PAVLE MIJOVIĆ: Europsko proljeće i pobuna masa

Pariz, Berlin, Rim, Lisabon, Madrid, Varšava i Tirana samo su neke od europskih prijestolnica koje je recentno povezala jedna zajednička slika, ona masovnih prosvjeda. Simbolički gledano, riječ je o gotovo cijeloj Europi: od njezina krajnjeg zapada, preko političkog i gospodarskog središta Europske unije, pa sve do njezina jugoistoka. Različiti gradovi, ali slične pak društvene okolnosti i opća klima, te gotovo identični prizori na ulicama - deseci tisuća ljudi koji izlaze iz svojih svakodnevnih života kako bi javno iskazali nezadovoljstvo onim društvom u kojem žive i sadašnjosti koja im se nudi. Francuska, koja ima možda i najveću tradiciju masivnih fenomena poput prosvjeda, prednjači u brojevima: konzervativne procjene Ministarstva sigurnosti licitiraju s brojem od 320.000 ljudi koji su se zadnjih dana listopada okupili u francuskim gradovima kako bi javno pokazali neslaganjem s cijenama života, stanovanja, školovanja. Prosvjed je započeo mirno uz slogane koji su čak duhovito ukazivali na dublje nezadovoljstvo - neslužbeni prosvjedni slogan je “Bismillah, mrak je”, nastao isprva u online grupama, a kasnije populariziran s kojim se ukazuje na katastrofalno društveno stanje, a ne manjka ni apel na transcendenciju - a kasnije će ga obilježiti limitirana policijska represija, poneka dimna bomba i oko 290 uhićenih zbog kršenja javnog reda i mira.

U Njemačkoj je prosvjedna izlaznost nešto manja, a poslovično funkcionalan germanski duh okupljen je oko inicijative Gen Z regelt (Generacija Z to rješava), koja je čak javno iznijela svoj programski okvir u točno šest točaka. Štednja u socijalnom sektoru (obrazovnom, kulturnom i zdravstvenom) ih iritira, kao i rastući troškovi života te nejednaki pritisak koji osjećaju. Bore se i protiv rastućeg militarizma i državnog nadzora, a svoj programski okvir završavaju interesom za klimatske promjene. Ne traže čuda, već u svom temeljnom dokumentu (position paper) žele naprosto jednu drugačiju alokaciju društvenih resursa u kojoj bi njihovi zahtjevi, koji su, usput rečeno, vrlo dobro artikulirani, bili uvaženi. Aktualna njemačka politička garnitura čijoj gradualnoj propasti svjedočimo, opsesivno se zadnjih godina fokusirala na sekuritizaciju i militarizaciju, čime je socijalni sektor izložila strankama s ekstremnijeg spektra, poput AfD-a, a futurističkim odlukama i inim drugim akrobacijama razne perjanice njemačke industrije je dobrano unazadila, a s njima i čitav socijalni sektor koji je bio upućen na njih. Loše plaće, nizak životni standard, rast troškova, pa zatim militarizacija društva i ulaganje u taj sektor, iziritirali su i Talijane pa su u Torinu poljoprivrednici sipali gnojivo po ulicama, dok su se studenti protivili skupoći života, studentskog i drugog, te lošim šansama za budućnost i život koji slijedi. Antiratne poruke su se lagano našle na talijanskim trgovima, podsjećajući na pacifizam, jedan od glavnih sastojaka prosvjeda iz prošlosti, a danas fenomen koji se u suvremenim društvima nalazi gotovo samo u tragovima.

U Španjolskoj i Madridu prosvjedi su nešto drugačijeg karaktera, iako su također i socijalnim razlozima motivirani. Uz rastuće i teže uvjete života, motivirani su i nedavnom tragičnom željezničkom nesrećom, koju su onda ekstremniji dijelovi s desnog spektra instrumentalizirali kako bi generirali političku krizu i pozvali na pad Sanchezove vlade, a sve u kontekstu predstojećih općih izbora, zakazanih za kraj mjeseca. Albanska javnost oponira se premijeru Rami, navodnoj korupciji na visokom nivou, te ulaganjima alla Trump koji bi devastirali prirodne resurse, a Poljake zabavlja ustavna kriza, udar na ustavni sud te politička kontrola državnih institucija.

Europa je progovorila jezikom masa, a kako je Stari kontinent pomalo opsesivno posvećen kultu sjećanja, analogija na studentsku 1968. godinu, kada su mlađe generacije poželjele promijeniti svijet, čini se posve logičnom. Tadašnja generacija studenata, radnika i intelektualaca izlazila je na ulice s ambicijom da promijeni svijet te se pobunila protiv autoriteta, kapitalizma, imperijalizma, rata u Vijetnamu, političke birokracije i konzervativnog društvenog poretka. Od pariskih barikada do Praškog proljeća, od studentskih pokreta u Berlinu i Rimu do prosvjeda u Beogradu i Zagrebu, 1968. bila je godina u kojoj se činilo da jedna generacija želi raskinuti sa svime što joj je prethodna ostavila. Današnja europska generacija na ulicama je iz nešto drukčijih razloga: ne okuplja se oko jedne velike ideologije niti ima jedinstvenu viziju novog društvenog poretka, već traži nešto mnogo jednostavnije i bazičnije, mogućnost dostojanstvenog života i otklon od politika koje godinama, čak i dekadama zanemaruju socijalu realnost, dajući prioritet političkim konstruktivizmima i akrobacijama, futurističkim mjerama i militarizirajući svaki aspekt ljudskog postojanja, individualnog i kolektivnog.

Dok je ta, zapadnija varijanta Europe oduvijek uživala u promatranju i podržavanju društvenih prosvjeda izvan vlastitih granica - još od vremena hladnog rata pa do Arapskog proljeća, kada je unanimno podržavala javnu hrabrost čitavih populacija, sanjajući novi val demokratizacija te političku participaciju, inkluzivnost, ljudska i socijalna prava raznih naroda - sada gospođa Europa na prosvjede u svom dvorištu u pravilu šuti. Europa tako još jednom razotkriva duboko ukorijenjeno političko licemjerje: dok na međunarodnoj sceni gorljivo zagovara demokraciju, slobodu i društvenu pravdu te potiče građane drugih zemalja da se bore za ta načela, suočena s nezadovoljstvom vlastitih građana pokazuje znatno manje razumijevanja, solidarnosti i spremnosti na dijalog. Ono što odlučno zahtijeva od drugih, očito nije jednako spremna primijeniti u vlastitom dvorištu.