Anida Dudić-Sijamija o nasilju: Ne čekajmo da konflikt preraste u napad

Nedavni slučajevi vršnjačkog nasilja u Tuzli i Zagrebu pokazali koliko brzo sukob među djecom može prerasti u ozbiljno nasilje. Pitanje je šta se događa prije samog incidenta. 

Anida Dudić-Sijamija, docentica na Odsjeku za socijalni rad Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, upozorava da nasilje često ne počinje u trenutku napada, već mnogo ranije, kroz sukobe, prijetnje, ponižavanje, isključivanje i propuštene prilike za reakciju. Za Oslobodnjenje.ba Dudić-Sijamija kako prepoznati i spriječiti nasilje među mladim prije nego eskalira.

SLUČAJ U GORNJOJ TUZLINakon napada u školi istražuju i moguće ranije vršnjačko nasilje

U školskom dvorištu u Tuzli djevojčica rođena 2011. godine povrijedila je dvije djevojčice rođene 2012. godine hladnim oružjem. Povrijeđene djevojčice prevezene su u bolnicu, gdje im je ukazana ljekarska pomoć, dok je djevojčica koja ih je povrijedila stavljena pod policijski nadzor.

Slični događaji, uključujući slučaj u Zagrebu, otvaraju mnogo šire pitanje od samog trenutka u kojem je došlo do nasilja. Šta mu je prethodilo, jesu li postojali raniji sukobi ili prijetnje i jesu li odrasli mogli prepoznati znakove koji su prethodili eskalaciji?

Dudić-Sijamija upravo na to pitanje stavlja poseban fokus. Prema njenim riječima, konflikt sam po sebi nije problem, jer je sastavni dio odrastanja. Problem nastaje kada dijete ne prepoznaje razgovor, traženje pomoći ili uključivanje odrasle osobe kao način rješavanja sukoba.

- Ovakvi događaji prije svega otvaraju pitanje načina na koji djeca i mladi danas doživljavaju i rješavaju konflikte, ali i koliko su granice između konflikta, prijetnje i nasilja za njih jasne i prepoznatljive. Konflikti među vršnjacima sastavni su dio odrastanja i sami po sebi nisu pokazatelj problema. Problem nastaje onda kada dijete u konfliktnoj situaciji ne prepoznaje razgovor, traženje pomoći ili uključivanje odrasle osobe kao moguće načine rješavanja problema, već nasilje počinje doživljavati kao prihvatljiv odgovor na ljutnju, prijetnju, poniženje ili osjećaj nepravde, kaže Dudić-Sijamija.

Granica između sukoba i nasilja

Posebno važnim smatra trenutak kada nasilje počinje biti doživljavano kao način uspostavljanja kontrole ili odgovora na osjećaj nepravde.

- Takvi slučajevi pokazuju koliko ozbiljne mogu biti posljedice kada se konflikt ne prepozna i ne zaustavi na vrijeme. Posebno zabrinjava trenutak u kojem se nasilje počinje doživljavati kao legitimni način uspostavljanja kontrole, odbrane vlastitog statusa ili odgovora na doživljenu nepravdu. Zato pitanje autoriteta nije samo pitanje poslušnosti. Važno je da djeca znaju kome se mogu obratiti, da odrasle osobe doživljavaju kao dostupne i pouzdane te da razumiju da postavljanje granica nije kažnjavanje, nego zaštita, ističe ona.

Dijete, dodaje, ima pravo biti ljuto, povrijeđeno ili frustrirano, ali emocija i ponašanje nisu isto.

- Dijete ima pravo biti ljuto, povrijeđeno, frustrirano ili osjećati nepravdu, ali istovremeno mora naučiti da emocija može biti opravdana, dok nasilno ponašanje nije prihvatljiv način njenog izražavanja. Tu je odgovornost odraslih ključna – ne samo reagovati nakon što se nasilje dogodi, nego mnogo ranije prepoznati promjene u ponašanju, sukobe, prijetnje i druge znakove eskalacije te jasno i dosljedno postaviti granice, navodi Dudić-Sijamija.

Zbog toga, kaže, čin nasilja ne treba posmatrati kao izolovan događaj.

- Potrebno je pitati šta mu je prethodilo: jesu li postojali raniji sukobi, prijetnje, ponižavanje, isključivanje, digitalno nasilje ili drugi problemi u odnosima među djecom i kako su na te signale reagovali vršnjaci, roditelji, škola i druge relevantne službe.

Ko je mogao prepoznati prvi znak?

U javnosti su se nakon slučaja u Tuzli pojavili i navodi da je djevojčica koja je osumnjičena za napad ranije bila izložena vršnjačkom nasilju. Takve tvrdnje, međutim, ne treba predstavljati kao činjenice dok ih nadležni organi ne provjere.

Za Dudić-Sijamiju, sama mogućnost da je dijete ranije bilo izloženo nasilju otvara važno pitanje za stručnjake, šta se događalo prije konkretnog incidenta i je li neko ranije mogao reagovati.

- Takve navode treba tretirati vrlo oprezno i ne predstavljati ih kao utvrđene činjenice dok nadležni organi ne završe postupak provjere. Međutim, sama mogućnost da je dijete prethodno bilo izloženo nasilju otvara jedno važno pitanje za struku: možemo li razumjeti jedan čin nasilja ako posmatramo samo posljednji događaj, a zanemarimo ono što mu je prethodilo?, rekla je profesorica

Uloga žrtve i djeteta koje čini nasilje, objašnjava, ne mora uvijek biti potpuno odvojena u različitim odnosima. Dijete koje je bilo izloženo nasilju može u drugoj situaciji pokazati nasilno ponašanje. To, međutim, ne znači da se odgovornost za konkretan postupak može umanjivati.

- Iz perspektive socijalnog rada, dijete ne posmatramo izolovano od njegovih odnosa, prethodnih iskustava i okruženja u kojem odrasta. Moguće je da dijete u jednom odnosu bude izloženo nasilju, a da u drugom pokaže nasilno ponašanje. Zato se uloge u nasilnim odnosima ponekad mogu mijenjati i preplitati. Ali to nikada ne znači da se odgovornost za konkretan čin može relativizirati, istaknula je Dudić-Sijamija

Ključno je, smatra, izbjeći pojednostavljenu podjelu na „dobro“ i „loše“ dijete i pokušati razumjeti cijeli lanac događaja koji je prethodio nasilju.

- Razumjeti kontekst nasilja ne znači opravdati nasilje, kao što prethodno iskustvo nasilja ne daje djetetu pravo da povrijedi drugo dijete, rekla je ona

Odrasli često vide samo dio problema

Jedan od najvećih problema u prevenciji jeste to što se nasilje često prepozna tek kada postane dovoljno ozbiljno da ga više nije moguće ignorisati.

Kod djeteta koje trpi nasilje mogu se pojaviti povlačenje, izbjegavanje škole, promjena društva, strah od određenih učenika ili prostora, razdražljivost, pad školskog uspjeha ili psihosomatske tegobe. Kod djeteta koje vrši nasilje mogu se pojaviti učestali sukobi, prijetnje, zastrašivanje, ponižavanje drugih ili potreba za dominacijom.

Ipak, nijedan od tih znakova sam po sebi nije dokaz da dijete trpi ili čini nasilje. Ključno je posmatrati promjene u ponašanju i obrasce koji se ponavljaju.

- Ono što je važno jeste promjena u odnosu na ranije ponašanje djeteta, ponavljanje određenog obrasca i kontekst u kojem se ponašanje javlja. Dijete koje se povremeno povuče ili je razdražljivo ne mora nužno biti žrtva nasilja, ali nagla i trajna promjena ponašanja jeste razlog da odrasli zastanu, razgovaraju sa djetetom i pokušaju razumjeti šta se događa, istakla je Dudić-Sijamija.

Profesorica upozorava i na opasnost od normalizacije nasilja kroz rečenice poput „to su dječija posla“, „samo se šale“ ili „moraju sami riješiti konflikt“. Problem se, kaže, javlja i kada različiti odrasli primijete različite dijelove istog problema, ali ih niko ne poveže u cjelinu.

- Odrasli ne zakasne uvijek zato što ništa nisu primijetili. Ponekad problem nastaje zato što pojedinačne znakove niko nije povezao u širu sliku. Nastavnik može primijetiti promjenu u ponašanju, roditelj povlačenje ili strah, dijete može nešto nagovijestiti, a u školi već mogu postojati informacije o ranijim sukobima. Ako se svaka od tih informacija posmatra odvojeno, moguće je previdjeti obrazac koji se razvija, kazala je profesorica.

Jasne uloge škole, porodice i institucija

Prevencija vršnjačkog nasilja ne može zavisiti samo od toga hoće li pojedinac reagovati. Potreban je sistem u kojem se zna ko prepoznaje problem, ko procjenjuje rizik, ko interveniše i ko prati šta se događa nakon intervencije.

Nastavnik je često prva osoba koja može primijetiti promjenu u ponašanju djeteta ili odnosima među učenicima. Njegova uloga nije da sam rješava složene slučajeve, već da prepozna signal, dokumentuje ono što je uočeno i pravovremeno uključi stručnu službu.

Pedagog, psiholog i socijalni radnik trebaju imati stručnu ulogu u procjeni situacije i rizika, razgovoru s djecom, razumijevanju odnosa među učenicima, planiranju podrške i koordinaciji daljih aktivnosti.

- Njihova uloga, međutim, ne bi trebala završiti prvim razgovorom. Jedan razgovor nije isto što i riješen problem. Potrebno je pratiti šta se događa nakon intervencije: da li je nasilje prestalo, osjeća li se dijete sigurno, jesu li se odnosi među učenicima promijenili i postoji li potreba za dodatnom podrškom ili uključivanjem drugih službi, navela je Dudić-Sijamija.

Važnu ulogu imaju i roditelji. Dijete koje trpi nasilje treba zaštitu, sigurnost i podršku, dok djetetu koje čini nasilje trebaju jasne granice, odgovornost za ponašanje i stručna pomoć.

- I jednom i drugom djetetu potrebna je intervencija, ali ne ista vrsta intervencije. Cilj nije samo kazniti ponašanje, nego spriječiti njegovo ponavljanje i zaštititi svu djecu uključenu u nasilne događaje, naglasila je profesorica.

Kada postoji širi porodični, socijalni ili zaštitni rizik, potrebno je uključivanje centra za socijalni rad u skladu s njegovim nadležnostima. Policija i drugi nadležni organi imaju zakonom definisanu ulogu kada postoje ozbiljne prijetnje, fizičko nasilje, upotreba ili prisustvo oružja ili druge okolnosti koje zahtijevaju njihovo postupanje.

Ali, ako se cijeli sistem aktivira tek nakon ozbiljnog incidenta, tada se više govori o odgovoru na posljedice nego o prevenciji.

- Dobar sistem prevencije nije onaj u kojem svi imaju odgovornost, a niko jasnu obavezu. Dobar sistem je onaj u kojem svaki akter zna šta treba uraditi, kada treba reagovati i kome treba proslijediti problem prije nego što on preraste u krizni događaj, poručila je Dudić-Sijamija.

Nasilje se nastavlja i nakon školskog dvorišta

Poseban prostor za eskalaciju sukoba danas predstavlja digitalno okruženje. Konflikt više ne završava nužno izlaskom iz školskog dvorišta. Ponižavanje, prijetnje, isključivanje i sukobi mogu se nastaviti nakon nastave, proširiti na veći broj vršnjaka i dobiti novu publiku.

Ipak, društvene mreže ne treba posmatrati kao jednostavan uzrok nasilja. One mogu biti prostor u kojem se postojeći konflikt dodatno širi i intenzivira.

- One prije mogu biti prostor u kojem se postojeći konflikt širi, intenzivira ili dobija novu publiku, pojasnila je Dudić-Sijamija.

Odgovornost društva postoji i u načinu na koji odrasli govore o nasilju. Ako se prijetnja naziva šalom, ponižavanje dječijom svađom, a ponavljano nasilje nečim što djeca „moraju sama riješiti“, može se propustiti trenutak u kojem je intervencija mogla biti jednostavnija i efikasnija.

Tu su i mediji, koji u izvještavanju o nasilju među maloljetnicima imaju dodatnu odgovornost. Javnost ima pravo biti informisana, ali djeca imaju pravo na zaštitu privatnosti i dostojanstva.

- Kada se izvještava o nasilju među maloljetnicima, potrebno je zaštititi djecu od dodatne viktimizacije, čuvati njihovo dostojanstvo i privatnost, izbjegavati senzacionalizam i jasno razlikovati ono što je potvrđeno od navoda, pretpostavki i interpretacija. Javnost ima pravo biti informisana, ali dijete ima pravo na zaštitu. Način na koji govorimo o nasilju također oblikuje način na koji ga društvo razumije, kazala je stručnjakinja.

Zato se nakon svakog ozbiljnog slučaja pitanje ne bi trebalo zaustaviti samo na tome šta uraditi kada nasilje već počne. Mnogo važnije je prepoznati trenutak u kojem je još moguće djelovati.

- Zato za mene ključno pitanje nije samo zašto je jedan konflikt završio nasiljem, nego u kojem trenutku su postojali prvi signali eskalacije i ko ih je mogao prepoznati i zaustaviti. Upravo u tome vidim jednu od najvažnijih odgovornosti odraslih – da ne čekamo da konflikt postane nasilje da bismo počeli djelovati, zaključila je Dudić-Sijamija.

Razumjeti put koji je prethodio nasilju, zaključuje profesorica, ne znači opravdati nasilje. To znači pokušati utvrditi gdje je problem počeo, gdje je mogao biti prepoznat i gdje je još bilo prostora da se djeluje prije nego što je eskalirao.