Dvanaest godina od poplava: Misica, hodža i ateistica u misiji koja je nadmudrila rat

Prošlo je dvanaest godina od velikih poplava.

Dvanaest godina otkako je voda ušla u kuće, stanove, štale, bolnice, podrume, uspomene i ljudske živote. Dvanaest godina otkako su rijeke pokazale ono što mi najčešće ne želimo vidjeti: da granice, entiteti, nacionalni ponosi, političke parole i rovovi u glavama ne vrijede mnogo kada voda krene.

Jer voda ne pita kako se zoveš.

Ne pita jesi li Bošnjak, Srbin, Hrvat, vjernik, ateista, povratnik, domaći, “njihov” ili “naš”.

Samo uđe.

I tada čovjek mora odlučiti hoće li biti čovjek — ili produžetak neke zastave.

U maju 2014. godine, na prostoru između Tešnja, Doboja i Maglaja, dogodila se jedna od onih priča koje su toliko bosanske da zvuče izmišljeno. U humanitarnoj misiji spojili su se hodža iz Jelaha, bivša misica iz Doboja i ateistica iz Maglaja.

Muris Braćkan.

Tanja Lalević-Panić.

Amela Muhić.

Misica, hodža i ateistica.

Da je neko ovo ponudio kao scenario za film, rekli bi mu da malo smanji simboliku. Da ne može baš tako otvoreno. Da je previše providno. Da se poruka vidi iz aviona.

Ali život, kad hoće, zna biti bolji scenarista od svih nas.

“Da nam nije Tešnja i Federacije…”

Doboj i Tešanj nisu obični susjedni gradovi.

To su gradovi koji pamte liniju razgraničenja. Gradovi između kojih je rat ostavio više od geografije. Između njih nisu stajali samo kilometri, nego rovovi, poginuli, prognani, kamenovani povratnici, neizgovorene rečenice i ona teška poslijeratna tišina u kojoj se živi jedni pored drugih, a ne jedni s drugima.

A onda je došla voda.

I tada je policajac iz Doboja Dušanko Kitić izgovorio rečenicu koja je tada zvučala kao mala politička eksplozija: “Da nam nije Tešnja i Federacije, pocrkali bi od žeđi.”

U normalnoj zemlji to ne bi bila vijest.

U Bosni i Hercegovini to je bila skoro revolucija.

Srbin iz Doboja javno hvali Tešanj. Muslimanski Tešanj. Komšijski Tešanj. Onaj s druge strane nekadašnje ratne linije. Onaj od kojeg se godinama pravio neprijatelj, konkurent, opasnost, podsjetnik.

Ali u poplavama se dogodilo nešto što nijedna konferencija o pomirenju, nijedan seminar o toleranciji i nijedan međunarodni projekat nije uspio proizvesti tako brzo: ljudi su prestali glumiti historijske uloge i počeli jedni drugima nositi vodu.

Hodža koji nije došao držati pridiku

Glavni lik ove priče je Muris Braćkan, tada mladi imam iz Jelaha kod Tešnja. Hodža, efendija, student Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, čovjek koji je mogao ostati u sigurnom prostoru džamije i govoriti lijepe riječi o dobroti.

Ali Muris nije ostao na riječima.

Dok se voda iz Doboja još nije ni povukla, on je preko humanitarne organizacije Misku-l-Islam počeo dopremati pomoć. I nije birao kome.
Nenad Janković iz Doboja kasnije je rekao da je prvi hljeb koji je pojeo nakon tri dana gladovanja bio upravo hljeb koji mu je dao hodža Muris.

To je rečenica koja vrijedi više od svih naših deklaracija o suživotu.

Prvi hljeb — od hodže.

U Doboju.

Nakon svega.

Muris je pomoć dijelio direktno na terenu. Prvi je, prema svjedočenjima iz tog vremena, dopremio pomoć i u dobojsku bolnicu “Sveti apostol Luka”. U jednom trenutku, zbog hitnosti, humanitarnu pomoć iz inostranstva dopremio je čak DHL-om. Jer kad ljudi čekaju hranu i vodu, logistika prestaje biti birokratija i postaje moralni test.

Volonteri njegove organizacije nosili su žute majice. Ne zelene. Kada su ga pitali zašto, odgovorio je jednostavno: “Ne želim nikog da provociram u Doboju.”

To je bila njegova teologija na terenu. Ne velika priča. Ne moralna lekcija. Ne nadmetanje čiji je Bog veći.

Žuta majica. Hljeb. Voda. Paket. Kamion. Mašina za isušivanje.

I čovjek pred čovjekom.

Radio Antena kao globalni krizni štab

Poplave su ugasile mnoge lokalne radio-stanice u Republici Srpskoj. Muris Braćkan tada je lokalnu Radio Antenu iz Jelaha, uz pomoć urednika Fahrudina Hrvića, pretvorio u servis za distribuciju humanitarne pomoći.

Jedan mali provincijski radio odjednom je postao globalni medij.

Pozivi su stizali sa svih strana, čak iz Australije. Ljudi su slali informacije, tražili pomoć, nudili pomoć, spajali one koji imaju sa onima koji nemaju.

To je bio internet prije nego što se pojavio kao aplikacija za sve. Stari dobri radio, samo s dušom i funkcijom.

I usred svega toga, Muris je išao dalje.

Kada su ljudima nakon poplava trebale mašine za isušivanje prostorija, on je preko noći nabavio tri profesionalne mašine i dao ih na besplatno korištenje u Doboj. Milica i Mirko Kuzman iz dobojskog naselja Usora koristili su jednu od tih mašina sedam dana.

“Hodža je naš spasilac”, govorila je Milica kroz suze.

U isto vrijeme, po gradu su se takvi uređaji iznajmljivali za 500 maraka dnevno.

I tu se, zapravo, vidi razlika između čovjeka i mešetara.

Jedni u katastrofi vide priliku da zarade.

Drugi vide priliku da spase obraz.

Tanja iz Lozane, u blatu Doboja

Druga zvijezda ove priče je Tanja Lalević-Panić, bivša misica iz Doboja, pravoslavna Srpkinja koja je godinama živjela u Lozani, u Švicarskoj.

Mogla je ostati tamo. Mogla je gledati vijesti, zaplakati, nazvati rodbinu, poslati nešto novca i reći da je učinila koliko može.

Ali nije.

Kada je čula za poplave, spakovala je osnovne stvari i došla u Doboj.

Ljudi su je viđali s maskom na licu, u maskirnoj uniformi, kako ide od zgrade do zgrade, od kuće do kuće, dijeli pomoć, ulazi u haustore, razgovara s ljudima koji su ostali bez osnovnog dostojanstva: suhog poda, čiste odjeće, vode, hrane, sigurnosti.

Blatnjavu i prekrivenog lica, mnogi nisu ni prepoznali ženu koja je nekad izazivala uzdahe na izborima ljepote.

To je, valjda, trenutak kada ljepota prestane biti estetska kategorija i postane moralna.

Tanja je kontaktirala ljude u Švicarskoj, među njima i utjecajne Bosance koji su tamo radili. Konvoji humanitarne pomoći krenuli su prema BiH.

Ali kamioni hrane brzo su se praznili. U Doboju je hrane ponestajalo.

Tada je čula da u Jelahu postoji neki hodža koji dijeli pomoć i ne pita ko je ko.

Taj hodža bio je Muris Braćkan.

Prijateljstvo se dogodilo munjevito.

Tanja je rekla gdje treba hrana. Muris je u roku od 24 sata isporučio.

Bez protokola. Bez velikih riječi. Bez komisije za procjenu međunacionalne osjetljivosti.

Samo: gdje treba?

I ode pomoć.

Kada je Murisu zatrebalo ljudi za čuvanje humanitarnog skladišta, Tanja je bez mnogo razmišljanja u Jelah poslala svog pomoćnika Đorđa Jovanovića da dežura s volonterima Misku-l-Islama.

U tom skladištu su zajedno gledali utakmice reprezentacije Bosne i Hercegovine na Svjetskom prvenstvu u Brazilu.

Zamislite tu sliku.

Doboj, Jelah, poplave, humanitarno skladište, hodžini volonteri, Tanjin Đorđe, lopta na ekranu, voda iza leđa, Bosna na terenu.

Neko će reći da je to sitnica.

Nije.

To su trenuci u kojima se zemlja ili raspadne do kraja — ili se na trenutak sastavi.

Amela s megafonom

Treća osoba u ovoj priči je Amela Muhić iz Maglaja.

Ona je posebna priča. Ateistica, tvrdoglava, direktna, alergična na nepravdu i zloupotrebe. U vrijeme poplava samoinicijativno je dijelila humanitarnu pomoć i borila se protiv onih koji su u katastrofi pokušavali napraviti privatni biznis, lični štek ili politički poen.

Vremenom je stekla takvo povjerenje da su joj ljudi iz inostranstva, koji je nikada nisu upoznali, slali novac da ga odnese na tačno određene adrese.

To je povjerenje koje se ne dobija funkcijom.

Dobija se karakterom.

Amela je poznata i po tome što je među prvima dopremila pomoć Srbima u jednom maglajskom selu na desnoj obali Bosne. Ljudi su bili prestravljeni. Voda se već povukla, ali strah nije. Nisu smjeli izaći iz kuća.

Onda je Amela nabavila megafon.

Sa sigurne udaljenosti doviknula im je da im je donijela vodu i hranu — i da je rat davno završen.

To je rečenica koju bi trebalo uklesati negdje između Maglaja i Doboja.

“Rat je davno završen.”

Samo što kod nas, izgleda, uvijek mora doći neko s megafonom da nas podsjeti.

Amela, koja kaže da ne vjeruje u Boga, za Murisa Braćkana je tada govorila nešto što zvuči kao bosanski paradoks najviše klase: da bi, teoretski, samo zbog njega prešla na islam.

Naravno, nije stvar u prelasku.

Stvar je u tome da je jedan hodža svojim djelom natjerao ateisticu da mu povjeruje više nego mnogi vjernici vjeruju jedni drugima.

Kaže da je jedino njega u životu pozdravila vjerskim pozdravom.

Zašto?

Zato što je, na njenu molbu, urgentno obezbijedio pakete s hranom za maglajske penzionere.

I ne samo za penzionere.

Troje ljudi protiv naše omiljene mržnje

Tanja, Muris i Amela nisu napravili politički projekat.

Nisu osnovali nevladinu organizaciju s logotipom, strategijom i budžetskom linijom za “izgradnju povjerenja”.

Nisu napisali deklaraciju.

Nisu držali okrugli sto.

Oni su radili ono što je trebalo raditi.

Tanja je iz Lozane došla u Doboj.

Muris je iz Jelaha nosio pomoć u Doboj i Maglaj.

Amela je iz Maglaja vikala ljudima da je rat završen i da mogu izaći po hranu.

To je bila Bosna kakva se rijetko vidi u dnevniku.

Bosna koja ne objašnjava humanost, nego je nosi u rukama.

Bosna koja ne pita kome ide paket.

Bosna u kojoj hodža ne provocira zelenom majicom.

Bosna u kojoj bivša misica nije ukras, nego logistički komandant.

Bosna u kojoj ateistica s megafonom radi posao koji nisu uradile mnoge institucije.

I zato je ova priča važna dvanaest godina kasnije.

Ne zato što volimo godišnjice.

Nego zato što zaboravljamo prebrzo.

Kad voda ode, vrate se grafiti

U originalnoj bilješci iz tog vremena ostala je i jedna gorka opaska: u Doboju su se, nedugo nakon poplava, opet počeli pojavljivati nacionalistički grafiti. Opet se neko uzjogunio. Opet su se počele vaditi stare riječi, stare sumnje, stare mržnje.

Kao da voda nije bila dovoljna.

Kao da nam treba još jedna poplava da se sjetimo da smo ljudi.

To je najtužniji dio ove priče.

Ne to što je voda nosila namještaj.

Nego to što se, čim se voda povukla, u mnoge glave vratilo isto ono blato koje nikakva mašina za isušivanje ne može izvući.

Zato danas, dvanaest godina kasnije, treba ponovo izgovoriti njihova imena.

Muris Braćkan.

Tanja Lalević-Panić.

Amela Muhić.

I uz njih još neka imena: Dušanko Kitić, policajac koji je rekao ono što se tada moralo reći. Nenad Janković, koji je zapamtio prvi hljeb. Fahrudin Hrvić, koji je s Radio Antenom pomogao da lokalni radio postane krizni centar. Đorđe Jovanović, koji je dežurao u hodžinom skladištu. Zlatan Janković, policajac kojeg je Muris uključio da ne bi bilo lopovluka. Milica i Mirko Kuzman, kojima je hodžina mašina isušivala kuću.

To nisu sporedni likovi.

To su dokazi.

Dokazi da ova zemlja nije osuđena na mržnju.

Ona je samo prečesto prepuštena onima kojima mržnja treba kao pogonsko gorivo.

Bosna koja se pojavi kad voda odnese maske

Priča o Tanji, Murisu i Ameli nije bajka.

U njoj ima blata, gladi, straha, umora, psovki, nervoze, zloupotreba, mešetara i onih koji su i u poplavama gledali kako da zarade.

Ali baš zato vrijedi.

Jer nije sterilna.

Nije festivalska.

Nije ona lažna priča o pomirenju u kojoj se svi drže za ruke pred kamerama, a čim se kamere ugase svako se vrati svom plemenu.

Ovo je priča o stvarnim ljudima koji su, u stvarnom haosu, radili stvarne stvari.

I zato je veća od poplava.

Ona govori o zemlji koja se, kad joj voda dođe do grla, ponekad sjeti vlastite duše.

A onda, kad se voda povuče, opet se pravi da je nema.

Dvanaest godina kasnije, možda je vrijeme da se ova priča ponovo pročita.

Ne kao sentimentalni povratak u maj 2014.

Nego kao opomena.

Jer ako su bivša misica iz Doboja, hodža iz Jelaha i ateistica iz Maglaja mogli zajedno nositi vodu, hranu, mašine i nadu — onda Bosna i Hercegovina nije nemoguća zemlja.

Samo je često u rukama onih koji se trude da tako izgleda.

A Tanja, Muris i Amela su tada pokazali suprotno.

Da ima Bosne.

Samo je ponekad, nažalost, treba potop da ispliva.

Epilog

Dvanaest godina kasnije, ova priča više nije samo priča o poplavama. Tatjana (Tanja) Panić u međuvremenu je nastavila svoj život daleko od onog blata u kojem ju je Doboj prepoznavao po maski, a ne po tituli bivše misice. Muris Braćkan više nije hodža u onom institucionalnom smislu riječi. Ljudi koji idu ispred svog vremena često ne nailaze na prevelike simpatije onih koji vrijeme najradije drže pod ključem. Završio je fakultet i na kraju magistrirao. Povremeno radi na bauštelu u Njemačkoj i BiH - i obavlja vjersku službu po pozivu. Amela Muhić još uvijek nije počela klanjati, ali život se, kao i Bosna, voli narugati našim tvrdim uvjerenjima: na njenom Facebook profilu danas se može vidjeti i promocija hafiza koji je dobio švicarski pasoš.

Neki iz ove priče više nisu među nama. Milica i Mirko Kuzman, kojima je hodžina mašina isušivala kuću, otišli su na onaj svijet. Nema više ni Fahrudina Hrvića, čovjeka koji je s Radio Antenom iz Jelaha u vrijeme poplava napravio mali globalni krizni štab.

Te 2014. godine Bosna i Hercegovina se prvi put plasirala na Svjetsko prvenstvo. Ove, 2026. godine, opet ide na Mundijal. Između ta dva odlaska stale su godine umora, poniženja, odlazaka, politika, grafita, malih smrti i velikih čekanja. Ali za izmučene ljude ove države, Mundijal nikada nije bio samo fudbal. Kao ni hljeb iz Murisove ruke. Kao ni Tanjin povratak iz Švicarske. Kao ni Amelin megafon pred kućama preplašenih ljudi.

To je, u ovoj zemlji, uvijek nešto više.

Dokaz da još postojimo.