VILDANA SELIMBEGOVIĆ: SDP u vrtlogu nikšićijade

Još od izborne noći, u kojoj smo i zvanično saznali kako ko stoji, važnija od vremena kada će biti formirane nove vlasti, barem u Federaciji, čini se tema hoće li SDPBiH (sa)učestvovati u njoj. Od Sarajeva do Bihaća i od Tuzle do Mostara doima se da je pitanje svih pitanja s kim je družba Nermina Nikšića, kako u slaganju kockica entitetske i državne vlasti, tako i po kantonima. U Goraždu je sve riješeno, tamo SDP-a nema čak ni u sporazumu koji obuhvata ravno 10 partija. No, važi li ona narodna da se prvi mačići u vodu bacaju ili je zapravo najava trenda? Vrh SDP-a - ustvari NN lice, koje je čeličnim stiskom obgrlilo lidersku fotelju u stranci - ne samo da ne pomaže u raspetljavanju ovog navodno Gordijevog čvora, nego različitim (polu)informacijama podgrijava žeravicu. I to bi se možda moglo i razumjeti kao uobičajeno političko nadmudrivanje, da se, nažalost, cijela priča ne svodi na bizarnu ambiciju opstanka na partijskom tronu, otužnu kalkulaciju da se tradicija građanskog i socijaldemokratskog opredjeljenja upiše u lični grunt, istim onim metodama protiv kojih se tobože bori. NN lice će za mjesec proslaviti čitavo tuce godina na čelu SDP-a, a ako se, konačno, dogodi partijski Kongres i izabere novo rukovodstvo u proljeće 2027, već će uveliko zagaziti u 13. godinu vladanja strankom koju i nakon posljednjih izbora tretira baš kao da ju je osobno pravio s močvarne livade nadomak Neretve. A ne samo da nije već je dobar dio svog partijanerskog liderstva proveo topeći u najdubljim virovima upravo one principe radi kojih ljudi vjeruju u SDP.

Na njegovu (oveću) žalost, ne pada mi napamet baviti se aferom navodnog spengavanja, naprosto zato što je (ne)podizanje optužnice posao tužitelja, a moram priznati i da mi je muka od primitivnog busanja u prsa kako je, eto, baš on pravio Poskok, koji se nije snašao, pa je pustio medije i političare da mašu papirima (Oslobođenje - koliko god bi on to volio - nije bilo dio te priče), ali on im i to halali, jer - pazi sad! - baš on gradi institucije. Malo mačku teleća glava, što bi rekli Hercegovci. Moj problem s angažmanom NN lica je upravo spengavanje institucija, njihovo prisvajanje i manipuliranje njima kao da su granapi i(li) mali zanatski obrti u ličnom, porodičnom i jaranskom portfoliju. Takav odnos aktualni premijer Federacije i lider ljevice u BiH ne krije čak ni kada samodopadno, gardom Aleksandra Vučića, optužuje unutarnje i spoljne neprijatelje za sve svoje grijehe. Čista je nikšićijada konfabulacija kako je Željko Komšić osmislio strateški plan da svoj dobar rezultat pojača otimanjem glasova SDP-u, koje će potom isporučiti Centrali SDA: niti Komšić ima dobar rezultat, niti je njegov populizam prijemčiv ljevici, pa čak ni lijevom centru, a što se tiče strategije, posljednja koja bi se mogla pripisati lideru DF-a nastala je upravo u SDP-u BiH, one davne godine kada je Komšić pomeo na izborima za člana Predsjedništva države. Sve poslije je bila reciklaža te strategije, čak i ova posljednja epizoda sa Slavenom Kovačevićem, koji je slavno propao, a DF još slavnije prepolovio vlastiti broj glasova u odnosu na prošle izbore. One ranije da ne pominjemo, spadaju u zlatno doba te partije. Elem, čemu onda priča o Komšićevim ambicijama da SDP isporuči Bakiru Izetbegoviću? Pa, s obzirom na to da nemamo svi nojevo pamćenje, a i da ne zabijamo glavu u pijesak, valja podsjetiti lidera SDP-a da je upravo on - u predizborno proljeće - divanio sa Izetbegovićem obećavajući mu postoktobarsku koaliciju. I to nije potvrdio samo lider SDA, koji se u više navrata hvalisao ponudom NN lica, već je vajni lider SDP-a svojim koalicijskim partnerima iz trojke tumačio kako on mora misliti o partiji, a taj će dogovor - koji je, dakle, potvrdio - zavisiti od rezultata.

Kad smo dobili rezultate, kojim SDP ne može biti nezadovoljan, NN je odlučio optužiti birače: krivi su jer ih ne zanima bolji život i ekonomija?! U pozadini je opet tipična nikšićijada, SDPBiH je, naime, posve svjestan svojih temelja, od početka kampanje dobrim dijelom bio fokusiran na razlike od vodeće bošnjačke partije, što su birači prepoznali i ostali mu vjerni. Čak se i NN lice - kad više nije bilo izbora - posulo pepelom i propričalo o trojci, no jasno je kao dan da su upravo u kampanji kulminirali svi problemi koje je trojka imala od početka. Najviše zahvaljujući tome što je upravo Nikšić minirao principe dogovora, potčinjavajući ih svojim i interesima najbližeg kruga. Ako se - tokom mandata - pokušavao s visoka našaliti s partnerima kako je svjestan da njima smeta crvena kapa na Federaciji, priča je zapravo imala više odlika basne nego bajke. Crvenkapicu, hoću reći, nije pojeo samo zli vuk, grabljivice su vodile entitet i upravljale njime. Nije EBRD zbog minimalca i(li) neradne nedjelje obustavio plaćanje izvođača na koridoru 5c, već zbog Autocesta Federacije, čiji je način trošenja para i dalje pod evropskom lupom. I nije federalna Vlada nimalo nevina u brojnim teškim aferama - od Koksare, preko rudnika i Elektroprivrede do Željezare Zenica. Niti jedan od ovih velikih problema ne može se ni pomenuti bez desetina i stotina miliona maraka, a u svaki od njih je Vlada bila duboko involvirana. Priča o tenderu koji je, navodno, morao obuhvatiti i Ljubiju i Zenicu i isporučivanje Željezare famoznom Dodikovom Gociju je i bajka i basna, tim prije što NN lice savršeno dobro zna ko Gociju daje pare i ko ih je i ovaj put isporučio, pa se iz dogovorenih planova strateški povlači.

Kao što svi znamo i kako je NN upravljao tom Vladom, dajući joj osobni pečat, čak i onda kada je - kao u slučaju minimalca - Vojinu Mijatoviću ispod žita poturano kukavičije jaje, kako je smislio i objavio odluku, pa se NN žrtvovao. Niko i nikada nije zamjerio Vladi povećanje minimalca, već način na koji je napravljen: preko koljena, bez ikakve računice i finansijske kalkulacije. O neradnoj nedjelji se mjesecima pričalo, pa je isto završila, bez imalo sluha za posljedice i bez minimuma razmišljanja o izuzecima koji će potvrditi pravilo. Da je drugačije, ne bi od Sarajeva napravili palanku nedjeljom, iz koje bježe i najstariji stanovnici glavnog grada Bosne i Hercegovine. Da je prioritet bio jaranski profit, možda najslikovitije svjedoči slučaj Telemach: javna je tajna da je kupovina od početka bila usaglašena sa NN licem, da bi prvo višom analitičkom grabljivošću bila zaustavljena, a onda u istom aranžmanu podebljana na beogradskim splavovima s bratom Aleksandra Vučića. No, tad je već bilo kasno, pa nam je NN pričao o 100-200 miliona precijenjenosti?! Koji to premijer, ako drži imalo do sebe, ne zna razliku između 100 i dvjesto miliona? Onaj koji je obećao smanjenje doprinosa, pa opet stao na pola puta. I onaj koji savršeno dobro zna na kakvoj moći sjedi dok u bescjenje prodaje SDP, bacajući se pod noge ne bi li se negdje upisao u vlast.

Ne samo zato što je vlast slast, računica je (pre)jasna: ako ga Bakir Izetbegović igdje smjesti, NN lice će proglasiti pobjedu i skrušeno prihvatiti o(p)stanak na čelu SDP-a. Ako baš sve propadne, pozvat će se na obećanje o političkoj penziji, da tobože časno odstupi. Zato će kongres SDP-a biti zakazan tek onda kada i posljednje mjesto u vlasti dobije titulara. A dotle ćemo slušati kako je svaki onaj esdepeovac koji ničice ne pada pred njim izdajnik i SDP-a i države i principa. No, i tada se pravi razlika: Besimu Borić ne smije pomenuti, ali zato smije prozivati Irfana Čengića, a ne libi se ni babaroga iz prošlosti, u njegovom svijetu najveća je prijetnja - vratiće se Zlatko! Mada nam ne govori kako je on, nekadašnji gensek upravo u Zlatkovoj režiji i njegov nasljednik na čelu partije, dogurao do toga da se ambasador Lagumdžija javno odriče čak i članstva u SDP-u BiH. Nešto je tu debelo trulo, a riba se oduvijek od glave čisti. Da bi se vratile rode.