Molio je da ga ubiju u logoru, rekli su mu da je "skup metak"

Postoje fotografije koje obiđu svijet, a postoje i ljudi koji cijeli život nose teret onoga što je ostalo iza tih fotografija. Jedan od njih je Fikret Alić - čovjek čije je iscrpljeno tijelo iza bodljikave žice 1992. postalo jedno od najpotresnijih svjedočanstava rata u Bosni i Hercegovini.

Ta slika iz logora Trnopolje obišla je planetu i mnogima prvi put otvorila oči o užasima koji su se dešavali u Prijedoru, Kozarcu, Omarskoj i Keraterm. Dok je svijet gledao fotografiju čovjeka iza žice, Fikret Alić je tada samo pokušavao preživjeti još jedan dan. Iza njega nisu ostali simboli ni naslovi, nego godine logora, batina, poniženja, straha i trauma koje, kako kaže, ni više od tri decenije kasnije ne prestaju.

"Spomenik u srcu"Pjesnici iz regiona napisali 102 pjesme za ubijenu djecu Prijedora

U razgovoru za Oslobodjenje.ba povodom Dana bijelih traka, koji se obilježava svakog 31. maja, Fikret Alić ne govori kao simbol. Govori kao čovjek kojem su pred očima ubijani prijatelji, komšije i porodice samo zbog imena koje nose. Priča o Prijedoru prije rata, gradu u kojem su ljudi zajedno radili, gradili kuće i živjeli bez mržnje, ali i o trenutku kada je počeo pakao u Kozarcu. Prisjetio se po ko zna koji put logoraških dana, straha nakon što je njegova fotografija objavljena u svjetskim medijima, ali i borbe da nakon svega ponovo izgradi život.

Danas, više od 30 godina kasnije, Alić i dalje vodi neke druge bitke - za istinu, za dostojanstvo logoraša i za pravo da žrtve ne budu samo broj na papiru. Njegove riječi su opomena da se zlo nikada i nikome više ne ponovi.

- Imali smo prelijep život u Prijedoru i okolici prije rata. Nije bilo nacionalizma, nije bilo mržnje. Svi smo radili, kuće su se gradile, živjelo se, baš prelijepo se moglo živjeti prije rata. Do posljednje minute nisam mislio da će se išta desiti, Sve dok me nisu 23. maja 1992. vratili s posla. Otišao sam u noćnu smjenu i vratili su me. Rekli su mi: "Ne trebaš više raditi, do nadalje si slobodan." Javio se svom šefu preko motorole u Omarsku. Niti je ko šta spomenuo, ni ništa. Došao sam kući, a već 24. maja - granatiranje i tad počinje pakao u Kozarcu, kazao je Alić.

I danas ide kod psihologa

Odveden je u logor Keraterm, a zatim je prebačen u logor Trnopolje.

- Imao sam sreću, što kažu, u nesreći, poslije tih logora godinu su me krili novinari po Hrvatskoj i Sloveniji i završim u Danskoj gdje sam imao psihijatrijsku pomoć i oko sedam godina borbe s psihom... I danas imam psihologa kojem odem ovdje na razgovor, zove se Bejzad. Najviše su mi pomogli psiholozi, bukvalno, jer, mi sa ratnim traumama, bez psihologa ne bismo mogli opstati, istakao je Alić.

Na naše pitanje šta mu je davalo snagu tokom boravka u logorima, iz kojih mnogi nisu živi izašli, Alić je odgovorio:

- Tu nam je pomogao Bog. Nismo imali ništa drugo, sine. Svaki dan su nas tukli, radili šta hoće, film strave i užasa. To su provodili nad nama. Moliš ih da te ubiju, pa ti kaže: "Skup je metak." Hoće da me pati. Šta ćeš, ne možeš mu ništa, ti si u njegovim rukama. Dolazio je da te tuče ko je htio, radio šta je htio... Ali pošto sam ja, znaš, čovjek sabran, bio sam svjestan. Imao sam snage, hvala Bogu, 22 godine su mi bile. Što kažu, izašao sam na friško iz Jugoslovenske narodne armije, sa 21 godinom, radio kao portir na Drenovačkom rudniku, Ljubiji... Bio sam aktivan, fizički spreman. Mogao sam podnositi te njihove udarce i bolove, samo koliko je psiha mogla podnijeti, to mi samo znamo.

Sve je to on, podsjetio je, napisao u knjizi "Čovjek i fotografija - Fikret Alić - čovjek iza žice logora Trnopolje" autorice Admire Fazlić. 

- Ja sam knjigu napisao da svi samo shvate da rat nije trebao nikome, istakao je Alić.

I poslije svega što je prošao, ne mrzi nikoga.

- Mi smo država koja mora imati tri nacije. Nema ovdje šanse da će jedna nacija funkcionisati. Ja sam išao tom namjerom u toj knjizi da opišem naše stradanje, ali sam gledao da nikoga ne uvrijedim. Osim ratnog zločinca, njega ću uvijek uvrijediti, jer me je tukao, ni krivog ni dužnog. I uvijek kažem - nisu svi isti. Samo me ubija ova naša politika, pošto nemamo status logoraša. Bosna i Hercegovina nam nije dozvolila, Republika Srpska posebno. Već četiri godine lavovski se borim da dobijem status civilne žrtve rata po sudovima. Dobio sam odbijenicu, iako mi imamo sve dokaze, imamo masovne grobnice. Kao - nisu postojali logor. Čekaj, pored svih tih presuda, dokaza, žrtava, masovnih grobnica... Oni još nas negiraju kao žrtve. Mi smo samo broj na papiru, statistika, ogorčeno kaže Alić.

Naglašava da nije siguran hoće li naša država ikad početi funkcionisati.

- Kao što nisam siguran hoće li se ove tri nacionalne stranke, kako kažu, "naša, njihove", jednom sjetiti da "ovom stanovništvu, ovom napaćenom narodu, učine nešto dobro, a ne samo da slušamo mržnju i sijanje straha. Čemu više, bolan?!, pita se Alić.

Koliko god da mu je fotografija koja je objavljena na naslovnici magazina "Time" pomogla u kasnijem periodu života, prva sjećanja na nju su mračna i obojena stahom.

"Ja sam obični čovjek"

- Sjećam se da su me nakon objave fotografije prozivali u logoru. Prozvan sam da me ubiju. Sreća, imao sam braću, pa su me oni sakrili u logoru Trnopolje. Nas su 5. augusta uslikali, a 8. augusta su došli ruski, rumunski, beogradski i ostali novinari da nas prozivaju po imenu i prezimenu sa tih slika, i nisam ni znao da se nose te slike dok mi burazeri nisu rekli. Zamotali su me u deke i sakrili. Koga su našli sa tih slika, tih ljudi više nema. Od te slike sam imao samo strah i imao sam jedan izlaz - obući žensku uniformu i nestati iz tog logora. To se desilo 13. augusta sa ženama, djecom i starcima. Opcije su bile pobjeći ili ostati dole da me ubiju. Da, imao sam strah od te slike. A da je ona nešto uradila u svijetu, jeste, hvala Bogu. Ja sam mislio poslije te slike da se nikad više neće desiti loše nikome u svijetu. Evo, desi se Palestina, desi se Ukrajina, desi se Iran... Pa čekajte, ljudi, jesmo li mi toliko nepismen svijet, narod, šta smo mi, da mi više gledamo, cijenimo naciste i ljude koji su zločinci, nego da cijenimo ljude koji su preživjeli te strahote?, kazao je Alić.

Simbol rata i preživljavanja nije htio postati. To se samo nametnulo. Danas, 34 godine poslije, ističe kako ništa od toga nema.

- Ni danas se ne osjećam simbolom. Ja sam obični čovjek. Ja od te slike ništa nemam, jedino, eto, hvala dragom Allahu, da mogu ovako ljudima ispričati svoju istinu. A ja ništa, sine, od nje nemam, poručio je Alić.

Dok potpisnica ovih redova razgovara s Alićem, pomno bira riječi i pitanja. A jedno od njih je glasilo - kako je on, nakon svega što je proživio i preživio, krenuo iz početka da gradi život?

- E, to je Božja moć. Da nam nije Bog to dao, sine, džaba nama pričati. Ima ono - neko je nad nama i on nas usmjerava. Mene je, hvala Bogu, usmjerio na fin, pravi put, izgradio sam se, imam ženu, djecu. Svojim rukama sam sve stekao. Vjera me drži. Vjerujem da ima nešto iznad nas i valjda će, ako Bog da, Bog kazniti te ljude, neljude ustvari, što su napravili zlo, silovali, ubijali. Najžalosnije mi je kad odem i vidim one 102 stolice na obilježavanju. To je 102 ubijene djece, danas bi to bile 102 familije. Ubili mi dida na pragu. Pa čekaj, moj did nije ništa skrivio, samo što se zvao Muharem, ubijen je na pragu. Pa ubijen komšija Husein Ceran, imao 92 godine, samo što mu je ime Husein. Pa ubijen ovaj jaran Hrvat koji je radio sa mnom u rudniku Ljubija. Ubijen je jer je bio Hrvat. Ubili su Srbina koji je bio muslimanski zet, ubili su ga što je živio sa muslimankom. Pa stanite malo, koja ste vi to sorta - ljudi, a neljudi?, kazao je Alić.

Smatra da je Haški tribunal izrekao malo presuda i da zbog toga i danas Prijedorom hodaju ratni zločinci.

- Samo sada hodaju kao junaci. Zašto mu nisi stavio do znanja da je on za čitav život ratni zločinac? Džaba što je on odležao svoje, on uvijek ostaje ratni zločinac, poručio je.

I danas, kaže, ima radnih kolega i prijatelja Srba za koje, kako tvrdi, zna da nisu ni u čemu učestvovali. 

- I dosta sam ih stekao i poslije toga. Vjeruj, mogu se naći ljudi od povjerenja, može se živjeti zajedno, samo, da izvinite, za*ebava nas politika. Ali uvijek imam običaj reći, dok god se to spominje, ja se nadam da će se neko sjetiti i reći: "Ne, nije nam trebalo i neće nam nikad trebati ponovo da se nekome takvo zlo desi!" Bilo kome, ne gledam na vjeru ni na naciju, želim da se nikome takvo zlo nikad ne desi, riječi su kojima je Fikret Alić, čovjek iza žice, zaključio razgovor za Oslobodjenje.ba.