Sa pet godina preživjela je genocid, danas njena učionica čuva istinu od zaborava

Jedanaesti je juli 1995. godine. Godina je ratna, krvava. Ljudi su užurbani, pomamni, očajni. Djevojčica sam od pet godina, stojim na vratima male zgrade u centru Srebrenice u kojoj smo proveli ratne godine. Plačem i iz sveg glasa dozivam izgubljenu mamu.

Sljedeće čega se sjećam jeste da smo već u Potočarima. Sunce peče, znojava tijela ljudi me guše, držim se za mamine dimije. Vrijeme kao da je stalo. Ne znam šta se dešava, ali osjećam neopisiv strah, neizvjesnost i beznađe. Sljedeću noć provodimo u fabrici u Potočarima. Mamine dimije, kojima me pokrivala u hladnim noćima dok smo spavali na kamionu UNHCR-a, osjećam na sebi i danas.
U autobusu sam, zgrčena sjedim pored mame koja u naručju drži moju sestru Melisu. Osjećam tračak nade, vjerujem u dobro, vjerujem u ljude, vjerujem u ljubav.

Dolazimo na Dubrave, u šator među mnoštvo izbjeglica. Da, tada sam postala izbjeglica.

Godine prolaze, životarimo, a duša teško zacjeljuje.

Završavam osnovno i srednjoškolsko obrazovanje s odličnim uspjehom i, sa životnim ciljem da buduće generacije podučavam istini, ljubavi i važnosti ljudskog dostojanstva, odlučujem se za poziv nastavnice historije. Stojim u učionici, ruke su mi znojave, radoznale dječije oči gledaju u mene i teško mi je jer danas predajem nastavnu jedinicu o genocidu u Srebrenici. Govorim o stradanjima i žrtvama, ali i o ljubavi prema bližnjima koja liječi traumu, liječi bol i vraća vjeru u život.

Dok predajem drugima, liječim i sebe.

Od Potočara do učionice put je bio dug, ispunjen gubitkom, suzama i tišinom, ali se upravo iz te boli izrodilo sjeme ljubavi za koje vjerujem da će, ako ne danas onda nekada u budućnosti, pobijediti tugu i beznađe i oblikovati novi život.

I zato danas, kao svjedok genocida i nastavnica koja o njemu podučava nove generacije, vjerujem da je moja dužnost čuvati istinu i držati je se onako čvrsto kao što sam se nekada držala maminih dimija u turobnim julskim danima. Uprkos hladnoći tih noći, u njihovoj toplini i majčinskoj ljubavi pronalazila sam sigurnost koja me vodila kroz život. Danas tu istu ljubav, vjeru u čovjeka i odgovornost prema istini nastojim prenositi svojim učenicima, vjerujući da će upravo ono što je mene održalo u životu pomoći i njima da sačuvaju čovječnost.

Posvećeno mojoj majci i svim majkama Srebrenice, čija je ljubav bila utočište i onda kada je svijet gubio svoju ljudskost.

Piše: Edita Memić Imamović