Selma Spahić režira Čehova za novo vrijeme: „Ovo je naš Galeb, sad i ovdje“

U novoj postavci Čehovljevog „Galeba“ život likova odvija se mimo velikih dramskih trenutaka. Dok jedni prolaze kroz ljubavne lomove, gubitke i umjetničke krize, drugi nastavljaju sa svakodnevnim, naizgled nevažnim radnjama. Upravo iz tog sudara velikih emocija i običnog života Selma Spahić gradi predstavu koja pokušava uhvatiti ritam stvarnosti, a ne očekivanja klasične drame.

„Ovo je naš Galeb, sad i ovdje, u septembru 2026. u Sarajevu.“, tim riječima rediteljica opisuje novu predstavu koja ovaj klasik ne pokušava ukrotiti, već ga približiti vremenu u kojem živimo. 

U Sarajevu će 5. septembra biti predstavljena nova postavka ovog klasika, kojom se otvara i novo poglavlje u radu Novog teatra. U središtu predstave nije samo ono što se događa likovima, već i način na koji se njihovi životi sudaraju, mimo očekivanog dramskog ritma. Posebna pažnja posvećena je odnosu scene i gledališta, uz ideju da publika ne ostane na sigurnoj udaljenosti od onoga što se događa pred njom.

O tome kako danas čitati Čehova, zašto je „Galeb“ i dalje subverzivan, šta umjetnicima znači rizik i kako pozorište može uključiti publiku u svoj svijet, redateljica Selma Spahić govorila je za Oslobođenje.ba.

„Galeb“ je tekst kojem se stalno vraćam

Šta vas je, nakon toliko godina i brojnih izvođenja „Galeba“, ponovo privuklo ovom Čehovljevom tekstu?

- „Galeb“ je tekst kojem se često vraćam, intimno mi je vrlo važan i svaki put u njemu nešto novo otkrijem. To je jedan od najtužnijih ljubavnih tekstova, i danas subverzivan kada je u pitanju pozorište i uloga umjetnosti u društvu, duhovit i emotivan u isto vrijeme.

Uz to, neke od najznačajnijih predstava koje sam gledala bile su inscenacije „Galeba“ i dugo sam čekala da se odmaknem od utiska koji su na mene ostavile.

Za historiju pozorišta „Galeb“ je krucijalan tekst, poslije kojeg se sve promijenilo. Svojevrsni je sinonim za nove početke, spaja iskusne umjetnike i umjetnice sa onima koji započinju svoj profesionalni put. Kada sam razgovarala sa Dinom Mustafićem, direktorom Internacionalnog centra igre, kulture, umjetnosti i mladih (ICIKUM), činilo nam se da je znakovit i lijep izbor za prvu predstavu Novog teatra.

Kada ste prvi put počeli raditi na predstavi, šta ste željeli pronaći u „Galebu“ što možda nije odmah vidljivo u samom tekstu?

- Zanimalo me je da uhvatim trenutke života koji se odvijaju paralelno, čiji su značaj i priroda potpuno drugačiji. Za vrijeme dok neko prolazi najbolniju situaciju gubitka, neko drugi jednostavno jede voće. Za vrijeme dok neko doživljava trenutak ekstremne sreće, neko gleda televizor ili usisava kuću.

Ta paralelnost života mi je bila najveći fokus, kao i pokušaj da izbijemo očekivanu dramatičnost i pozorišni ritam i probamo primijeniti ritam iz života, što zvuči jednostavnije nego što jeste.

Drama je, naravno, kao književni rod ukorijenjena u ekstremnim situacijama, ali trenuci životnosti koji se doimaju potpuno prolaznim i naizgled nebitnim daju punoću iskustva koja je mnogo bliža svakodnevnici, jednostavno bivanju, vremenu koje teče, prolaznosti života.

Koliko je danas u BiH uopće prostora za pozorišni eksperiment i šta se dešava s umjetnikom kada odluči napraviti nešto što nije provjereno i sigurno?

- Šta god da se desi, važno je da probamo.

Likovi koje ne možemo svesti na jednu osobinu

Koliko se tokom rada vaš odnos prema pojedinim likovima mijenjao? Je li se desilo da vam neki lik u procesu postane potpuno drugačiji nego što ste ga na početku zamišljali?

- Od početka smo se vodili Čehovljevom rečenicom koju zapravo izgovori Ivanov da je u svima nama previše točkića, zavrtanja i ventila da bismo mogli suditi jedni o drugima na osnovu prvog utiska ili na osnovu dvije-tri vanjske osobine.

Ne znam da li ćemo do kraja upoznati te ljude koje gledamo, kao što ne poznajemo ni jedni druge skoro nikada do kraja. Često o liku čujemo neki sud, koji on ili ona u sljedećoj sceni svojim ponašanjem demantiraju.

Ono što je prekrasno u „Galebu“ jeste što razumijete svačiju perspektivu, možda je ne opravdavate, ali razumijete.

Pored toga, likovi su, kao i svi mi u svakodnevnom životu, kontradiktorni, i nježni i grubi, u jednoj sceni impulsivni, u drugoj povučeni... Čehov je pisac koji vas najbliže moguće približi stvarnom životu i baš smo to nastojali uhvatiti, samo u današnjem kontekstu i vremenu.

Koliko vam je u radu bilo važno savremeno čitanje „Galeba“? Postoji li nešto u ovom tekstu što posebno snažno komunicira s vremenom u kojem danas živimo?

- Svi problemi, sve dileme i sumnje, sve opsesije likova, konflikti između generacija, etabliranih umjetnika i umjetnica i onih koji tek počinju, porodične matrice, sve je i danas identično. Najčešće smo na probama izgovarali rečenicu: „Ja je razumijem“ ili „Ja ga razumijem“. Radili smo na osavremenjivanju jezika, ali zapravo je tekst skoro integralno zadržan. I to mi je najfascinantnije, koliko nemate osjećaj da je napisan prije 130 godina.

Kada Polina Andrejevna kroz suze kaže: „Prolazi naše vrijeme, draga moja“, a Irina Arkadina joj odgovori: „Šta da se radi?“, istovremeno mi se plače i jako mi je smiješno. Kao publici, meni je to najdraže, kada mi nešto izaziva više emocija od kojih su neke čak u sukobu, pa ni sama ne znam šta i kako da osjećam.

Kada radite s tekstom koji publika već dobro poznaje, gdje za vas prestaje interpretacija, a počinje autorska intervencija?

- Trudim se da se ne opterećujem time. Naravno da imam svijest o tome da radimo klasik i pristupamo mu sa velikim poštovanjem, ali nisam se u odlukama, kao ni sa bilo kojim drugim tekstom, rukovodila time da li ga publika poznaje ili ne, niti to očekujem.

Imala sam divan ansambl u kojem su Senad Bašić, Ejla Bavčić-Tarakčija, Ermin Bravo, Maja Izetbegović, Mehmed Porča, Faruk Hajdarević, Josip Stapić, Iva Prgić, Anja Vujković, te pored glumaca i glumica, Senad Bešić, jedan od naših najiskusnijih teatarskih inspicijenata i Mladen Maroje Dolić, student tona na Akademiji scenskih umjetnosti.

Jako sam se oslanjala na njihove senzibilitete i autorski doprinos čitanju teksta, naravno kao i na cijeli autorski tim.

Scenski pokret radila je Ena Kurtalić, scenografiju Adisa Vatreš Selimović, kostime Emina Hodžić Adilović, muziku Mirza Redžepagić, dramaturgiju Adna Dautović i dizajn svjetla Nedim Pejdah.

Publika neće samo sjediti i gledati

A kada publika sjedne u salu i počne „Galeb“, šta možemo očekivati na sceni – kakvo ste pozorišno iskustvo pripremili za premijeru?

- Ne mogu baš potvrditi da će publika sjesti u salu i da će predstava početi. Publika će se smjestiti, ali će i putovati zajedno sa ansamblom kroz predstavu kako noć bude odmicala, kroz različite prostore, atmosfere i vrijeme. 

Kada biste morali izdvojiti jednu stvar koju želite da publika ponese sa sobom nakon „Galeba“, šta bi to bilo?

- Mislim da je to najveća moć pozorišta, taj prostor u kojem nas uspije interakcijom uvući u svijet koji je između stvarnosti i fikcije. Jako bih voljela da uspijemo u namjeri da se publika osjeća dijelom predstave, da makar na trenutke nije posmatrački izolirana od glumaca i glumica, nego da zaista učestvuje u tom svijetu.

I iznad svega da svi zajedno proslavimo otvaranje još jednog, novog pozorišta u Sarajevu.