Merima Lepić Redžepović za Oslobodjenje.ba: Glumci nisu zabavljači, nego hronika društva

Nova sezona u Narodnom pozorištu Sarajevo počinje predstavom "Gogolj iz pepela", novim autorskim projektom reditelja Petra Pejakovića, u kojem jednu od zapaženih uloga ostvaruje Merima Lepić Redžepović. 

Glumica, koju publika godinama prepoznaje po velikim pozorišnim i filmskim ostvarenjima, i ovoga puta donosi lik iza kojeg stoji temeljit umjetnički proces te promišljanje o društvu, čovjeku i odgovornosti. 

Između tima i pojedinca

U razgovoru za Oslobodjenje.ba govorila je o novom izazovu, važnosti dosljednosti na sceni, kolegama od kojih je učila, položaju kulture u Bosni i Hercegovini, Sarajevo Film Festivalu, ali i zašto vjeruje da je pozorište danas potrebnije nego ikada.

- Kažu da je dosljednost jedno od najvećih umijeća, kako u životu, odgoju, tako i na sceni. Mišljenja sam da, ukoliko posjedujemo etiku i odgoj, korektive koji nas čine humanim, imat ćemo i dosljednost. Možda me tome naučilo i majčinstvo. Nikada svome sinu nisam obećala nešto što znam da neću moći ispuniti. Trudim se da ne preuzimam odgovornosti ako nisam u prilici da ih dosljedno ispunim. Tako je i sa glumom, priča Lepić Redžepović.

Radite na premijeri "Gogolj iz pepela". Kako iz današnje perspektive glumačke zrelosti doživljavate ovaj novi izazov i koliko je teško zadržati tu potpunu dosljednost na sceni?

- Moj poziv smatram svojom privilegijom, ali i profesijom koja nosi sa sobom veliku odgovornost. Glumac ima priliku da javno govori i sa scene progovara o temama koje su vrlo često i tabu. Zato smatram da treba biti temeljit i težiti istini. Istina scenu zanima na jedan specifičan način. Naša umjetnost jeste efemerna, ali ostavlja trag. Naročito predstave koje nas zapitaju. A teatar je to dužan. Glumci nisu zabavljači, nego hronika društva. Živimo u vremenu u kojem do nas informacije jako brzo dolaze, ali nas jako sporo unapređuju. A teatar to radi i radit će dugo, u to sam sada već sigurna. Kao glumici, jako mi je važno kritičko razmišljanje, samim tim i način na koji prilazim cijeloj predstavi.

Često s velikim poštovanjem govorite o kolegama s kojima radite. Koliko su Vam dobra partnerstva pomogla da izgradite sopstveni put?

- Volim timski rad i, što sam starija, to sam više posvećenija drugima na sceni. I, naravno, to se vrati, jer gradeći partnera na sceni, on vas gradi još više i još bolje. Svaka predstava, pa tako i ova naša koja treba da otvori novu sezonu Narodnog pozorišta, drugačija je. Mislim da je i ovaj naš "Gogolj iz pepela" došao u svoje pravo vrijeme, jer smo kroz jednu vrlo specifičnu estetiku Petra Pejakovića istraživali ono što čini ovo društvo dobrim i devijantnim u isto vrijeme.

Ističete i da su Vas oblikovale upravo starije kolege. Šta ste od njih ponijeli kao najveću životnu i glumačku lekciju?

- Uvijek se trudim da govorim o starijim kolegama sa puno poštovanja. Mišljenja sam da se čak i ljubav može dobiti kada se ljudi poštuju. Ona proizilazi iz predanosti i lojalnosti. Radila sam sa fantastičnim rediteljima, glumcima i glumicama. Onaj ko sebi dozvoli može biti naučen od svega što mu se desi. Naravno da sam rasla uz glumce poput Izudina Bajrovića, Aleksandra Seksana, Kaće Dorić, Josipa Pejakovića, Jasne Diklić... Uvijek pominjem rahmetli Sulejmana Kupusovića.

Sa svakom ulogom ste na početku, ali vas nosi želja da nešto kažete. Da nepretenciozno pokušate da se bavite nekom temom u tom trenutku do kraja iskreno i važno. Smatram da smo odgovorni i da poštovanjem kazujemo da sa nama nije počelo niti će završiti. Volim da ukažem poštovanje ljudima sa kojima radim. To je moja istinska potreba i mislim da na taj način čistije dolazimo do ideje kojoj težimo. Zato volim reći da je to jedno od sredstava katarze. Pročišćenja.

A scena voli čistoću, kao i život na koncu. Sve su to konkretne stvari koje su oduvijek važne. Naročito danas, kada se daje prilika svemu da sija osim onome što istinski vrijedi. Ali ja i dalje vjerujem da je sjaj samo jedan i da će uvijek da se vidi, ma koliko mraka ga pokušavalo umanjiti.

Umjetnici nisu paraziti

Već godinama govorimo o položaju kulture u Bosni i Hercegovini. Šta je, prema Vašem mišljenju, danas najveći problem i šta bi se moralo promijeniti da umjetnici dobiju mjesto koje zaslužuju?

- I ptice na grani znaju šta se dešava sa našom kulturom. Jako me pomjera činjenica da konstantno pričamo o izuzetno lošoj situaciji sa prilično lociranim razlozima. Time se moje kolege i radnici u kulturi, čini mi se, stavljaju u jedan položaj gdje izgleda da samo kukamo i tražimo. Da se razumijemo, naša borba je ogromna. Mi nismo nikakvi paraziti koji su tu samo da se unize. Mi smo ljudi koji se prije svega školuju i koji su jedna od važnijih karika društva. Da biste dobili, morate uložiti i vraćamo se na poštovanje.

Blizu nam je Sarajevo Film Festival, kada grad ipak prodiše. Šta mislite - živi li bh. film tokom cijele godine ili, nažalost, samo tih nekoliko festivalskih dana? Kako vidite trenutno stanje naše kinematografije?

- SFF je brend. Vidjeli smo kako tada žive i grad i država. I mi smo svi ponosni. Zadovoljni. Činjenica je da ne možete osporiti jednog Danisa Tanovića, jednu Jasmilu Žbanić, Aidu Begić... Ogroman je broj autora koje lično cijenim, ali to da je kod nas film incident strašna je pojava. Najveći ambasadori naše zemlje su kultura i sport. Evo, imali smo priliku svjedočiti vremenu gdje je bh. fudbal napravio sve što jeste. Cijeli svijet za nas zna, potom naši košarkaši koji su prošle godine napravili izuzetne rezultate. Poražavajuće je da tu još uvijek nema dosljednosti i poštovanja kakvo zaslužujemo. Ali vječni sam optimista. Dio mene uvijek vjeruje da najbolje dolazi. Nadam se da to neće ostati samo na mojim nadanjima, nego na podršci, jer naša zemlja se jača obrazovanjem i kulturom.

Prepoznatljiv izgledPočelo uređenje festivalskog trga: Sarajevo se priprema za najveću filmsku smotru u regiji

Izuzetno ste aktivni u projektima koji izvode umjetnost među ljude. Može li Vas publika i ovog ljeta očekivati u sklopu programa "Kultura na ulice" i koliko Vam je važan taj neposredan susret s gledateljima?

- Imam veliko poštovanje i ljubav prema publici. Publika je ta koja mi daje vjetar u leđa i čini mi se da sam uvijek u konekciji sa publikom. Prošle godine sam radila velik dio programa "Kulture na ulice" i da, drugačije je i čini mi se za jedan mali dio da sam i hrabrija. Na sceni si izložen, ali čini mi se da takva vrsta programa te još više izloži. Međutim, ono što sam doživljavala je apsolutno fantastično. Od sevdaha, poezije, nastupa sa Filharmonijom do jedne nestvarne atmosfere gdje su ljudi željeli da se zahvale, razgovaraju... 

Ljudi su gladni kulture i događaja koji će ih povezivati, a ne udaljavati na način da se gledamo preko filtera i više ne znamo šta se stvarno desilo, a šta je napravila umjetna inteligencija. Zato će teatar uvijek biti istinska potreba.

Kako danas balansirate između intimnosti teatra i dinamike koju donose kamere? Gdje se osjećate najsigurnije?

- Za mene su disciplina i sloboda jako povezane. Ako govorim o teatru, smatram da nam disciplina donosi kvalitet, da ishod čini kvalitetnim i stabilnim. Počevši od toga da ono što se dešava na sceni treba biti podržano disciplinom iza scene. Sve su to stavke kao u životu. Ne može biti nekog progresa bez discipline i dosljednosti. Pa ako odete ljekaru i dobijete lijek koji pijete kako vi hoćete, ima li progresa?

Teatar je uzbudljiv, nužan, maštovit i neophodan, ali ga disciplina čini privlačnim i zavodljivim. Na filmu, nažalost, mi u BiH radimo jako malo. Film je jedna druga vrsta discipline i fokusa. Sve se dešava jako brzo i puno toga igra vašu ulogu sa vama. I to je jako izazovno i čini vas okupiranim.

Teatar je katarza koja me nosi na jedan drugi način i ostavlja trag. Ono što je ispred toga je uvijek priča koju pričam i ljudi sa kojima težim da što bolje ispričam tu priču. Zato mi je jako važno sa kim radim i šta želim ispričati, nego to šta igram. To su mi donijeli upravo svi ti fantastični ljudi sa kojima sam radila. Zato sam beskrajno, suštinski zahvalna što se bavim ovim poslom.