„Drljača vrti minu ko krompir“: Sami pronašli mine iako je već bilo “deminirano”

- Bager zakopa na jednom mjestu - mina. Zakopa na drugom - opet mina. Kako koju kašiku izvadi iz zemlje, tako se pojavi nova.

Ovim riječima priču o svom ličnom minskom polju počinje Fadil Šehić iz Kalesije. Već šest mjeseci on i njegova nevjenčana supruga Mirsada Ćatić ne mogu koristiti imanje u selu Zelina nadomak Kalesije, jer se ispostavilo da je zemlja koju su kupili opasna po život.

A opasnost su otkrili sami.

Tužna vijestDesetak ovaca stradalo u minskom polju kod Bugojna, ljudskih žrtava nije bilo

Imanje od oko 34 dunuma, s kućom i šumom, Fadil je kupio prije dvije godine. U aprilu je počeo krčiti šikaru i uređivati teren. Odmah nakon što je bager iskopao prve tri mine, pozvali su nadležne. 

Bili su u šoku, jer su prije kupovine znali da je cijelo područje zvanično deminirano u periodu od 2010. do 2012. godine.

- Ma došli su kao u filmovima. Pet-šest džipova! Civilna zaštita, policija, BH MAC, specijalci... Kazali su nam da je mjesto gdje je bager kopao bilo prva linija u ratu, ali su nas uvjeravali da u sredini polja nema ništa, govori Mirsada.

Na mjestu gdje im je rečeno da je bezbjedno posadili su kukuruz. Prilikom okopavanja Mirsada je pronašla poteznu rasprskavajuću minu. Nedugo zatim, Fadil je na traktoru, dok je frezao zemlju, zakačio još jednu.
 

- Okreće se rotodrljača i čujem iza leđa nešto klepeće. Pogledam - drljača vrti minu! Ko krompir se okreće“, opisuje Šehić trenutak kada je pronašao i petu minu.

Kukuruzište premreženo žicama

Zelina nije neka nedostižna nedođija. To je pitomo mjesto blagih padina tik ispod Visa, kote koja dominira nad Kalesijom i sa koje su srpske snage u agresiji gađale grad. Od novoizgrađenih zgrada i centra grada danas ga dijeli tek kilometar lijepog asfaltnog puta.

Nakon što su u kukuruzištu pronašli četvrtu i petu minu, nadležni iz Civilne zaštite i BH MAC-a postavili su oko imanja table s natpisom „Minsko polje“. 

Sada više nije sporno samo šipražje - upozorenjem je obuhvaćeno cijelo imanje.

Dok nam Fadil sve to objašnjava, odjednom shvatam da intervju radimo usred tog minskog polja. Stojeći u kukuruzištu, pokazuje nam mjesto gdje je traktorom pronašao posljednju minu. Iz zemlje viri žica. Tanka, gotovo nevidljiva. Mirsada objašnjava da je žica nekada bila zakačena za upaljač.

- Ma bilo je ovih žica koliko hoćeš, kazuje Fadil i, na naše zaprepaštenje, povlači žicu iz zemlje, opušteno kao da se radi o običnom korovu.

Sada i dalje čekaju da neko iz BH MAC-a dođe i konačno očisti imanje. Očekuju da sada zaista uklone mine, a ne da ostave nedovršen posao kao 2010. Planirali su ulaganje u bazen, seoski turizam i proširenje farme krava.

- Htio sam se konačno malo razrahatiti, ali - džaba.

Problem je, međutim, daleko veći od same njihove parcele. U selu vladaju nelagoda i strah, jer niko više ne vjeruje u papire o deminiranju iz 2010. godine.

- Ona je Srpkinja, on je Rom, a ja sam musliman. Svi smo ovdje u istom belaju, pokazuje Fadil na komšije koje su, vidjevši novinara, došli da se izjadaju i o svojim problemima.

Joka Kovačević u selo se vratila 2001. godine kao jedna od prvih srpskih povratnica u Kalesiju. Često prolazi putem kroz Fadilovo minirano imanje. Ne krije zabrinutost - ako mina ima ovdje, sigurno ih ima još. Sjeća se i nesreće kada je čovjek nedugo nakon rata stradao u šumarku odmah iznad mjesta gdje razgovaramo.
 

Donatori otišli na istok

Iz BH MAC-a su nam potvrdili da su upoznati s problemom u naselju Zelina te tvrde da je nastavak deminiranja „pitanje dana“.

- Ljudi ne razumiju procese. Ne možete deminere samo dovesti za ruku i reći 'kopaj'. Postoje procedure, provjere, izrada nacrta i projektne dokumentacije. Nije ovo malterisanje, ovo je deminiranje, objašnjava Vedran Petrović, inspektor Regionalnog ureda BH MAC-a u Tuzli.

Petrović navodi da u BiH još uvijek ima oko milion kvadratnih metara rizičnih površina: „Ali ljudi misle da samo njihova njiva mora biti odmah deminirana.“

Glavni sistemski problem BH MAC-a jeste nedostatak deminera. Rad na terenu se, kaže, uglavnom sveo na smanjene kapacitete Civilne zaštite i Oružanih snaga BiH.

Situacija se drastično pogoršala nakon izbijanja rata u Ukrajini 2022. godine, kada je interes stranih donatora za BiH naglo opao.

- Donacije su otišle za Ukrajinu. Tamo je sad veći novac i veći interes, tako da je nama ostala samo Civilna zaštita i vojska. Bosna i Hercegovina kao država ne ulaže skoro ništa u deminiranje. Praktično prosimo od stranih donatora, a oni su ti koji određuju šta će se i kada čistiti, a ne mi, otvoreno kaže Petrović, ističući da je obim deminiranja u BiH pao za oko 60 posto od početka rata na istoku Evrope.

Na pitanje kako je moguće da na „čistom“ terenu ostanu čitava minska polja, Petrović objašnjava da ni jedno deminiranje nije 100 sigurno i da nije neobično da nakon deminiranja ostanu pojedinačna ubojna sredstva, dodajući da su to uglavnom stare mine.

To je, ipak, slaba utjeha za Mirsadu i Fadila.

- Koliko smo samo puta čuli to 'samo što nismo došli'. Da smo znali da će ovako biti, nikada ne bismo kupili ovu zemlju. Zamišljali smo ovdje bazen, kuću, farmu a sada gledamo kako sve ponovo zarasta u šikaru, zaključuje Mirsada dok prolazi pored crvene table s nacrtanom mrtvačkom glavom.