Tijelo i duša

Lik ne mogu tačno opisati jer smo se nalazili u turskoj sauni. Šišteća para kao da je prevukla prozirnu koprenu preko naših tijela. Ona je sjedila prekoputa, a vidljive konture golog tijela otkrivale su da je riječ o mlađoj osobi: kosa joj je bila svezana u rep, oblik glave pravilan, a dva ženska atributa u torakalnom dijelu tijela stajala su uspravno kao na bronzanom kipu.

Onda su došla dva lika, zdrava, krepka mladića, govoreći tiho jezikom čiju sam melodiju samo mogao osluhnuti. Bili su u kupaćim gaćicama i zauzeli mjesto pored mene: neki oblik ležaljke, ograđen i odvojen od drugih.

U jednom trenutku njihova komunikacija postala je glasnija. Očito su nastojali nadjačati šištanje pare, a onda se oglasila Ona:

“Ovdje se ne ulazi u kupaćim gaćicama! Pravila se moraju poštivati”!

Ton joj je bio prekorijevajući i zapovjednički, najbliži oficirskom tonu kojim se obraća regrutima na vježbi.

Mladići su nakratko ušutjeli, snebivajući se zavrtjeli glavama, a potom nastavili svoj dijalog. Očito nisu imali pojma na šta ih “oficiruša” upozorava.

Opet se javlja Ona, ovaj put još glasnija: “U Sloveniji ste i ovdje se govori slovenački”!

Opet nisu razumjeli, pa sam se umiješao: “Ali, gospođo” (oglasio sam se na njenom milom slovenačkom jeziku), “oni su, vidite, stranci”.

“To me ne zanima, ovdje treba da se govori slovenački.”

U meni je proradio pasjaluk: “Zašto bi govorili slovenački kad je to tako ružan, baš ružan jezik? Njihov (bubnuo sam, a pogodio) arapski puno je ljepši”.

Nije progovorila više ni riječi, a ja sam se potom svojim skromnim engleskim obratio momcima, onako da relaksiram atmosferu. Da, bili su iz Dubaija, došli su malo da se odmore i troše pare koje, ako iko ima, imaju oni. Jer, oni su originalni Arapi.

Nisam im preveo zapovijedi gospođe - zašto im kvariti uživanje?

I to je slika br. 1 iz turske saune u mariborskom hotelu Habakuk.

Odmah do turske je finska sauna. Bila je pakleno vruća i, kad sam ušao, na prvom od tri terasasta drvena nivoa sjedila je - bolje rečeno, razbaškarila se - jedna ogromna žena. Oni atributi na pomenutom torakalnom dijelu izgledali su kao dvije donekle napuhane vreće i doslovno su joj ležali na nogama.

Ljubazno smo se pozdravili i započeli ugodan razgovor. Tog dana saznao sam tužnu vijest da me napustila moja draga baka Laura, s kojom sam se posljednje dvije, možda i tri godine skoro svakodnevno ili susretao na kafi ili razgovarao telefonom. O neobičnom prijateljstvu između mene i bakice koja je napunila devedeset devet godina (a dogovarali smo se da mora ne samo preći stotu nego i srušiti rekord) već sam pisao. Trebao mi je neko s kim ću podijeliti svoju tugu, pa sam gospođi ispričao svoju priču.

I ona je bila ganuta, a onda je, valjda po asocijaciji sličnosti, i ona meni počela pričati jednu priču. Neobičnu, toplu, empatičnu. Njen sin je profesor. Imao je jednog dragog i dobrog učenika oko kojeg se posebno trudio jer mu matematika nije išla najbolje, pa bi ga znao pozvati kući da ga podučava. Taj dragi dječak uskoro je postao kao član njihove porodice, u kojoj su živjeli sin jedinac, dotična gospođa i njen muž. Jednog dana dječak je donio profesoru pismo svoje majke. Tužno, dirljivo i molećivo. Mlada žena se razboljela. Rak, teška vrsta. Zračenja, kemoterapije. Zamolila je profesora da, ako može i hoće, preuzme brigu o malom dok se ona liječi.

“Sin nam je pročitao to pismo i svi smo se složili da mali pređe živjeti kod nas. Od tada su prošle već tri godine, majka je umrla, a njenog sina posvojio je moj sin. I svi ga volimo kao da je naš rođeni sin...”

I to je ta pričica ukratko. Kad sam se uvečer vratio kući, još jednom sam se sjetio dviju žena: one iz turske i one iz finske saune. Sjetio sam se i jednog Kunderinog junaka koji u prvom licu opisuje svoj susret sa ženom, također u sauni. Baveći se njenim atributima, piše (možda sam od Kundere i maznuo ono poređenje s vrećama) kako je ta žena izgledala u najmanju ruku odbojno. Kaže da je žensko tijelo ogledalo njene duše, pa zaključuje kako je sigurno i njena duša ružna i odbojna, baš kao i opisani dio tijela.

A jok! Koliko god je Kundera svoje zapažanje nastojao obrazložiti uvjerljivošću vještog pisca, ono pada u vodu pred mojim sličicama. A nisam otkrio ništa novo, valjda svi znamo da fizička i duševna ljepota ne moraju imati nikakve veze.

“Oficiruša” i dobra, blaga i brižna žena iz finske saune to potvrđuju.