Od rituala s vodom do neočekivanog prijateljstva Banjalučanke i Gradačanke usred Venecije

Nekoliko stotina metara od Trga svetog Marka u Veneciji, gradu-spomeniku u potpunosti izgrađenom na vodi, koji izgledom i atmosferom podsjeća na sve osim na dom ili ognjište nekoga ko dolazi iz naših brdovitih krajeva, nalazi se upravo to: komad Bosne i Hercegovine.

Na 61. izdanju Venecijanskog bijenala, jedne od najznačajnijih svjetskih manifestacija savremene umjetnosti, Bosnu i Hercegovinu predstavlja umjetnik Mladen Bundalo s projektom „Domus Diasporica“.

U izložbi kombinuje film, fotografiju, crteže i prostorne instalacije. Centralni dio postavke je dnevna soba bh. dijaspore. Bundalo je ljude koji žive u inostranstvu pozvao da pošalju fotografije svojih novih domova i postanu dio izložbe. 

- Svaka kuća je ista, vjerovatno. Evo gledam ove prikaze ljudi, njihove kuće i njihovu intimu. Sve je nekako drugačije, a opet sve je isto. Jer i ja imam sve to. Predmete, namještaj, stvari koje sam cijeli život nosio, ali ipak dom čini puno više od toga, kazao nam je Bernard, posjetilac iz Francuske, kojeg smo zatekli na bh štandu u Veneciji.

Bernarda najviše zanima dio instalacije s fotografijama starijih žena koje prosipaju vodu. Po našoj tradiciji i običajima, to se radi za sretan put. Bernard je ostao oduševljen kada smo mu objasnili tu simboliku.

Isidora Živković, kustosica izložbe, kaže da je upravo ovaj rad jedan od najzanimljivijih dijelova na štandu BiH.

- Pokazalo se da se ljudi lako povežu s njim, čak i ako nisu nužno upoznati s tim običajem. Rad je zapravo vrlo ličan. Prikazan je trenutak u kojem baka ispraća unuka iz kuće, a taj odlazak obilježen je polijevanjem vode za sretan put. To je vrlo emotivan čin, ali ujedno jednostavan i neposredan. Valjda se ljudi zbog toga i poistovjećuju s njim, objašnjava Živković, dodajući da je izuzetno zadovoljna reakcijama publike koja dolazi iz različitih krajeva svijeta.

Solidarnost na djelu: Spas za umjetnika iz Afrike

Još jedna zanimljivost u bh. paviljonu jeste i nesvakidašnji čin gostoprimstva. BiH je na svom štandu ugostila i umjetnika iz Burundija, države koja nema svoj vlastiti paviljon na ovoj najvećoj smotri svjetske umjetnosti.

- Umjetnik Kris-Armel iz Burundija, koji trenutno živi i radi u Briselu i takođe pripada tom korpusu dijaspore, sjajno se uklopio u naš Paviljon. Njegov rad je naišao na odličan prijem kod publike, kao i sam čin 'ugošćavanja'. Drago nam je što smo imali priliku da napravimo ovakvu vrstu geste, ističe kustosica Živković.

O lijepom prijemu izložbe svjedoči i Nina Radanović, studentica na postdiplomskom studiju digitalne humanistike, koja je ujedno i domaćin postavke Bosne i Hercegovine u Veneciji.

- Vrlo smo zadovoljni posjetom. U prosjeku bude oko 80 do 100 posjetilaca dnevno, dok je na samom otvaranju bilo više od 350 ljudi, što je veliki uspjeh. Svima su kuća, dom i dijaspora bliske i zanimljive teme. Ljudima je posebno interesantan centralni dio gdje su posjetioci iz raznih dijelova svijeta dali fotografije svojih sadašnjih domova, kao i ugošćavanje umjetnika iz Burundija. Međutim, najviše se obraduju i najveće su reakcije kada im objasnim simboliku iza slika sa prosipanjem vode, kaže nam ljubazna domaćica paviljona.

Sudbinski susret u zidinama iz 17. vijeka
Radanović već nekoliko godina živi u Veneciji, u starom dijelu grada, malo udaljenom od navale turista, ali u gradu koji je i dalje, potpuno na vodi. 
- Živim u kući koja je izgrađena 1630. godine. Možete li to zamisliti? Ni ja ne bih mogla da mi je to neko rekao prije nekoliko godina“, priča Nina Radanović.
 

Kroz smijeh govori da bi i njena zanimljiva sudbina u Veneciji mogla biti dio postavke na bh. paviljonu.

- Kada sam tek došla, upoznala sam gazdu Đovanija. U prvih nekoliko minuta razgovora, on mi kaže da je oženjen Bosankom! Uglavnom, kada sam prvi put došla u Veneciju, bukvalno sam upala u zgradu u kojoj živi Selma, Đovanijeva supruga iz Gradačca. Nevjerovatno je. Sada smo bliske prijateljice, pijemo svako jutro kafu, kazala je Radanović.

Baš kao što i izložba Mladena Bundala uči svoje posjetioce, dom te nađe gdje god da si i gdje su dobri ljudi.

Dokaz za to su Banjalučanka Nina i Gradačanka Selma, koje su u venecijanskim zidinama iz 17. vijeka uspjele pronaći svoje vlastito, zajedničko ognjište.