Putovanje od doma ka sebi: Jesam li na tragu nečega?

Objavljujemo kontemplativni esej umjetnice Saše Tatić koji se bavi fenomenima prisutne odsutnosti i odsutne prisutnosti u okviru kojeg se razmatra pitanje onoga što jeste dom u današnjem našem poimanju
Iako nedavno, ipak ne mogu jasno da se sjetim izvora ovih sintagmi: prisutna odsutnost i odsutna prisutnost. Bio je to jedan od onih trenutaka kada nepoznato čulo registruje neku vrstu neobjašnjive vrijednosti. Prepozna težinu, ali ne ode dalje od toga. Pretpostavljam da je baš zbog toga lako ignorisati ovo čulo koje ne insistira; samo signalizuje i prepusti svjesnom dijelu da odluči šta dalje s tim.
Konceptualni potencijal
Moj prvobitni nagon bio je da ih upotrijebim i prisvojim kao svoje, ali to ne bi bilo ispravno. One nisu bile moja tvorevina, ja sam ih samo pokupila. Zbog nemogućnosti da ih otpustim, zapisala sam ih za neke pogodnije okolnosti, jer mi uslovi za upuštanje u samodebatu tada nisu bili raspoloživi. Nema tu nikakve tajne: dodijelila sam sebi zadatak da opravdam pravo na prisvajanje ovih jezičkih dragulja i da ih učinim funkcionalnim za sebe.
Oni koji me poznaju vjerovatno bi mogli predvidjeti zašto bi me zaintrigirao konceptualni potencijal koji stoji iza kombinacije upravo ovih termina. Neki bi to objasnili kao opsesiju ili neku vrstu “profesionalne deformacije”, zbog koje ih odmah povezujem s idejom doma. I, da budem iskrena, kako stvari stoje, to jeste najdirektniji i najsigurniji pravac kojim je moj um krenuo.

Kako bih ti objasnila tu neupitnu nit? Prije svega, ti me ne poznaješ dovoljno, ne toliko dobro da bi razumio taj dio bez objašnjenja. I ispravi me ako griješim, ali pretpostavljam da to ne bi bila tvoja prirodna asocijacija, s obzirom na to da si odrastao i da i dalje živiš u zemlji svog rođenja. Ne želim umanjiti činjenicu da, uprkos tome, možda i ti osjećaš obavezu ili čak neku vrstu fantomskog bola, jer u sebi nosiš mješavinu nasljeđa.
Tu se završavaju granice mog razumijevanja teškoća koje nosi posjedovanje mjesta okarakterisanog kao dijela sebe koje je oduvijek isključivo postojalo kao mjesto posjete. Ali to je uredu. Na tragu smo nečega. Iako nismo u mogućnosti da u potpunosti upijemo složenost cjelovitosti jedno drugog, ipak možemo dotaći određenu bliskost s ovim pojmovima ako ih razložimo, pojednostavimo i krenemo od onoga što je zajednički razumljivo. Budi siguran da me zanima i tvoje mišljenje o ovome.
Ono što nedostaje, odsutno je, a ono što je tu, prisutno je. Možemo uzeti ova pojašnjenja, široka ali dovoljno jasna, kao početne tačke razmišljanja. Odatle je lakše podijeliti razloge zbog kojih ove ideje, u odnosu na nedostajanje, tako snažno povezujem s mjestom svog rođenja.
Sredina koja je postavila temelje onoga s čim se identifikujem; kako se odnosim prema poznatim i nepoznatim licima; kako se ophodim prema sebi i kako sebe vidim; način na koji brinem i komuniciram; kao i ono što unutar svega toga osjećam da trebam izmijeniti, naglasiti, otpustiti ili prihvatiti; ne okružuje me proteklu trećinu mog života.
To znači da sam fizički udaljena od njega, a ono i dalje postoji tamo gdje sam ga ostavila, sa svim podsjetnicima i okidačima za instinktivnu identifikaciju svaki put kada se neminovno ponovo tamo nađem. Morala sam prihvatiti da se jednostavno transformisalo iz mjesta gdje jednostavno jesam u mjesto gdje propitujem ko sam.
Mislim da mi, isto tako, nikada neće biti potpuno jasno kako mogu tako duboko osjećati pripadnost negdje, gdje se istovremeno ne uklapam.
Polje rasta
Ovo je jedan zanimljiv aspekt koji mi je život servirao i, otkako sam ga postala svjesna, istražujem načine da se pomirim sa svim dobrim što uz to dolazi i da preispitujem sve ono manje dobro kao proizvod istog. Otvorilo se polje rasta u koje, pretpostavljam, niko svjesno ne bi izabrao da kroči, jer uopšte nije lako. Shodno tome, budući da je tu i da ga ne mogu ignorisati, mogu pokušati da dokučim zašto me pojmovi odsutne prisutnosti i prisutne odsutnosti toliko pokreću.
U mom slučaju, sve se svodi na poziciju koju zauzimam u tom odnosu. Pitanja koja se salijeću kada razmišljam o domu u ovom kontekstu mogu se svesti na sljedeća:
Ko mi od tamo nedostaje? Ili šta?
Koliko i kome ja nedostajem tamo?
U kojem obimu sam tamo prisutna čak i kada sam daleko?
I koji su podsjetnici na određene ljude ili obrasce ponašanja koji se i dalje manifestuju kroz mene izvan tih kulturnih okvira, otkrivajući kako je to mjesto i dalje prisutno u meni?
Možda bi požurio zaključiti koliko je pozicija koju zauzimam sebično usmjerena na sebe, ali da objasnim ono kroz šta prolazim, do sada nisam pronašla bolju.
I vjeruj mi, to ne znači da sam ignorantna prema nemogućnosti da obuhvatim kako se složenost života razmotava za svakoga ko nisam ja. Bez obzira na to koliko univerzalnosti moje iskustvo može ponuditi, ja sam ta koja ima privilegiju da i dalje posjeduje i njeguje vezu, na više načina, s mjestom koje me formativno odredilo. I to ne uzimam zdravo za gotovo.
Shodno tome, prihvatam kapacitete koje sam stekla živeći daleko, kako bih se posvetila istraživanju vrijednosti koje pronalazim unutar tog procesa, a koje mi pomažu da liječim, obnavljam i jačam odnose koji u njemu postoje. Nadam se da, dijeleći svoja promišljanja, mogu otvoriti perspektive koje bi mogle pomoći onima koji se prepoznaju u sličnosti naših puteva.
Zahvale odajem udaljenosti ili, u ovom slučaju, odsutnosti, prije svega zbog prilike da sagledam odnos Sebe i Doma iz ugla koji omogućava kritičko posmatranje. Dio mene zauvijek će ostati u nedoumici koliko te zasluge pripadaju udaljenosti, a koliko godinama i sazrijevanju. Da li bih zauzimala iste stavove koje imam sada da nikada nisam otišla, ostaće sveprisutno pitanje. Ipak, da bih izbjegla zaglavljivanje u “šta bi bilo kad bi bilo”, biram da ostanem u poziciji koju trenutno proživljavam i ostanem s pitanjima koja ona postavlja. Za njih barem mogu pokušati pronaći odgovore, koji bi, nadam se, mogli voditi produktivnijim ishodima.
Jedinstvo pod svaku cijenu
Udaljenost je odigrala značajnu ulogu u stvaranju prostora za sebe samu, jer sam bila primorana da prioritet dam odgovornostima prema sebi, ispred onih prema drugima. To nije bilo lako prihvatiti i na neki način u meni još uvijek zadržava gorak osjećaj.

Morala sam naučiti da ne držati jedno oko stalno usmjereno na porodicu ne znači da je moja briga za njih manja. Nisam mogla predvidjeti da će upravo razumijevanje i ispunjavanje vlastitih potreba odjeknuti u pravcu poboljšanja porodičnih odnosa.
Kao primjer, uzela sam sebi slobodu da preispitam značenje poznate, interno usađene vrijednosti: jedinstvo pod svaku cijenu. Na velikoj udaljenosti od tog jedinstva, nečega u što moja suština i dalje vjeruje da vrijedi zadržati, shvatila sam da se ono može očuvati bez tereta koji sabotira moje potrebe. Kao i većina odakle dolazim, učena sam da nosimo breme jedni drugih, što je uticalo na percepciju lične pozicije i uslovilo prilagođavanje, čak i zamišljanja vlastitih mogućnosti.
Koliko god ljepote i vrijednosti i dalje pronalazila u snažnoj povezanosti, razvila sam sposobnost da svoja postignuća sagledam u zavisnosti od vlastitog stava, a ne od stava jedinstva.
To me je oslobodilo ograničavajućeg zamišljanja, jer preostale niti povezanosti više nisu imale moć uslovljavanja. Dokazalo se da izolovanje pitanja čemu ja težim i kako je to ostvarivo predstavlja doprinos ne samo mom životu već i svima s kojima sam povezana.
Važno je da znaš da, jednako kao i oni s druge strane mojih odnosa, ni ja nisam mogla vidjeti, ili prihvatiti, da jedinstvo može zauzeti ulogu prepreke. Njegova osnova je izgrađena isključivo na ideji međusobne podrške, brige i solidarnosti; postulatima prema kojima se svaki učesnik u toj jednačini zauzima da opravda njegovo očuvanje.
Nažalost, vrtlog života ne ostavlja ni vrijeme ni prostor za preispitivanje cijene koju svaki doprinosilac pojedinačno plaća kako bi se održala funkcionalna zajednica. Ovo naglašavam jer mi je postalo jasno tek nakon dugo vremena provedenog daleko od mogućnosti da ispunim sve ono što ova konstelacija zahtijeva, a što je češće nego ne uslovljeno prisustvom i praktičnim djelima.
Za stolom jedinstva
Danas u tom jedinstvu učestvujem mnogo posrednije, što me je zaštitilo na načine kojih ne bih bila svjesna da nemam sestru koja je, htjela ili ne, dobila ulogu da me kanališe u mom odsustvu. Naše uloge, ako se uporede, iako započete s istom namjerom, u stvarnosti nose vrlo različite težine. I što se više osjećam slobodnom, to mi se srce više slama zbog ograničenja koja su, zbog mene, nametnuta njenom mjestu za stolom jedinstva.
Bez obzira na to koliko taj zamišljeni sto zauzimao okrugao oblik sa jednako raspoređenim odgovornostima jednih prema drugima, u stvarnosti on je mnogo približniji dugoj pravougaonoj formi, zbog koje sam posjednuta nasuprot mjesta koje moja porodica zauzima. I koliko god velikodušnih poklona kliznula preko tog stola da bih održala svoje učešće, oni opet stižu kao veliki, glomazni paketi koje neko dodatno mora otvoriti i pažljivo raspodijeliti.
Moji doprinosi u tom smislu postaju upotpunjeni tek uz nevidljivi rad koji ih podržava, a taj rad zaslužuje da bude prepoznat i uključen u razgovor. Slanje onoga što je potrebno prenosi sa sobom i dio mene, ali ne ispunjava punu dužnost.
Zbog svoje spoznaje osjećam potrebu da te pitam, kao muškarca koji takođe ima sestru: da li si ikada razmišljao o tome da li nosite jednak osjećaj odgovornosti prema porodici? Ne samo onaj univerzalno prećutni koji se od tebe očekuje da ispuniš.

Govorim o prisustvu urođenog osjećaja koji je patrijarhat usadio u žene, onog koji ih čini brižnim bez propitivanja. Ako bismo pretpostavili da pripadaš najzastupljenijoj grupi čiji bi odgovor bio da to nije jednako s obje strane: kako bi se osjećao da si siguran da tvoja porodica uspješno funkcioniše jer tvoja sestra nosi veći teret obaveza?
Možda te to približi osjećaju koji nosi moja svjesnost koliki teret leži na ramenima moje sestre, jer mi udaljenost ne dopušta ne samo da ga teorijski prepolovim nego ni da preuzmem njegov mali dio.
Koliko god bih željela biti od pomoći, ona je i dalje ta koja se nosi sa svakodnevnim kretanjima, koliko u službi reaktora na hitne situacije, toliko i na raspolaganju za ispunjavanje usputnih obaveza. Ja sam, za razliku od nje, oslobođena čak i očekivanja da išta od toga pružim, a istovremeno hvaljena što sama uspijevam da se snalazim “tamo negdje” daleko.
Na kraju, zbog jedinstva, i profitiram i patim u isto vrijeme. Pretpostavljam, kao i mnogi od nas. Moja sloboda i sposobnost da ove stvari vidim onakvima kakve zaista jesu, znam, došle su po cijenu nekoga koga volim. Niti ova spoznaja koja me aktivno cijepa, ni krivica koju osjećam, nisu zamjena za cijenu koja se plaća. Ali sam odlučna da pronađem načine ili mogućnosti da zaliječim i nadoknadim obje strane naših pozicija.
I tu smo. Nisam planirala, ali sam ipak završila jureći zeca u rupu. Budući da sam ustanovila da mi nijedna druga asocijacija osim doma ne bi bila ovako instinktivna, postala sam znatiželjna da vidim kako ću doći do zadanog pojma ili se, eventualno, opet vratiti i pronaći vezu s domom.
Kada sam počela da razvrstavam svoje misli ovdje, namjera mi je bila samo da ukratko ilustrujem refleks vlastitog uma, a zatim nastavim dalje i dam prostora mislima da istraže vezu između pojmova prisutnosti i odsutnosti u sklopu zadate premise.
Zamjena mjesta
Priznajem, željela sam da mi zadana premisa budeš ti, kako bih te povezala s odsutnošću i prisutnošću i njihovim varijacijama. Željela sam da mislim o tebi. Igrom slučaja, svakako sam se našla na istom putu, iako ne na onaj naizgled površni način koji sam predviđala. I dok mi još uvijek treba vremena da istražim druge mogućnosti, za sada biram da ispratim tok misli kako mi nailaze.
Razigranost me dovela do pokušaja da sagledam stvari impersonirajući te, dakle iz tvoje perspektive. Kako bih ponovo razmišljanje ostavila dosljedno sebi, dubine odsutne prisutnosti i prisutne odsutnosti kroz tvoje oči namjerila sam da nastavim istraživati u vezi sa domom. Budući da nemam pojma šta bi bio tvoj prirodni asocijativni izbor, ovo je otvorilo mogućnost da ipak pokušam da se povežem sa zadanom premisom tebe.

Logika kojom sam elaborirala svoje gledište postala je nešto što više nisam mogla zanemariti, ali me je istovremeno navodila dalje. Da bih se izvukla iz slijepe ulice, počela sam ponavljati te riječi i tako sam došla na ideju njihovog slojevitog povezivanja. Učinilo se da imam veću šansu dokučiti smisleno objašnjenje kroz novoformirane pojmove: prisutno odsutna prisutnost i odsutno prisutna odsutnost.
Znam da vjerovatno zvuči još komplikovanije, ali ako me ispratiš, možda osjetiš smisao u razmišljanju koje nudim.
Mislim da je ova dimenzija zapravo bliža tebi, ne zato što definiše tvoj odnos prema domu u kojem nikada nisi živio, već zato što proširuje ideju doma dok rezonuje s udaljenošću i neodređenošću. Za tebe osjećaj doma očigledno nije izgrađen na mjestu koje si samo nekoliko puta posjetio, ali ti je ta ideja možda ponuđena kroz tvog oca.
Zamjena mjesta oslovljenog domom za neko drugo, bez potpunog prekida odnosa sa istim, pozicija je koju dijelim s njim. To mi pomaže da razumijem kako se on osjeća. S druge strane, ti nisi u potpuno isključenoj poziciji. Ali budući da sam se stavila u tvoju perspektivu, sada bih možda mogla sagledati kako bi moji potencijalni potomci mogli osjećati povezanost, a istovremeno i udaljenost s mojim domom.
Jesam li na tragu nečega?
Komentari (0)
Nema komentara
Budite prvi koji će komentarisati ovaj članak.