Preveo hiljade ljudi iz Srebreničkog pakla, pa pao na manje od kilometra do spasa

Prvog dana Marša mira, odmah iz Nezuka (koji je i danas u Federaciji BiH), nakon samo malo više od pola sata pješačenja, nailazi se na prvu stanku. 

Na lokalitetu Motove kose održava se historijski čas, tačno na mjestu zadnjeg proboja kolone muškaraca i dječaka iz Srebrenice.

Tu se nalazi spomen-obilježje Ejuba Golića, predratnog autoprevoznika i legendarnog komandanta iz Glogove kod Bratunca, koji je bio jedan od predvodnika kolone. 

Počeo "Marš mira"Hiljade krenule stopama preživjelih Srebreničana, ove godine bez zastava Armije RBiH

Ejub je poginuo 15. jula 1995. godine, samo nekoliko stotina metara od slobodne teritorije. Golić je vodio kolonu kroz šume, zasjede, topničke paljbe i tenkovske napade. 

Proveo ih je kroz nekoliko obruča i doveo na sam korak do slobodne teritorije pod kontrolom Armije RBiH. 

Preživjeli Srebreničani i danas kažu da su, zahvaljujući njemu i njegovoj žrtvi, mnogi prošli posljednju liniju smrti.

"Moj otac je znao da neće preživjeti. Ali nije žalio. Jer njegova misija nije bila da sačuva sebe, već da sačuva druge. Dao je svoj život da bi drugi imali priliku za život. I u tome je suština istinskog heroja. Ejub Golić bio je nadkapetan, komandant i borac, ali ono što je ostao jeste simbol odbrane Podrinja, simbol otpora genocidu, simbol čovjeka koji nije bježao kad su svi drugi bježali, koji nije odustajao kad su svi izgubili nadu“, kazao je njegov sin Adnan tokom historijskog časa.

Na čelu kolone

Nakon prvih i najkobnijih zasjeda u rejonu Kameničkih brda i Pobuđa, ljudi iz kolone koji su uspjeli preći putnu komunikaciju kod Nove Kasabe i Konjević-Polja, preko Cerske su se okupljali na proplanku planine Udrč. Tamo su se spremali za nastavak puta preko rijeke Drinjače i Glođanskog brda prema Zvorničkoj Kamenici, te dalje ka slobodnoj tuzlanskoj teritoriji. Na čelo te razbijene i izbezumljene kolone tada dolazi Ejub Golić sa još nekoliko boraca.

Danas, na spomen-obilježju, ljudi prilaze članovima porodice Golić s dubokim poštovanjem i respektom. Kao da svojom pojavom i prisustvom potvrđuju svaku izgovorenu riječ o njegovom herojstvu.

Jedan od onih koji ne priča mnogo i ne obraća se masi, ali sa strane uliva najveće poštovanje, jeste srednjovječni, ćelav i snažno građen muškarac koji je na ovo mjesto stigao motorom. 

To je Safet Golić, Ejubov mlađi brat. Sa 27 godina je proživio sve proboje od Srebrenice, rame uz rame s Ejubom.

„Ma, ne mogu da pričam. Ipak me savladaju emocije. Nije lahko. Kad se sjetim, to mi je bio najteži dan u životu. On traži pomoć, a ja ne mogu ništa. Ta me bespomoćnost i sada obuzme kada se sjetim“, govori Safet Golić dok ga ljudi u prolazu pozdravljaju.

Na službenim govorima nižu se velike riječi o Ejubu. O njegovom životu, borbama i pogibiji se među preživjelim Srebreničanima raspredaju legende. 

Safet je, s druge strane, arhetip pravog Bosanca. O starijem bratu, srebreničkoj legendi i teškim borbama, govori hladno, koncizno, profesionalno. Kroz njegovu čvrstu fasadu tek rijetko prodre tračak emocija.

Bilo je deset puta gore nego što se priča

Safet nam opisuje zadnju zasjedu na Baljkovici, podno Motove kose. Vojska Republike Srpske bila se ukopala na brdu. Tri tenka i jedna praga tukli su bez prestanka po ljudima koji su se pokušavali izvući do slobodne teritorije, koju su mogli vidjeti golim okom.

„Ma, šta god da kažem, bilo je deset puta gore. Kažu na ovom spomeniku da je ovdje poginulo 15 momaka. Bogami je broj puno veći. Sjećam se, tačno ovdje“, pokazuje Safet rukom na mjesto ispred nas, "pogodila je momka granata direktno. Čovjek nestade. Bukvalno nestade. Raznijela ga je tako da od njega ništa nije ostalo.“

Safet i danas živi i radi u Glogovoj, selu pored Bratunca odakle potječu Golići. Pokazuje međaše pored puta, gleda šumske staze i tačno se sjeća svakog detalja s puta koji je prešao prije više od tri decenije. Gleda u dva posječena graba pored puta, fiksira pogledom šumu i tiho slaže detalje u sjećanju. Ono je toliko precizno da se sjeća čak i napuštene garaže koja, evo, i 31 godinu nakon proboja još uvijek stoji.

„Rekli su nam tada da ne idemo gornjim putem jer je opasno, pa smo otišli dolje kroz jarak... A bolje bi bilo da nismo“, govori više za sebe, poluglasno.

Pogled na džamiju u Nezuku

O pogibiji brata na posljednjoj četničkoj zasjedi govori hirurški precizno. Tog 15. jula, oko 14 sati, sa područja Motove Kose ugledali su džamiju u Nezuku. U prvi mah su pomislili da su pogriješili i da je to džamija u Karakaju, pod srpskom kontrolom. 

Međutim, ubrzo je uspostavljena radio-veza sa jedinicama Drugog korpusa Armije RBiH. Shvatili su da su na samom pragu slobodne teritorije, ali je upravo tada počelo strašno, bjesomučno granatiranje.

„Tukli su sa tri tenka i pragom. Tu je puno momaka izginulo. Pokušali smo ranjene zbrinuti, ali nismo im mogli pomoći puno. U tom opštem haosu pogođen je i Ejub. Bio sam svo vrijeme uz njega. Nije želio da drugi borci saznaju da je teško ranjen, kako ne bi pao moral“, govori Safet.

Pokazuje nam tačna mjesta gdje je Ejub ranjen. Pokazuje iz kojeg mu je potoka donosio vodu i s kojeg ga je mjesta vukao u prividno sigurniju zavjetrinu.

Nevrijeme kao spas

Malo poslije tog silovitog napada, Safet, kao i svi ostali učesnici ovog odlučujućeg proboja, navodi skoro nadnaravno iskustvo: nesvakidašnju tuču i grad usred ljetnog, do tada potpuno sunčanog dana.

„Ja takvo nevrijeme nikad nisam doživio u životu. Grad veličine jaja. Strašna oluja, kao da je sam Bog poslao.“

Ta iznenadna oluja omogućila je izmrcvarenim muškarcima iz kolone da se lakše približe neprijateljskim položajima. Uz velike gubitke, na juriš su zauzeli rovove i tenkove, te tako obezbijedili koridor kroz koji je ostatak kolone uspio proći prema Nezuku.

Safet danas pokazuje udubinu u zemlji, koja je sada potpuno obrasla šumarkom. Prije 31 godinu, to su bili ostaci bunkera na čistini, s kojeg se vidio cijeli horizont.

„Odavde su četnici pucali. Vidjeli su nas kao na dlanu. Kad smo zauzeli rov, sjećam se, našao sam malo kafe i šećera. Lizao sam taj šećer s prsta kao da mi je zadnje u životu“, prisjeća se Safet.

U zvaničnim dokumentima i obilježavanjima sjećanja na Ejuba Golića, zapisane su njegove posljednje riječi, izgovorene dok je teško ranjen krvario kod Motove Kose: 

„Mi smo uspjeli. Kada budete svi na sigurnom, tek tada recite vojsci da sam poginuo.“

Safet, koji je s njim proveo njegove posljednje minute potvrđuje da Ejub nije želio da se sazna za njegovo teško ranjavanje. Da ne bi pao moral mežu Srebreničanima. Safet rukom pokazuje mjesto gdje je ukopao brata koji je umro nekoliko sati nakon ranjavanja, na manje od kilometra od slobodne teritorije i samo dan prije nego će muškarci i dječaci iz opkoljenje Srebrenice doći do slobodne teritorije.

„Tu je bila neka iskopana tranšeja. Dovukli smo tijelo i golim rukama zakopali Ejuba. Zapamtio sam, naravno, mjesto. Vratili smo se godinu dana kasnije, ekshumirali ga i prvo ukopali u Živinicama, a kasnije je prebačen u Potočare.“

Safet ne upada u patetiku niti troši velike riječi. Međutim, na kraju tiho priznaje ono što drugi glasno govore o njegovom bratu: da nije bilo Ejuba Golića i šačice hrabrih vojnika koji su probili te zadnje zasjede, pitanje je da li bi iko od Srebreničana iz kolone danas bio živ.

„Da nije bilo Božije pomoći u vidu onog grada i nevremena i hrabrih boraca koji su skoro bez oružja jurišali na ukopane zasjede, pitanje je bi li iko prešao. Kažu da nas je iz Potočara krenulo 15.000, a više od pola nije došlo do slobode. Da nije bilo Ejuba i ostalih momaka, mislim da bi još hiljade ljudi i danas tražili po masovnim grobnicama“, zaključuje Safet Golić.