Danijela iz Cardiffa, Maja iz Banje Luke i Olivera iz Doboja brane isto pravo

Tri majke. Tri grada. Jedan dres.
Nijedna nije tražila da bude u novinama.
Sve tri su samo htjele da njihova djeca smiju voljeti ono što vole.

Danijela

Danijela je iz Bugojna. Živi u Cardiffu.
Njen sin Oskar Mile Beard pola je Bosanac, pola Velšanin. Dvadeset šestog marta bio je jedan od dječaka maskota na Cardiff City Stadionu, pred utakmicu koja će nas voditi na Mundijal.
Bio sam na tom stadionu. Sa Slađanom Jovanovićem, njegovom kamerom i vizom od 4.650 maraka.
Svim maskotama podijelili su velške dresove.
Oskar je ostao u svom. Plavo-žutom. Džekinom. Mama mu je rekla da mora izaći s bosanske strane.
I izašao je. Jedino dijete na travnjaku u bojama gostiju.
Niko mu nije osporavao dres. Niko nije pitao zašto. Velšani su gledali dječaka u tuđem dresu na svom stadionu i pljeskali.
Tog dana jedan Velšanin, Craig, rekao mi je u pubu: znamo šta znači kad ti kažu da ne smiješ postojati.
Oni znaju. Pa su pustili dijete da bude ono što jeste.
Danijela nije morala ništa objašnjavati.
Bila je u Velsu.

Olivera

Olivera Đeorđić Nedić je iz Doboja. Profesorica geografije i demokratije. Majka petero djece. Uvrštena među sto najboljih nastavnika svijeta.
Ljetos, poslije gola Jove Lukića na Mundijalu, dok su brojači krvnih zrnaca prebrojavali čiji je gol, Olivera je napisala ono što se ovdje rijetko piše imenom i prezimenom:
„Ja sam Srpkinja. Volim Srbiju i navijam za Srbiju svim srcem kada igra. Ali sam i žena rođena u Bosni i Hercegovini. Bosna i Hercegovina je i moja zemlja. Nisam Marsovka.“
I pitanje koje u ovoj zemlji zvuči opasnije od svakog saopštenja:
„Zašto stalno moramo birati između identiteta koje nosimo zajedno?“
Krajem septembra stigao je novi čas.
Prema navodima roditelja, učenice Srednjoškolskog centra u Srebrenici došle su u školu u dresovima reprezentacije Bosne i Hercegovine. Jedna je zbog dresa odvedena direktorici. Drugima je zaprijećeno smanjenjem vladanja. Onda je uvedena zabrana svih dresova.
Prvo se pojavio dres Bosne i Hercegovine. Potom pravilo o svim dresovima.
Olivera se javila ponovo. Za tuđu djecu. Iz drugog grada.
„Ako je problem baš ime na dresu, onda problem nije u dječijoj odjeći.“
Olivera ima petero djece.
I još mnogo tuđe.

Maja

Maja Preradović je iz Banje Luke. Njen sin Uroš ima sedam godina.
Jutro nakon Džekinog oproštaja od reprezentacije, Uroš je na času pravoslavne vjeronauke otvorio udžbenik na stranici „Molitva“. Zadatak: odaberi odgovarajuće boje i oboji ilustraciju. Na ilustraciji, isti čovjek nacrtan četiri puta, u četiri pokreta krsnog znaka: ruka na čelu, na stomaku, na ramenima.
Uroš je svaku od četiri figure obukao u plavi dres reprezentacije i pored svake napisao: Džeko. U ćošku je dodao srce sa slovom D i krunom.
Oskar je odbio tuđi dres.
Uroš je svoj obukao čovjeku koji se moli.
Maja je objavila bojanku. Ispod nje su se slegla srca.
Stotine poruka. Čestitke roditeljima. Dozivanje Džeke i Amre. „Živio mališa.“ „Budimo kao djeca.“ Velika većina je uradila isto što i Velšani u Cardiffu: pljeskala.
Ali među njima se otvorio i mali šalter. Malo ljudi. Dovoljno glasno.
Džeko je musliman, javljali su neki. Dijete piše latinicom, primijetio je drugi. Treći su prebrojavali Džekine pretke. Najlajkovaniji komentar ispod objave bila je doskočica o Džekinoj nacionalnosti.
Maja je odgovarala i njima. Jednom po jednom. Pročitajte opis. Znamo da je musliman. Uroš piše i ćirilicu i latinicu. I piše i čita.
Majka sedmogodišnjaka dokazivala je pismenost svog djeteta da bi ga zaštitila od odraslih.
I dopisala izjavu da nikoga ne želi uvrijediti.
Onda je napisala rečenicu koju bi trebalo okačiti u svaku zbornicu:
„Djeca ne mrze. Djeca vole. Mi smo ti koji im kasnije usadimo ono što nikada sami ne bi nosili u sebi.“

I njihova djeca

Danijela je dres poslala na teren.
Olivera ga je branila u školi.
Maja ga je branila na Instagramu.
Kod stranaca, majka nije morala ništa objasniti.
Kod kuće, i kad većina pljeska, majke moraju braniti djecu od nekolicine odraslih.
Ne od svih. Od nekolicine. Ali ovdje je i nekolicina dovoljna da majka uz dječiju bojanku piše izjavu o nenapadanju.
Ta razlika stala je u jedan dječiji dres.
U Cardiff sam morao putovati da to vidim. Do Banje Luke i Srebrenice nisam morao. Došle su do mene same.
Trideset godina svijetu dokazujemo da postojimo. Velšani su nam vjerovali. Italijani na kraju morali vjerovati. Samo smo, izgleda, zaboravili da to ne trebamo dokazivati jedni drugima.
Pogotovo ne djeci.
I pogotovo ne preko majki.
Džeko je djeci odgovorio jezikom koji razumiju.
Oskaru golom u Cardiffu. Glavom, pred kraj, u četrdesetoj godini.
Urošu videom: „Ćao, Uroše… Vidio sam crtež. Prelijep je i mnogo mi se sviđa.“ Nada se da će se uskoro vidjeti na utakmici reprezentacije. I šalje mu poljupce.
Nije pitao kako se ko moli. Nije pitao kojim pismom ko piše. Nije pitao za djedove.
Djevojčice iz Srebrenice još čekaju da im neko od odraslih objasni zašto je dres postao problem tek kad su ga one obukle.
Sedamnaestog novembra Uroš će možda biti na Bilinom polju. Na svoj rođendan.
Volio bih da su tamo svi. Oskar iz Velsa. Uroš iz Banje Luke. Djevojčice iz Srebrenice. Olivera sa svojih petero.
I da od njih niko ne traži da pravdaju čiji dres nose.
Danijela iz Cardiffa. Maja iz Banje Luke. Olivera iz Doboja.
I njihova djeca.
Koja su, kad bolje pogledaš, i naša.