Ko je kriv za nasilje u školama? Cijeli sistem moraju vratiti autoritet školstvu

Posljednjih godina svjedočimo porastu vršnjačkog nasilja, nasilja u školama, bahatosti učenika, ali i nastavnika. Sve su to primjeri koji su zabilježeni ne negdje tamo, nego u školama u BiH. Najnoviji događaj u jednoj od sarajevskih škola ponovo je aktuelizirao temu: Gdje je granica, gdje je crvena linija koja se ne smije preći u odnosu učenik - nastavnik, učenik - učenik, a gdje su u cijeloj priči roditelji?

Kućni odgoj

Jedan od najnovijih incidenata koji je zabilježen kamerom još jednom je pokazao sve propuste i bolesti ovog društva. U posljednjem incidentu nastavnik je napao učenika. Nerijetko svjedočimo verbalnim, ali i fizičkim prijetnjama učenika i njihovih roditelja upravo nastavnicima. Crveni alarm odavno je uključen, ali cjelokupan trougao nastavnik - učenik - roditelj odavno ne funkcioniše. Predsjednik Sindikata osnovnog obrazovanja i odgoja Kantona Sarajevo Saudin Sivro kaže da posljednjih deset godina upozorava na takvo stanje.

- Mi jednostavno imamo problem s nastavničkim kadrom, koliko imamo problema i sa neodgojem koji dolazi iz kuće. Svi problemi koje imamo u društvu se generiraju kroz školu i pokazuje se da je naše društvo duboko ogrezlo u kriminal, korupciju, nepoštivanje hijerarhija, autoriteta i sve to nama djeca prezentuju, zato što su ona, ustvari, ogledalo nas odraslih, rekao nam je Sivro.

Roditelji trebaju biti podrška odgojnim mjerama u školi i partneri nastavnicima. Važno je da djeca kod kuće ne slušaju omalovažavanje nastavnika. Djeca moraju imati jasno postavljene granice. Sistem - prava bez odgovornosti ne može funkcionisati, upozoravaju psiholozi.

- Roditeljstvo gdje ima topline, ali i strukture je pravo roditeljstvo. Moje dijete mora znati šta smije i šta ne smije. Moje dijete mora znati da ne smije uništavati sredstva za rad, predmete u našoj kući, u školi, ne smije biti agresivno prema drugima, kao i prema samom sebi. To se uči od malih nogu, kaže psihologinja Nermina Vehabović-Rudež.

Napominje da, isto tako, nastavnik mora znati da ne može da ima metode: ja sam strog i ja samo strogoću primjenjujem bez obzira kakvi su ljudi ispred mene.

I sve upućuje na zaključak da mora postojati saradnja. Djeca se odgajaju kući. Praviti od njih nepobjedive i savršene je loša praksa današnjeg posrnulog društva. Isto tako, frustracije i strahovi nastavnika omogućavaju velike greške u obrazovnom procesu. Kao krajnji cilj dobije se društvo u kojem su poljuljani svi sistemi vrijednosti.

- Roditelji definitivno ne odgajaju svoju djecu kako treba i od svoje djeca ne prave ono što bi trebali, a to je da budu odgojeni ljudi. Mi u školama ne možemo preuzeti ulogu roditelja, ulogu porodice. Možemo pomoći. Bez saradnje nastavnika i svih prosvjetnih radnika sa roditeljima sigurno nećemo postići taj efekat, kaže Sivro.

Uvijek se govorilo o tome da se odgoj nosi iz kuće. Dijete mora znati da osim sebe mora poštovati druge, uvažavati njihova mišljenja, razgovarati, a ne vrijeđati. Dijete je centar svijeta samo njegovim roditeljima i to je ono na šta roditelji trebaju pripremiti svoju djecu, kažu psiholozi. Bitan i poseban je nešto što je važno. Ti si poseban za mene, ali to ne znači da ćeš biti poseban drugima, objašnjava psihologinja.

Loši uzori

- To je značajna rečenica koja se mora reći. Tebe roditelji vole najviše na svijetu, ljubav se pokazuje i strukturom i učenjem vještinama komunikacije. Da postoje granice, da se nešto ne može... Nije roditeljstvo samo ja sam tebi dozvolio sve zato što ja to nisam imao u djetinjstvu. To nije dobro roditeljstvo, upozorava psihologinja Nermina Vehabović-Rudež.

Granica mora postojati. Posrnulo društvo, loši uzori, lako zarađen novac bez pokrića, diploma bez znanja, sve to stvara generacije nespremne za pravi život. Prvo roditelji, a onda i cijeli sistem moraju vratiti autoritet školstvu, znanju, a ne maskirati sve to lažnim životima, prazninom, neznanjem.