Zločinac Ratko Mladić na fasadama - Igra je završena, ali ne svugdje

U srijedu navečer, u podvožnjaku u centru Subotice, studenti i građani donijeli su farbu, valjke i kartone i prekrečili lik Ratka Mladića uz koji je stajala riječ „heroj“. Pod istim slojem boje nestali su i natpisi „studenti teroristi“. Na ogradu su okačili tablu s porukom da poruke mržnje nisu dobrodošle u njihovom gradu.

Sutradan, u četvrtak, nekoliko stotina kilometara južnije, na fasadi stambeno-poslovne zgrade kod autobuske stanice u Istočnom Novom Sarajevu, čovjek na platformi dizalice radio je suprotan posao. Oslikavao je zastavu Republike Srpske, grb i ćirilični natpis Vojske Republike Srpske, nedovršeno ime „Srpsko Sarajevo“ i, iznad svega, generalsku šapku po kojoj je Mladić prepoznatljiv.

Dvije vijesti, objavljene u istom danu, mogle bi proći kao dvije zasebne lokalne priče. Nisu. Zajedno govore o tome ko u ovom regionu brani javni prostor od kulta ratnih zločinaca, a ko ga tom kultu predaje. I govore o tome da granica ne ide između Srbije i Bosne i Hercegovine, nego između građana i institucija koje šute.

Šapka kao pravna varka

Najvažniji detalj murala u Istočnom Novom Sarajevu nije ono što je nacrtano, nego ono što nije. Mladićevog lica nema. Umjesto njega stoji šapka, s amblemom i ukrasima kakve je nosio komandant Glavnog štaba VRS-a. Računica je prozirna, ako nema portreta ni imena, nema ni krivičnog djela.

Ta računica počiva na pogrešnom čitanju zakona. Krivični zakon BiH od jula 2021. kažnjava s najmanje tri godine zatvora onoga ko osobu pravosnažno osuđenu za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin odlikuje, po njoj imenuje javni objekt ili je „na bilo koji drugi način“ veliča. Zakonodavac nije propisao tehniku veličanja. Propisao je njegov smisao.
A smisao ovdje nije sporan. Šapka se ne crta zato što je kapa lijepa, nego zato što je svi u ovom gradu prepoznaju. Uz zastavu, grb vojske i ime „Srpsko Sarajevo“, koje je Ustavni sud BiH ukinuo još 2004. godine, poruka je kompletna. Kodirani simbol nije blaži oblik veličanja. On je svjesniji, jer pokazuje da autori tačno znaju gdje je zakonska granica i da je pokušavaju preći na prstima.

Nije nevažno ni mjesto. Istočno Sarajevo nastalo je na linijama s kojih je glavni grad držan pod opsadom gotovo četiri godine. Mladić je pravosnažno osuđen na doživotni zatvor ne samo za genocid u Srebrenici nego i za kampanju terora nad civilima Sarajeva. Šapka na fasadi kod autobuske stanice gleda prema gradu u kojem i danas žive porodice ubijenih na pijacama, u redovima za vodu i na ulicama.

Saglasnost s pečatom općine

Ovaj mural ne nastaje noću, sprejem i u kapuljači. Nastaje danju, s dizalicom, na višespratnici kraj autobuske stanice. Načelnik Jovan Katić je potvrdio da se na području općine radi nekoliko murala i da su zajednice etažnih vlasnika za njih dobile saglasnost općinske uprave.

To otvara pitanja na koja javnost ima pravo dobiti odgovor. Šta je tačno pisalo u zahtjevu za saglasnost? Je li općina znala šta će biti naslikano? Ako nije, hoće li saglasnost povući sada kad zna? Ako jeste, onda se ne radi o grafitu nepoznatih huligana, nego o veličanju uz institucionalni pečat.

Zakon iz 2021. tu daje jasan putokaz. Tužilaštvo BiH i policija ne trebaju čekati da mural bude završen ni da neko podnese prijavu. Veličanje se dešava naočigled, dokumentovano je fotografijama i videom, a sudski status Ratka Mladića nije predmet rasprave. Svaki dan šutnje šalje poruku da je zakon pisan za papir, a ne za fasade.

Obrazac nije nov. Mladićev lik godinama se pojavljuje na zidovima od Beograda do istočne Bosne, često uz prešutnu toleranciju lokalnih vlasti. Kad nadležni ne reaguju, posao prepuštaju građanima. A građani koji takve murale prekrečuju ili precrtavaju u regionu su znali završiti na saslušanju prije nego autori murala.

Lekcija iz podvožnjaka

Zato je subotička slika važnija od same akcije krečenja. Tamo nisu čekali ni općinu ni tužilaštvo. Studentska lista pozvala je građane da urede javne prostore, ljudi su donijeli vlastitu farbu, a policija je, umjesto da ih rastjera, zatvorila saobraćajnu traku da mogu raditi. Poruka na tabli bila je kratka: znamo se organizovati, igra je završena.

Ta rečenica ne vrijedi samo za Suboticu. Kult Ratka Mladića ne živi od povijesnih argumenata, jer ih nema, presude Haškog tribunala i Mehanizma u Hagu su konačne, a Srebrenica je pravosnažno utvrđen genocid. Kult živi od navike. Od zida pored kojeg se prolazi svaki dan, od šapke koju djeca vide na putu do autobusa, od tišine koja s vremenom postaje pristanak.

Prekrečen zid u Subotici dokaz je da ta navika nije neizbježna. Mural u Istočnom Novom Sarajevu dokaz je da je neko još njeguje, i to s papirom u ruci. Između ta dva zida stoji pitanje za bosanskohercegovačke institucije, hoće li zakon protiv veličanja zločinaca konačno izaći s papira na ulicu, ili ćemo i dalje čekati da građani s valjcima rade posao koji je plaćen iz budžeta?