Međunarodni festival lutkarstva: Od amorfne mase do ritualnog bića

Sredina rujna, po već uhodanoj tradiciji, u Zagreb dovodi lutke i lutkare iz cijeloga svijeta - riječ je o PIF-u, Međunarodnom festivalu lutkarstva (ime dolazi od imena na esperantu: Pupteatra Internacia Festival), njegovom 59. izdanju, renomiranom susretu eminentnih lutkarskih umjetnika širom kazališnog globusa, pokrenutom daleke 1968. godine, jednom od šest najstarijih europskih lutkarskih festivala.

Lutke i animatori

Ove jeseni, od 11. do 17. rujna, organizator, Kulturni centar Travno, na kazališne pozornice Zagreba dovodi niz predstava za sve uzraste iz ukupno 13 pozorišta i umjetničkih skupina, i to iz devet zemalja: Francuske, Španjolske, Urugvaja, Italije, Rumunjske, Češke, Slovenije, Srbije i zemlje domaćina - Hrvatske. Festival otvaraju Francuzi: “Posljednji Pierrov dan”, autori su Baptiste Zsilina i Lea Guillec, a redatelj B. Zsilina, u izvedbi Compagnie Deraidenz, lutkarske kazališne družine iz Avignona, osnovane 2017. godine.

Kao i svake godine, PIF nas uvodi u svijet lutke i njenih animatora, ali i suočava s trenutkom svijeta u kojem živimo, kako to u uvodu programske knjižice festivala naglašava i Livija Koflin, urednica službenog programa: “U svijetu ljudi sve više viđamo one koji se, bez trunke kritičnosti ili ikakvog vlastitog mišljenja, povode za trendovima, dopuštajući da ih nosi masa ili njima manipuliraju neki čudni političari - kao da mnoštvo ljudi, dapače cijele nacije - pretvaraju u skupne lutke: netko povuče konac, a cijela skupina lutaka radi isti pokret, gleda u istom smjeru, sve kimaju kao jedna i unisono pjevaju jedan te isti ton. Podsjeća me to na onu karikaturu iz XVIII stoljeća koja je prikazivala svijet kao marionetsku predstavu u kojoj političari vuku konce građanstva. Nekad je to bio predmet šale. Danas nam je nekako ta šala prisjela...”

No, PIF je, uz izvedbe samih lutkarskih trupa i teatara, ujedno mjesto razgovora i razmjene mišljenja o suvremenom trenutku lutkarske umjetnosti danas. Dobar uvod u te rasprave svakako su i dvije knjige Igora Tretinjaka (Zagreb, 1977), diplomiranog kroatista, informatologa, ali i teatrologa, izuzetno upućenog u teatar lutke. Jedno je zbornik radova pod skupnim nazivom “Suvremeno lutkarstvo i kritika”, čiji je priređivač i koji donosi radove autora iz Slovenije, Škotske, Litve i Hrvatske o ovoj temi.

Na samom početku Tretinjak nas upoznaje s esejom Didiera Plassarda “Prizori nemira” koji ističe: “...U vremenu u kojemu se nova realnost gradi u susretu i prepletu virtualnog i stvarnog, tehnološkog i živog, lutkarska umjetnost u dinamičnom i pulsirajućem vrtlogu i sjecištu živog i neživog, ljudskog i neljudskog, uzlijeće na krilima nove kreativnosti. Obnovljenom snagom lutkarstvo nadrasta vlastite konvencije i širi fokus s lutke na druge elemente predstave i odnose među njima, na cjelinu i kontekst predstave, neizgovorenu riječ i riječju stvaran zvuk, tehnološki oživljeno svjetlo, predmet ili rekvizit, mehanički pokretanu lutku, materijal ili kameru... U tom jurišu prema totalnom teatru lutkarstvo ruši i briše izvedbene granice.”

Ili, kako bi to rekao jedan od vodećih autoriteta u toj oblasti Henryk Jurkowski, koji je, pišući o neograničenim mogućnostima izražavanja i širenju lutkarskog medija, naglasio kako će “...lutka širenjem definicije preći iz materijalnog predmeta u apstraktnu umjetničku ideju koja će potpuno promijeniti naš pogled na lutkarstvo...”

Ljudsko i neljudsko

Jer, kako to zapaža i Tretinjak, lutka više nije, i pitanje je da li je ikada doista i bila, naprosto imitacija čovjeka, životinje ili imaginarnog bića koje dočarava oživljeni objekt. Štoviše, zaključuje autor, ona unutar ambivalentnog lika ujedinjuje ljudsko i neljudsko, tihi svijet neživih stvari i bučni svijet živoga.

Kada je pak riječ o odnosu lutke i animatora, piše Tretinjak, u tradicionalnom lutkarstvu izvedbeni su elementi u funkciji stvaranja iluzije realističnosti scenskog svijeta i lutkine samostalnosti. Za suvremeno lutkarstvo, međutim, značajna je dekonstrukcija kazališta iluzije u pogledu stvaranja efekta začudnosti. Još uvijek je prisutno stvaranje iluzije, ali u smislu kreiranja života i falsificiranja stvarnosti, što dovodi do suvremene “proširene stvarnosti pozornice”.

Naravno, ne zaboravlja se ni uloga i mjesto gledatelja: u tradicionalnom lutkarstvu njegova je uloga bila prepoznavanje oživljenog lutkarskog svijeta na sceni - u suvremenom lutkarstvu on dobiva aktivniju i zapaženiju ulogu, i to čitanja i shvaćanja kompleksnih značenja predstave. Konvencionalna jednosmjerna narativna linija umnaža se, siječe i izokreće, i u nizu usporednih i okomitih dramaturgija simultano se nude različiti odnosi i vrste asocijacija, a gledateljev zadatak je tražiti i oblikovati smisao u višeslojnim značenjskim mrežama.

Druga knjiga Igora Tretinjaka, promovirana lani i na PIF-u, zove se “Prostor nedovoljno iskorištene slobode - sto godina lutkarstva za odrasle u Hrvatskoj” i time je obuhvaćena i njena glavna tema: kako je u prvih stotinjak godina hrvatsko lutkarstvo za odrasle prošlo razvojni put od dramskog lutkarskog izraza koji čuva scensku iluziju do zrelog kazališta predmeta i materijala, uz nekoliko naglašenijih kašnjenja za Europom.

Tretinjak iznosi, preko analize brojnih predstava realiziranih u Hrvatskoj, navodeći njihove autore i idejne tvorce, što je to hrvatskom lutkarstvu za odrasle osiguralo dodir s europskim uzorima, ali i priznaje da su mnoge novosti ostale na razini fenomena, pa tako povijest lutkarstva za odrasle u Hrvatskoj djeluje više poput niza skica i mogućnosti koje pozivaju na daljnja istraživanja i scenska upisivanja.

Nakladnik knjige je Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa, a strukturirana je kroz šest isprepletenih poglavlja: Dramsko lutkarstvo s tek pokojim iskorakom u avangardu i neverbalnost, Buđenje heterogenosti, Spiralni povratak tekstu, Zlatno razdoblje lutkarskog kazališta za odrasle, Slojeviti svijet predmeta i materijala i Aktualni trenutak - od eksperimenta do primjene.

Dvojni put lutke

Naravno, i ovdje nailazimo na brojne misli i ideje o tomu što suvremeni lutkarski izraz danas čini tim što jeste. Navodim samo dva primjera - Peter Weitzner, likovni i kazališni pedagog i redatelj, daje nekoliko smjernica u razvoju: “...osloboditi se literarno-linearnog kontinuiteta pripovijedanja, prevladati psihološko-naturalistički teatar, ostvariti spoj različitih umjetničkih grana u jedno scensko djelo, razviti prevlast slike i objekta kao i pokreta nasuprot dosadašnjoj prevlasti teksta i ne prihvaćati statičnu, često dekorativnu scenografiju u svrhu uvođenja objekta kao subjekta izričaja dramatskih sadržaja...”

Najzad, piše Tretinjak, lutkarstvo se od svojih početaka do danas kreće od ritualnosti i čudesne moći oduhovljene lutke, s jedne strane, pa sve do njene zaigranosti i partnerstva s djecom. Ili kako bi to sažeo lutkarski redatelj i teoretičar Luko Paljetak: “Lutka je amorfna masa koja uz pomoć igre može biti sve. Osim toga, ona je ritualno biće zato što ne predstavlja samo biće nego i čin koji je vezan uz prirodu takvog bića. To je dvojni put lutke - njezin ritualni i ludički aspekt...”

PIF, kao Međunarodni lutkarski festival, ispituje upravo tu njenu dvojnu prirodu.