Ovog romana se KGB toliko bojao da je zaplijenio i trake pisaće mašine

Kada je KGB upao u stan Vasilija Grossmana, predmet zapljene nisu bili samo primjerci rukopisa romana „Život i sudbina“. Oduzete su čak i trake pisaće mašine na kojoj je nastajao. Piscu je poručeno da njegovo djelo neće biti objavljeno narednih dvije stotine godina. Roman o ratu, strahu i slobodi tako je postao i priča o pokušaju države da zaustavi njegovo postojanje.

Grossman je umro 1964. godine, uvjeren da je rukopis uništen. Ipak, jedan primjerak prokrijumčaren je na Zapad, a knjiga je objavljena 1980. godine. Djelo koje je sovjetska vlast smatrala opasnim tako je stiglo do čitalaca, uprkos zapljeni i poruci koju je autor dobio.

Roman je napisao 1959. godine, nakon što je kao ratni dopisnik godinama boravio na prvim linijama Istočnog fronta. Iskustvo svjedočenja ratnim užasima pretočio je u pripovijest koja povezuje bitku za Staljingrad sa životima ljudi rasutih na ogromnom prostoru, od Njemačke do Sibira.

U središtu je porodica Šapošnjikov, pripadnici srednje klase čije sudbine rat razdvaja i prepliće s događajima koji određuju živote miliona. Prateći desetine likova tokom više godina i preko hiljada kilometara, Grossman prelazi iz spavaćih soba u snajperska gnijezda, iz naučnih laboratorija u Gulag. Među likovima su dječak na putu prema gasnoj komori, ali i Hitler i Staljin.

Staljingrad u toj pripovijesti ima ulogu veću od mjesta radnje. Grad i bitka postaju sila koja zahvata sve koji se u njoj nađu. Ratna zbivanja istovremeno otvaraju prostor za prikaz usamljenosti, porodičnog gubitka, nade i nastojanja pojedinca da sačuva vlastitu ljudskost.

Jedan od glavnih likova je Viktor Štrum, jevrejski fizičar angažiran na sovjetskoj atomskoj bombi. Država ga najprije slavi, a zatim osuđuje. Njegova borba nije vezana samo za odnos s vlastima nego i za kompromise koje pravi, kao i za pitanje vlastitog preživljavanja.

Njegova majka Ana Semjonovna zatočena je u jevrejskom getu u Berdičevu. Prije nego što je nacisti ubiju, sinu piše posljednje pismo. Kroz njenu sudbinu porodična priča neposredno se povezuje s nacističkim progonom i ubijanjem Jevreja.

Viktorova supruga Ljudmila živi s gubitkom sina, dok njihova kćerka Nadja, mlada i hrabra, želi život koji neće biti zatrovan strahom. Svaka od tih sudbina pokazuje kako rat i politički poredak ulaze u najintimnije dijelove svakodnevice.

Drugi tok romana prati komesara Krimova, odanog komunistu kojeg hapsi upravo režim kojem služi. Mučenje i slamanje dovode ga pred prazninu uvjerenja na kojima je zasnivao život. General Getmanov, nasuprot tome, kroz cinizam, brutalnost i karijerizam predstavlja negativne osobine sovjetskog sistema.

Među likovima je i Sofija Levinton, jevrejska ljekarka u getu koja se sa smrću suočava dostojanstveno. Ruski seljak Ikonikov cijeli život traži vjeru sposobnu da opstane pred historijskim strahotama. Njegov pisani testament donosi razmišljanje o čovječnosti, u svijetu u kojem ideologije opravdavaju uništenje ljudi.

Širina takvog pripovijedanja priziva Tolstojev „Rat i mir“: društvo u trenutku krize prikazano je kroz mnoštvo pojedinačnih života. Historiju u tom okviru ne oblikuju samo veliki vođe nego i nebrojeni anonimni ljudi koji žive i umiru na njenim marginama.

Grossman toj slici dodaje suočavanje s totalitarizmom. Staljinov i Hitlerov režim prikazani su kao međusobni odrazi, sistemi smrti u sukobu za prevlast nad svijetom. Roman istražuje kako ideologija razara čovjekovu unutrašnjost, kako strah vodi izdaji uvjerenja i kako preživljavanje može potisnuti sve druge vrijednosti.

Istovremeno, njegovi likovi i u najmračnijim okolnostima pronalaze mogućnost dobrote, slobode i saosjećanja. Otpor slamanju ljudskog duha zato prati priču o nasilju, bez uklanjanja njegovih posljedica iz vidokruga.

Sloboda je predstavljena i kao duhovno pitanje: sposobnost samostalnog mišljenja, osjećanja za druge i odbijanja da čovjek bude sveden na dio mašinerije. Tu misao sažimaju riječi: „Na svijetu nema druge slobode osim slobode da budemo dobri.“

Uz njih stoji i misao da čovjek slobodu nalazi među drugima, u zajednici povezanoj ljubavlju, odanošću i zajedničkom borbom za bolji svijet. Rečenica „Jedino što nas može spasiti jeste dobrota“ povezuje tu ideju s iskustvima Staljingrada, gasnih komora Treblinke i soba za ispitivanje Lubjanke.

U njemu se privatna tuga i historijska zbivanja neprestano susreću, dok sudbine jedne porodice povezuju različita mjesta, iskustva i oblike stradanja u istom ratnom vremenu.

U dostavljenom osvrtu „Život i sudbina“ opisan je kao jedno od najvećih ostvarenja moderne ruske književnosti, roman strogog realizma i snažnog moralnog promišljanja. Njegov raspon obuhvata teror dvadesetog stoljeća, ali i Grossmanovo uvjerenje da čovječanstvo, uprkos svemu čemu je svjedočio, vrijedi spasiti.