njegova pjesma „U sumrak“ izašla je 1911. u sarajevskoj „Bosanskoj vili“.

Stipendija Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva Napredak omogućila mu je da u oktobru 1912. započne studije na Mudroslovnom, odnosno Filozofskom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Posjećivao je književne salone i družio se sa zagrebačkim intelektualcima, među kojima je na njega naročito utjecao dvadeset godina stariji Matoš.

Školovanje je nastavio u Beču, gdje je slušao predavanja iz historije, filozofije i književnosti. Zbog osjetljivih pluća i čestih upala teško je podnosio tamošnju klimu, pa se za pomoć obratio svom gimnazijskom profesoru i dobrotvoru Tugomiru Alaupoviću. Potom je prešao na Filozofski fakultet u Krakovu, učio poljski jezik, upoznavao poljsku kulturu i pratio univerzitetska predavanja.

Poeziju nije napuštao ni tokom studija. Društvo hrvatskih književnika objavilo je u junu 1914. šest njegovih pjesama u prozi u knjizi „Hrvatska mlada lirika“.

Vijest o sarajevskom atentatu i smrti nadvojvode Franza Ferdinanda, 28. juna 1914, zatekla ga je u Krakovu. Napustio je grad, a nakon dolaska u Split austrijska policija uhapsila ga je sredinom jula zbog njegovog antiaustrijskog djelovanja.

Najprije je bio zatvoren u Šibeniku, potom u Mariboru, gdje je kao politički zatvorenik ostao do marta 1915. godine. U samici je intenzivno pisao pjesme u prozi. Nakon zatvora uslijedilo je progonstvo u Ovčarevo i Zenicu, koje je trajalo do ljeta 1917.

Ponovno pogoršanje plućne bolesti odvelo ga je na liječenje u zagrebačku Bolnicu Milosrdnih sestara. Ondje su se okupljali i hrvatski intelektualci koji su izbjegavali učešće u ratu na strani Austro-Ugarske. U bolnici je s Ivom Vojnovićem dočekao opću amnestiju.

Uključio se u pripremu prvog broja časopisa „Književni jug“, a istovremeno je završavao svoju prvu knjigu. „Ex Ponto“, zbirka pjesama u prozi, objavljen je 1918. u Zagrebu s predgovorom Nika Bartulovića. Lirska proza iz tog razdoblja, dijelom oblikovana poput dnevnika, odražavala je iskustva rata i zatočeništva.

U Zagrebu je dočekao raspad Austro-Ugarske i nastanak Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Neposredno prije ujedinjenja u zagrebačkim „Novostima“ objavio je tekst „Nezvani neka šute“, u kojem je reagirao na prve nesuglasice i pozvao na jedinstvo i razum.

Nezadovoljan zagrebačkom atmosferom, ponovo je zatražio Alaupovićevu pomoć. Početkom oktobra 1919. zaposlio se kao činovnik Ministarstva vjera u Beogradu. U pismima prijateljima opisivao je srdačan prijem u novoj sredini, a književni život vodio ga je među pisce okupljene oko kafane Moskva.

Diplomatsku karijeru započeo je početkom 1920. u predstavništvu u Vatikanu. U tom razdoblju zagrebački izdavač Kugli objavio je „Nemire“, dok je beogradski izdavač S. B. Cvijanović štampao „Put Alije Đerzeleza“.

Službovao je potom u Bukureštu i Trstu, a 1923. postavljen je za vicekonzula u Grazu. Studije je zaokružio doktoratom posvećenim temi „Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine“.

Uz diplomatski posao nastavio je pisati. Sarađivao je sa „Srpskim književnim glasnikom“, u kojem je objavljena priča „Ćorkan i Švabica“. U tom dijelu njegovog stvaralaštva nalaze se i „Za logorovanja“, „Žena od slonove kosti“, ciklus pjesama „Šta sanjam i šta mi se događa“, književni prikazi te pripovijetke „Ljubav u kasabi“, „Mustafa Madžar“, „Dan u Rimu“ i „U musafirhani“.

Diplomatska služba vodila ga je kroz Italiju, Rumuniju, Austriju, Francusku, Španiju, Belgiju, Švicarsku i Njemačku. Radio je i u Marseilleu, Parizu i Madridu, a u Ženevi je bio sekretar stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda.

Posljednja diplomatska dužnost bila mu je u Berlinu, gdje je predstavljao jugoslavensku vladu kao opunomoćeni ministar i vanredni poslanik za vrijeme nacističkog režima. Zbog neslaganja s vlastima u Beogradu podnio je ostavku. Nakon njemačkog napada na Jugoslaviju 1941. vratio se u Beograd.

Drugi svjetski rat proveo je povučeno, pišući tri velika djela koja su sva objavljena 1945. godine: „Na Drini ćuprija“, „Travnička hronika“ i „Gospođica“.

Bosna, njena prošlost i sudbine njenih stanovnika zauzimaju središnje mjesto u njegovoj književnosti. Kroz lokalne prilike obrađivao je opća ljudska pitanja, opisujući prostor na kojem su se stoljećima susretali i sukobljavali istočni i zapadni interesi i utjecaji, među stanovništvom različitih vjera i nacionalnosti.

Njegovo stvaralaštvo obuhvata nekoliko razdoblja. U ranom, od 1911. do 1920, prevladavaju poezija i poetska proza. Između dva svjetska rata težište prelazi na pripovijedanje, naročito o Bosni pod osmanskom i austrougarskom vlašću. Tri knjige pripovijedaka objavio je 1924, 1931. i 1936. godine.

„Na Drini ćuprija“ i „Travnička hronika“ oblikovane su kao hronike bosanskog života i historije. U „Gospođici“ i „Novim pripovijetkama“ bavio se savremenim ljudima i problemima, psihologijom imućnih, ratnim i poslijeratnim okolnostima te nastankom novog društva.

„Prokleta avlija“, štampana u Matici srpskoj, vraća se osmanskom ambijentu kroz iskustvo bosanskog franjevca fra Petra, nepravedno optuženog za zavjeru protiv vlasti i zatvorenog u Istanbulu.

Poslije rata Andrić je imao i javne funkcije. Bio je vijećnik na Trećem zasjedanju ZAVNOBiH-a i član Predsjedništva Narodne skupštine Narodne Republike BiH. Godine 1946. živio je između Beograda i Sarajeva te postao prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije.

Bio je i redovni član Srpske akademije nauka. Godine 1954. pristupio je Komunističkoj partiji Jugoslavije, a bio je prvi potpisnik Novosadskog dogovora o srpskohrvatskom književnom jeziku.

U poslijeratnom stvaralaštvu nalaze se „Pismo iz 1920. godine“ i „Zlostavljanje“, a u razdoblju od 1947. do 1953. objavljivao je „Priču o vezirovom slonu“, „Priču o kmetu Simanu“, „Bife Titanik“, „Znakove“, „Na sunčanoj strani“, „Na obali“, „Pod Grabićem“, „Zeku“, „Asku i vuka“, „Nemirnu godinu“ i „Lica“, kao i tekstove o Vuku Karadžiću i Njegošu.

Njegov opus uključuje i „Žeđ“, „Decu“, „Sjeme iz Kalifornije“, objavljeno 1948, te esejističke i publicističke radove. Među njima su „Njegoš kao tragični junak kosovske misli“ iz 1935, studija „O Vuku kao piscu, o Vuku kao reformatoru“ iz 1950. i „Zapisi o Goji“ iz 1961. godine.

Zbirka „Lica“ objavljena je 1960, „Žena na kamenu“ 1962, a „Sabrana djela“ i „Jelena, žena koje nema“ 1963. godine. „Goja“ je objavljen 1974.

Andrić se 1958. oženio Milicom Babić, kostimografkinjom Narodnog pozorišta u Beogradu i udovicom njegovog prijatelja Nenada Jovanovića. Nisu imali djece.

Milica je umrla 16. marta 1968. u njihovoj porodičnoj kući u Herceg Novom. Poslije njene smrti Andrić je smanjivao društvene obaveze, mnogo čitao, a sve manje pisao. Zdravstvene tegobe značile su i sve češće boravke u bolnicama i banjama.

Travnik je posljednji put posjetio 15. oktobra 1972. godine. Njegova rodna kuća rekonstruisana je 1974. za potrebe muzeja posvećenog njegovom životu i književnom radu.

Preminuo je 13. marta 1975. na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu. Prema saopćenju te ustanove, smrt je nastupila u 1.15 sati. Imao je nepune 83 godine, a sahranjen je na Novom groblju, u Aleji zaslužnih građana.

U bilježnici je ostavio i zapis o smrti i načinu na koji se javnost oprašta od pisaca:

„Pomisao na smrt izaziva, već sama po sebi, kod čoveka strah. A kod književnika i svakog 'javnog radnika' dolazi uz to još i odvratnost od glupih i neiskrenih nekrologa koji nas čekaju...“

Njegova djela nastavila su izlaziti i nakon smrti. U okviru „Sabranih djela Ive Andrića“ iz 1976. objavljeni su nedovršeni roman „Omer-paša Latas“, pripovijesti „Kuća na osami“ i meditativna proza „Znakovi pored puta“. Iste godine u Beogradu su pod naslovom „Šta sanjam i šta mi se događa“ sabrane lirske pjesme koje za njegovog života nisu bile objedinjene u knjigu. Novo izdanje sabranih djela uslijedilo je 1981. godine.

Andrićeva književnost prevedena je na desetine jezika i objavljivana na svim kontinentima. Njegov život i rad vezuju se za bosanskohercegovačku, hrvatsku i srpsku književnost, dok njegovo porijeklo i književne teme trajno povezuju njegovo ime s Travnikom i Bosnom.