Slobodan Šoja: Mundijal nam je pokazao da postoje dvije Bosne - i da je bolja ona vani

Dok su desetine hiljada Bosanaca i Hercegovaca u transu marširale ulicama sjevernoameričkih gradova, od Toronta do Los Angelesa i Seattlea, na travnjacima Mundijala 2026. ispisivala se historija koja prevazilazi uske sportske okvire. Fudbal odavno nije samo igra. U svijetu gdje se imidž države prečesto mjeri skupim i jalovim lobističkim ugovorima, jedanaest momaka u plavo-žutim dresovima uradilo je za međunarodnu reputaciju Bosne i Hercegovine više nego mnoge zvanične institucije u posljednje tri decenije.

Nastup Zmajeva na Svjetskom prvenstvu u Sjevernoj Americi – od suza radosnica u Zenici do epskog sudara sa Sjedinjenim Američkim Državama u San Franciscu – demonstrirao je snagu “meke moći” (soft power) na najbrutalniji i najljepši mogući način.

Za analizu ovog fenomena potreban je sagovornik koji razumije arhitekturu visoke politike, ali i dubinu narodnog inata. Slobodan Šoja je diplomata od karijere, erudita i čovjek koji dubinski dekodira evropski politički i kulturni prostor. Kao bivši ambasador Bosne i Hercegovine u Francuskoj (2000–2004), a kasnije i u Egiptu, iz prve ruke je svjedočio kako fudbalski giganti, poput Safeta Sušića, Vahida Halilhodžića i Mehmeda Baždarevića, funkcionišu kao najmoćniji nezvanični pasoši naše zemlje, otvarajući ona vrata pariških salona koja za klasičnu politiku ostaju čvrsto zaključana.

Šoja nije klasičan birokrat, već analitičar koji bez jeftine patetike hirurški precizno secira naš mentalitet, detektujući paradoks u kojem trenutno postoje “dvije Bosne i Hercegovine” – ona posvađana unutar vlastitih granica i ona prosvijećena, prkosna, koja diše izvan njih.
Za Oslobođenje, sa gospodinom Šojom razgovaramo o Mundijalu kao prvorazrednom rebrendiranju nacije, narodnoj diplomatiji dijaspore, pariškim šampanjcima i onom ultimativnom bosanskohercegovačkom apsurdu: kako zemlja sa paralizovanim sistemom uspijeva proizvesti fudbalsku i ljudsku klasu pred kojom zastaje cijeli svijet.

Efekat Mundijala 2026: Rebrendiranje nacije

Oslobođenje: Upravo smo svjedočili historijskom nastupu naše reprezentacije na Svjetskom prvenstvu. Od suza radosnica nakon izbacivanja Italije u Zenici, preko sjajnih partija u grupi, pa do lavovske borbe i ispadanja u šesnaestini finala od SAD-a u San Franciscu – slika Bosne i Hercegovine sedmicama je obilazila planetu u najpozitivnijem mogućem svjetlu. Koliko je, iz Vašeg diplomatskog ugla, ovaj konkretan Mundijal uspio rebrendirati našu zemlju u očima svjetske javnosti u odnosu na sliku iz devedesetih?

Slobodan Šoja: Mundijal je Bosnu i Hercegovinu uspio rebrendirati otprilike onoliko koliko i Zelenortska ostrva! Stanje u ovom posrnulom svijetu je takvo da najveći dio planete sa simpatijama gleda isključivo male zemlje koje se na čudesan način bore sa divovima. Pa kad velika Španija ne uspije pobijediti Zelenortska ostrva tome se divi cijela planeta, a još kad cijeli svijet vidi, a vidi vrlo dobro, kako se Messi i Argentina muče da pobijede, onda apsolutno sve simpatije planete lete k njima. Ali najvažnije je da se svijet ne divi samo igračima već se divljenje prenese na zemlju odakle ti momci dolaze. Tokom meča ljudi uvijek poistovjećuju igrače sa državom pa je i Bosna i Hercegovina uspjela zablistati u očima svijeta koji ima tako malo prilika da se divi našoj zemlji. Tako je to danas u svijetu, dvije ili tri fudbalske pobjede postignu više nego godine političkog i diplomatskog truda. Zato plasman Bosne i Hercegovine na Mundijal nije i ne može biti samo sportski događaj već prvorazredno rebrendiranje, kako kažete, naše zemlje. Efekat je još veći nego kod drugih zemalja jer slika o nama u svijetu je u cijelom ovom stoljeću sve vrijeme krajnje crna i loša. Zato, kad svijet vidi neku našu djecu kako s posebnom inspiracijom i ljubavi prema zemlji trče po terenu tako da to izgleda kao da lete, onda svijet ugleda našu zemlju upravo kako bismo željeli i kako bismo željeli da nam izgleda država. Da nam država liči na fudbalski tim. Da bude zemlja zajedništva i zajedničkih interesa, zajedničkog pripremanja strategije i dogovaranja nastupa u svijetu; da to bude zemlja sklada i koordinacije, zemlja koja djeluje kao jedan tim koji želi samo pobjedu i uspjehe, a zna da je može postići samo u jedinstvu i jedinstveno.

Oslobođenje: Gledajući tu iluziju savršenog jedinstva na terenu, koliko je zapravo tragično što nismo uspjeli srušiti Ameriku i proći dalje, čime bi taj efekat rebrendiranja u očima svijeta dobio neslućene razmjere?

Slobodan Šoja: Svaki naš reprezentativac je tačno znao da ulog nije samo sportski već pozicioniranje jedne nesrećne i unesrećene države među najbolje i najatraktivnije zemlje svijeta. Zato je za našu državu naročito tragično što nismo ušli u osminu finala, među 16 najboljih zemalja, i to poslije pobjede nad vladarima planete. Teško je i zamisliti kakav publicitet bismo dobili, kakve ocjene, kakve simpatije... Bilo bi to naravno sjajno i ugodno, ali ni to nije toliko važno. Važnije je da bi nas svijet gledao drukčijim očima. A najvažnije bi bilo da vratimo vjeru u sebe i spoznamo kako samo jedinstvo donosi uspjehe. To smo propustili, nije nam se dalo.

Oslobođenje: Ipak ostajemo s tim gorkim “šta je moglo biti”. Kako se, po Vama, iz toga ide dalje?

Slobodan Šoja: Oni koji ispadaju se polako zaboravljaju tako da ćemo i mi uskoro ponovo biti zaboravljeni, ali sad imamo pojačan motiv da se borimo da opet iznenadimo kako svijet, tako i sebe! Najvažnije je da smo izvukli lekciju i shvatili koliko okupljanje oko države u jednom neviđenom zanosu može i mora promijeniti svijest kod ljudi. Svako cijeni pobjede i pobjednike. Mi smo dosad igrali najčešće ulogu gubitnika. Sada smo izgubili ali smo u suštini dobili. Moramo se naučiti kako biti dobitnici. Formula je jednostavna, ali nisam siguran da je cijela, ali baš cijela, zemlja spremna da prihvati opštedobitnu formulu. Mnogo smo sebični i nemamo naviku boriti se za kolektivni već isključivo pojedinačni uspjeh. Kako to prevladati, ne znam. Zapravo znam ali šta god bih kazao zvučalo bi kao utopija jer utopija je postala naša sudbina.

Narodna diplomatija od Cardiffa do Kalifornije

Oslobođenje: Ono što je pratilo igre na terenu bila je apsolutna dominacija naših navijača. Desetine hiljada ljudi iz dijaspore ispunile su ulice Toronta, Los Angelesa i Seattlea. Sve je prošlo u atmosferi praznika, bez incidenata, uz pjesmu i sjajan odnos s domaćinima. Koliko ta direktna, narodna diplomatija običnih ljudi sa šalom oko vrata zapravo radi posao za koji su plaćene naše zvanične institucije i ambasade?

Slobodan Šoja: Naši igrači i navijači bili su jedan tim. Reakcija navijača, naročito onih koji već neko vrijeme žive u Americi i Kanadi, zapravo je najdirljiviji aspekt ove male bajke koju smo živjeli u polusnu. To su one situacije kad ljudi masovno i spontano, uz ogromnu patriotsku radost i ponos, osjete trenutak da su pozvani da lično doprinesu kolektivnom uspjehu, kao da ih je Svevišnji dodirnuo rukom i podsjetio da ne smiju ostati pasivni posmatrači koji se dave čipsom i pivom već moraju biti na stadionu i bodriti svoju rodnu državu. Zemlju iz koje možda jesu pobjegli, ali je još nose na srcu. Meni je najdirljivije bilo gledati mlade ljude našeg porijekla, rođene van naše zemlje, kako na engleskom jeziku, jer naš nažalost ne znaju dobro pričati, objašnjavaju svu ljubav prema zemlji koju oni naziru kao u magli, ali je duboko osjećaju u sebi.

Oslobođenje: Ispada da domovinu zapravo najviše vole i najbolje predstavljaju oni koji su morali pobjeći od nje?

Slobodan Šoja: Zemlja je daleko, njen jezik ne znaju dobro, ali u ljubavi prema zemlji malo ko se kod nas može nositi s njima. Mi imamo vrlo malo iskrenih patriota jer ih izdaju djela. Pravi i iskreni patrioti su naši ljudi u izgnanstvu, uključujući naravno one iz Amerike i Kanade. Njima je bijeg iz zemlje stvorio još snažniju ljubav prema državi iz koje su pobjegli. I što su dalje, ljubav je jača jer zemlju nisu napustili iz dokolice već iz nužde. Ukratko, cijelu zemlju, možda ipak ne baš cijelu, obuzeo je jedan kolektivni zanos kakav se nije pojavio od 1995. godine do danas.

Oslobođenje: Šta taj kolektivni zanos, kako ga opisujete, zapravo znači za samu državu sad kad se adrenalin stiša?

Slobodan Šoja: Državni uspjeh nam je pomogao da odjednom postanemo veći i bolji nego što smo vjerovali. Jednostavno, naglo smo sazreli i vratili vjeru u sebe i državu. To je ono što se dogodilo i što nam nikakav poraz ne može uzeti i oduzeti. Bio je to trijumf prave Bosne koji treba što prije ponoviti. Ne mora to obavezno biti uz neki sportski događaj, to treba ponoviti svaki put kad naš ostrašćeni i tvrdoglavi svijet shvati da je bolje biti jedinstven nego podijeljen.

Pariški pasoš i Magic Sušić
 

Oslobođenje: Kada govorimo o elitnoj diplomatiji, diplomatski saloni u Parizu poznati su po zatvorenosti i krutom protokolu. S obzirom na to da ste službovali u gradu gdje je Safet Sušić zvanično proglašen najboljim stranim igračem u historiji PSG-a, a ogroman trag ostavio je i Vahid Halilhodžić, koliko su Vam njihova imena u diplomatskoj karijeri znala poslužiti kao nezvanični pasoš kroz teške pregovaračke zidove?

Slobodan Šoja: Kao ambasador u Francuskoj, od 2000. do 2004. godine, znao sam da naši vrhunski sportisti predstavljaju veliki i važan ključ koji otvara mnoga francuska vrata pa sam intenzivno bio u kontaktu s njima. Sretan sam što ste me poimenično pitali za ove fudbalske gigante i veoma mi je stalo da svjedočim o njihovoj veličini, a time i o veličini zemlje jer to ide uvijek zajedno. Dok je Halilhodžić vodio PSG, išao sam na sve njegove utakmice. Prije početka utakmice nekoliko naših bivših fudbalera i ja našli bismo se ispred stadiona Park prinčeva. Kad bi neki prolaznik ugledao Sušića, svako bi prilazio barem da ga dotakne. Osjetio sam da je imao status božanstva i zaista su ga obožavali. Safet je inače divan i skroman čovjek. Sjedimo jednom na ručku, a vlasnik restorana dolazi sa kapom šefa kuhinje i flomasterom pa moli Sušića da se potpiše. Dodaje da je glavni kuhar strastveni navijač Olimpika iz Marseja, ali da je Sušić nešto posebno za njega i da bi volio imati samo njegov potpis i ničiji više. Sušić se nasmiješi i napiše: „Allez OM!“ što bi značilo „Naprijed Olimpik!“ i potpiše se. Teško je naći još jednog tako skromnog virtuoza kao Safet.

Oslobođenje: Imate li možda sličnu, jednako živu uspomenu i sa Vahidom Halilhodžićem?

Slobodan Šoja: Ispričaću još jednu zanimljivu anegdotu. Ja sam inače znao ići i u Lille da gledam utakmice istoimene ekipe koju je trenirao Vahid Halilhodžić, prije nego što je preuzeo PSG. Njemu je bilo naravno drago vidjeti svog ambasadora. Baš kad je pukla vijest da je Vaha postao trener pariške ekipe PSG, u Parizu je nastala euforija. Tih dana, maja 2003. godine, naš međureligijski hor Pontanima je u UNESCO-u izveo veliki koncert pred preko hiljadu ljudi. Imali smo večeru sa dosta ljudi u jednom čuvenom restoranu gdje je znao svraćati i Jacques Chirac. Vlasnik restorana, strastveni navijač PSG-a, bio mi je prijatelj i davao dobre cijene za više osoba, a te večeri ih je bilo baš dosta. Tamo smo se okupljali redovno kad bi Bogdan Tanjević dolazio u Pariz, dok je trenirao lionski ASVEL. Pitao me je znam li Halilhodžića? Naravno da znam, rekoh. Dovedi ga ovdje i sve ti je besplatno večeras! A račun je trebao biti visok. Otvorićemo i šampanjac, veli. Da skratim priču, zvao sam Vahu, on je došao, a vlasnik restorana je zaplakao od sreće i neprestano ga grlio. Završili smo sa pet šampanjaca! Ali za njega je Bosna ostala nešto posebno. Dok je Vaha trenirao PSG, imao sam privilegovano mjesto pokraj njegove supruge Diane, u loži gdje dolazi francuska politička, kulturna i sportska krema. Lijevo od mene, na drugoj strani stepenica, sjedio bi Jean-Paul Belmondo. Dolazio bi redovno i Nicolas Sarkozy, Dominique de Villepin, Michel Barnier... i sa svima sam mogao razgovarati u pauzi uz šampanjac i zakusku. Dozvolite mi još jedno svjedočanstvo, veoma mi je važno. Jednog dana obilazio sam udruženje blizu mjesta gdje je živio Mehmed Baždarević. Kad smo se okupili, ostao sam u šoku koji traje do danas. Prilazi mi Meša Baždarević i veli da je nažalost zauzet, ali da je došao samo da me pozdravi i da se zahvali što obilazim naše ljude. Putovao je 40 minuta, ostao sa mnom pet minuta i vratio se natrag putujući ponovo 40 minuta! Kakav čovjek, kakva veličina! Ko bi to još uradio!? Uzbuđen sam zbog toga i sad dok ovo govorim. Sportisti zaista mogu dosegnuti visine koje drugi ne mogu. Inače, ja sam sve vrijeme bio najbliži s Farukom Hadžibegićem i s njim sam postao više od prijatelja.
 

Oslobođenje: Slušajući ove nevjerovatne anegdote, nameće se jedno logično i bolno pitanje: zašto naša zvanična diplomatija i institucije nikada nisu sistemski preuzele i iskoristile taj elitni 'alat' koji su im naši sportisti već iskovali?

Slobodan Šoja: Budući da sam sa našim sportistima dobio ključ za otvaranje nekih vrata, iskoristiću ovu priču da nešto predložim jer znam da se radi o pouzdanom ključu kojim se diplomatija mora poslužiti. Da ima entuzijazma i pameti kod nas, mogla bi se čuda napraviti. Ministarstvo spoljnih poslova BiH trebalo bi napraviti jednu ozbiljnu ekipu koja bi napravila strategiju promocije zemlje u svijetu uz pomoć sportista, bivših i sadašnjih. Sportisti nisu obični ljudi, to su osobe koje mase obožavaju i svaka njihova pojava izaziva veliku pažnju. Ne sumnjam da bi oni pristali učestvovati u bilo kojoj akciji s ciljem jačanja slike naše zemlje u svijetu. Oni je mogu promijeniti u sekundi pred ogromnim auditorijem. Treba iskoristiti njihovu veličinu i popularnost.

Dijaspora i novi uzori

Oslobođenje: Nosivi stub ove generacije, od selektora Barbareza do mladih snaga poput Bajraktarevića, čine ljudi koji su fudbalski stasavali u drugačijim, uređenijim sistemima, ali su izabrali Bosnu i Hercegovinu. Kako činjenica da djeca rođena i odrasla u inostranstvu srcem biraju domovinu svojih roditelja utiče na percepciju o BiH u zemljama u kojima ti momci danas žive, igraju i predstavljaju uzore tamošnjoj omladini?

Slobodan Šoja: Veoma je lako objasniti otkud tolika ljubav prema Bosni i Hercegovini kod djece rođene u inostranstvu. Mi smo nažalost teatar tragičnosti na čijoj sceni se igraju različite, ali uvijek tragične predstave. Ništa nam ne ide od ruke, gdje god se okrenemo vidimo provaliju. Bačeni smo u rijeku da nas nosi, a mi slabi plivači. Niko se ne brine o nama, svi gledaju kako da nam naude. Navikli smo na zlo kao sudbinu, a doživjeli smo ga više nego što je moguće podnijeti. U takvom sagledavanju gotovo arhetipske bezumnosti zajedničkog ludila u Bosni i Hercegovini i nenaplaćenih ratnih računa iz ranijih vremena, neki novi klinci sa bosanskim genima osjećaju spontanu potrebu da pomognu svojoj matici majci koja živi daleko. Što je zemlja dalja, a patnja stalna, to je njihova ljubav veća i zato je beskrajno dirljiv duboki patriotizam naših reprezentativaca koji bolje govore strani nego svoj jezik. Ona je toliko velika i iskrena da je prepoznaju i cijene svi u inostranstvu. U principu, ja tvrdim da postoje dvije Bosne i Hercegovine, jedna unutar svojih istorijskih granica, a druga van granica. Ona van granica je pobjegla od sebe i svog primitivizma, a sačuvala ono najljepše što Bosna svojoj djeci daje kao nagradu ako su dobra.
Oslobođenje: Zvuči kao da egzil, u Vašem tumačenju, gotovo postaje uslov za tu “nagradu”?

Slobodan Šoja: Samo daleko od sebe, ta je Bosna i Hercegovina dostojna svoje ideje i ona predstavlja državu kakvu mi, zatvoreni unutar granica, priželjkujemo da će biti.

Oslobođenje: Da li to znači da se danas jedna snažnija, zdravija slika Bosne i Hercegovine često jasnije vidi u egzilu nego unutar njenih granica?

Slobodan Šoja: Daleko od našeg ludila, sljepila, mržnje i tvrdoglavosti, vanjska Bosna je na teritoriji druge države na svoju vrijednost dodala novu vrijednost i stvorila jedan svijet koji spaja zapadno prosvjetiteljstvo i orijentalnu bistrinu, zapadnu ozbiljnost i orijentalnu bezbrižnost... Nažalost, ta će bolja Bosna i Hercegovina blistati još jednu ili dvije generacije i onda nestati, stopivši se sa zemljom domaćinom. Ona, pak, Bosna i Hercegovina koja čami u svojim granicama će ostati opterećena pogrešnim shvatanjima i navikama, potrojena, posvađana i biće idealan plijen za ptice grabljivice iz zemlje i inostranstva. Od te bolje, kulturološki naprednije i zdravije Bosne treba učiti. Da je danas živ, francuski sociolog Émile Durkheim dopunio bi svoju definiciju „kolektivne svijesti“ teorijom da kolektivna svijest može biti jača izvan kolektiva, izvan zemlje. Iste dopune napravio bi i francuski psiholog Gustave Le Bon, koji bi u svojoj „Psihologiji gomile“ tražio najzdravije komadiće te gomile hiljadama kilometara izvan zemlje.

Bosanskohercegovački paradoks pred očima svijeta

Oslobođenje: Za kraj, kako u diplomatskim i intelektualnim krugovima širom Evrope objašnjavate specifični bosanskohercegovački paradoks: da zemlja s tako kompleksnim i često paralizovanim političkim sistemom može proizvesti ekipu koja eliminiše četverostruke prvake svijeta i ravnopravno se nosi na najvećoj globalnoj smotri pred milijardama gledalaca?

Slobodan Šoja: Ne znam da li se radi o paradoksu. Prije bi se moglo govoriti o onom što je kod nas često dominantno: inat i inaćenje. Ovo je bila neka vrsta pozitivnog inaćenja. Mada, budimo realni, još nismo stvorili vrhunsku reprezentaciju koja može pobijediti bilo koga. Ista ta realnost nas nažalost tjera da kažemo kako, uprkos svemu, cijela zemlja nije zdušno podržala našu reprezentaciju. To je zapravo pravi paradoks koji kod nas svi prihvatamo kao normalnost.

Oslobođenje: Zašto je to za Vas “pravi paradoks” radije nego obična politička podjela?

Slobodan Šoja: Ne treba od toga praviti dramu jer to može biti kontraproduktivno već se ogrnuti nadom i strpljenjem da će u najvažnijem procesu postratne Bosne i Hercegovine, traženju državnog jedinstva, svaki dan biti sve više ljudi koji se raduju državnom uspjehu na polju sporta i kulture. Iza nas je divan primjer koji samo treba njegovati i što češće ponavljati.