Jedno od najizolovanijih sela u BiH: S prvim snijegom Lukomir tone u zimski san

Od zaborava do filmskih kadrova, ovo selo čuva neponovljive priče, a svi oni koji bi ih voljeli čuti planinareći Bjelašnicom morat će sačekati proljeće
Dodajte Oslobodjenje.ba u omiljene izvore na Google-uNa obroncima Bjelašnice, visoko iznad kanjona Rakitnice, smjestio se Lukomir, najviše i jedno od najizolovanijih sela u Bosni i Hercegovini. Do njega vode planinski putevi i pješačke staze, a svaki korak prema ovom neobičnom mjestu otkriva i prostranstva prirodnih ljepota do kojih samo pogled može da dosegne. Iskoristili smo oktobarske sunčane dane da još jednom, prije nego utone u zimski san, prošetamo do njegovih koliba i počastimo se specijalitetima koje domaćini u tom planinskom ambijentu prave.
Legenda o zmaju
Selo Umoljani, jedna od polaznih destinacija do Lukomira, od ranih jutarnjih sati mirisalo je na domaću kafu i doručak, a gosti koji su poranili samo zbog tog ćejfa spremali su se u šetnju do naredne destinacije. Doručak u Umoljanima, pa nakon šetnje obroncima Bjelašnice, ručak u Lukomiru bio je i naš plan.
Odabrali smo laganiju planinsku stazu koja se u početku spušta prema dolini Studenog potoka, a onda postepeno uzdiže kroz livade koje su sa naše lijeve strane ponirale u kanjon Rakitnice.
Nakon ljetne suše, od Studenog potoka ostao je samo trag u polju, ali i legenda koju šetači rado prepričavaju. Dok smo odmarali pored vijugavog traga u zemlji koji čeka kišu da mu vrati veličanstven izgled, priča o zmaju je doprla i do naših ušiju.
- U proljeće i jesen ovim tragom teče voda i zove se Studeni potok, govorio je vodič grupi planinara koja ga je slijedila i prepričao kako je u davna vremena, doletjevši iz kanjona Rakitnice, stanovnike Umoljana napao golemi zmaj s tijelom zmije, te da je vijugajući do Umoljana iza sebe ostavio trag kojim danas teče Studeni potok.
Prema priči koja se decenijama prenosi, stanovnici Umoljana spas su potražili na obližnjem brdu Posiljak, gdje su zamolili Boga da ih spasi. Molitvama seljana je udovoljeno, a zmaj je pretvoren u kamenu stijenu koja i danas stoji na tom brdu.
Od Studenog potoka tabla nam je pokazala da skrenemo desno, a pisalo je da do Lukomira imamo malo više od dva sata hoda. Osim cvrkuta ptica, nakon priče o zmaju, putem se još samo vjetar oglašavao ne dopuštajući riječima da se zadržavaju i narušavaju ljepotu koja nas je okruživala. Jesenje boje stapale su se ispod plavetnila prošaranog oblacima i šetnju činile praznikom za oči i dušu. Sa lijeve strane pogled nam je bježao prema prošaranim vrhovima Visočice, koji kao da su izronili iz dubokog kanjona Rakitnice. Na drugoj strani su nas pratili prostrani obronci Bjelašnice.
Prva graja u daljini bila je znak da smo se približili destinaciji koja je zbog svoje autentičnosti postala poznata širom Evrope i šire.
- Ko bi rekao da je selo poznato kao izolovano, komentirao je neko od planinara ispred nas, a vodič je pojasnio da prije dvije decenije nije bilo ovako puno života.
Kolone ljudi dolazile su iz različitih pravaca i slijevale se prema kolibama.
- Film “Nebo iznad krajolika” sniman je ovdje, a prvi njegovi kadrovi na ovom vrhu ispred nas koji se zove Vijenac, čuli smo glas vodiča, koji se približavao iz suprotnog pravca.
Saznali smo da je nekada davno lokacija bila interesantna i za scene filma “Gluhi barut”, ali i da je selo bilo na korak do potpunog zaborava.
- Život je ovdje izuzetno težak, grubo je sve, pogotovo kada prođu ljetni dani, ispričao nam je Lorenc Konaj, vodič iz organizacije Green Vision iz Sarajeva.
Dodaje kako je promocija ovih ljepota selo vratila u život, pa je potom štapom za planinarenje pokazao i nabrojao vrhove Toholj, Đetelaš, Vito, Veliko i Malo brdo, te Drstva koja sa Visočice uokviruju pejzaž Lukomira. Pojasnili smo da smo došli stazom od Umoljana pored Studenog potoka, a od vodiča saznali da naredni put možemo koristiti i druge staze.
Sve je domaće
- Iz sela Umoljani se može doći preko Gradine i vrha Obalj, zatim od planinarskih domova Stanari i Sitnik, a može se doći iz pravca juga i jugozapada, naveo je Konaj prije nego je sa gostima iz Francuske nastavio dalje.
Priglavke, kape i drugi proizvodi od vune i vunice privukli su nam pažnju već kod prve kuće. Domaćin nas je veselo pozdravio i upitao odakle smo, a potom i šta ima novo u Sarajevu. Riječ po riječ, saznali smo da se polako pakuje, jer prije prvog snijega treba spustiti škure. Reče kako će još koji dan pokušati prodati nešto od robe izložene na stolu.
- Sad ima oko 15 kuća u kojima narod živi od kraja do početka zime, govori nam domaćin koji se preziva Čomor i dodaje kako je turizam sačuvao selo od iseljavanja.
Ispričao nam je da se u selu tokom sezone mogu probati tradicionalna jela, kupiti domaća jaja, sir, te svašta nešto što seljani prave, ali i prenoćiti.
- Uz uzgoj stoke i goste koji nam dolaze, da se fino živjeti, dobacio je domaćin i pozvao nas da navratimo i u proljeće, kada snjegovi okopne.
Sa prvim snijegom ognjišta u selu su ugašena, drveni kapci na prozorima spušteni, a ljetnu graju zamijenili su mir i tišina. Pod snježnim pokrivačem Lukomir će sanjati do prvih toplijih dana, kada će ga razbuditi zvončići ovaca koje će u pratnji čobana otvoriti vrata koliba.

Komentari (0)
Nema komentara
Budite prvi koji će komentarisati ovaj članak.