Godinu bez Josipa Pejakovića: Čovjek koji je Bosnu nosio u srcu

Na današnji dan 2025. godine Bosna i Hercegovina ostala je bez jednog od svojih najvećih umjetnika. Otišao je Josip Pejaković - glumac, pisac, monodramski umjetnik i čovjek koji je Bosnu znao ispričati bolje od mnogih političara i historičara. 

Nije mnogo umjetnika uspjelo ostaviti trag kakav je ostavio Josip Pejaković. Publika ga nije pamtila samo po velikim pozorišnim i filmskim ulogama, već po rečenicama koje su postale dio svakodnevnog govora. Njegove monodrame nisu bile obične predstave, nego ispovijesti o Bosni i Hercegovini, njenim ljudima, njihovim manama, vrlinama, bolu i humoru.

Važne razlike

Među najistaknutijim ostala je "On meni nema Bosne", monodrama koja je odavno prerasla pozorišne daske i postala simbol njegove bezuslovne ljubavi prema domovini.

U jednom od intervjua koje je dao za Oslobođenje, Pejaković je možda najbolje objasnio kako je doživljavao Bosnu i Hercegovinu i razliku između države i zemlje: 

- Država ubija, država oporezuje, država maltretira, država uznemirava, država radi sve ono najgore. A zemlja rađa i zemlja je majka.

U nekoliko rečenica sažeo je ono o čemu je govorio gotovo cijelog života: da se Bosna i Hercegovina ne može svesti na politiku, vlast ili institucije, nego da je čine njeni ljudi, tradicija, duša.

Rođen je 5. marta 1948. godine u Travniku, gradu koji je ostavio snažan pečat na njegovo odrastanje i umjetnički izraz. Nakon školovanja dolazi u Sarajevo, gdje postaje član ansambla Narodnog pozorišta Sarajevo. Na toj sceni proveo je više od četiri decenije, ostvarivši više od pedeset premijernih uloga i potvrdivši status jednog od najznačajnijih bosanskohercegovačkih glumaca.

Iako je pozorište bilo njegov umjetnički dom, najveću popularnost stekao je monodramama "Oj živote", "On meni nema Bosne" i "O, izbjeglice". Kroz humor, ironiju i emociju govorio je o običnom čovjeku, društvenim nepravdama, ratu, identitetu i ljubavi prema domovini. Malo je umjetnika koji su sami mogli satima držati pažnju pune sale. Pejaković je to radio s nevjerovatnom lakoćom.

Najveće priznanje

Dubok trag ostavio je i na filmu. Publika ga pamti po ulogama u ostvarenjima "Kuduz", "Savršeni krug", "Ljudski faktor", "Kuća pored puta" i "Teško je biti fin", u kojima je donosio autentične likove običnih ljudi i njihove svakodnevne borbe.

Osim glume, pisao je knjige, scenarije i dokumentarne emisije. Posebno mjesto u njegovom životu zauzimala je sevdalinka, za koju je često govorio da u sebi nosi dušu Bosne i Hercegovine. Upravo zato je cijelog života nastojao sačuvati ono što je smatrao njenim najvećim bogatstvom.

Dobitnik je brojnih priznanja, među kojima su Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva, Zlatni lovorov vijenac MESS-a za doprinos teatarskoj umjetnosti i nagrada ZAVNOBiH-a za životno djelo. Ipak, čini se da mu je najveće priznanje uvijek bila publika koja je njegove predstave gledala iznova i iznova.

Godinu nakon njegove smrti ostale su njegove knjige, filmske uloge, monodrame i rečenice koje se i danas citiraju. Ostala je i uspomena na čovjeka koji nije govorio ono što su ljudi željeli čuti, nego ono što je smatrao istinom.

Jer postoje umjetnici koji odigraju svoje uloge i odu. A postoje oni koji postanu dio kolektivnog pamćenja jednog naroda. Josip Pejaković zasigurno pripada upravo toj rijetkoj grupi.