Aziz Šunje za Oslobođenje: Samo kod nas jedan čovjek vodi 10 stečaja

Željezara Zenica, Vitezit, Koksara Lukavac, Aluminijski kombinat... Zajedničko svim ovim firmama je da se nekada radilo o velikim kompanijama, koje su zapošljavale po nekoliko hiljada ljudi. Njihov uspjeh se veže za period kada su bile u državnom vlasništvu. Sve one su privatizovane, neke od njih pod vrlo čudnim okolnostima, zbog čega su danas, poput Vitezita, predmet interesovanja nadležnih tužilaštava. Sve one su danas u stečaju ili su prekinule proizvodnju.

Za razliku od većine stručnjaka u BiH, profesor emeritus Ekonomskog fakulteta u Sarajevu Aziz Šunje smatra da su trebale ostati u državnim rukama.

Loši menadžeri

- Ja sam pobornik da sve što je javno dobro treba biti u rukama države, ali da državna preduzeća trebaju biti vođena kao pravi biznis, a ne kao uhljebljenja političkih partija na vlasti.

Ili, recimo, stranački plijen nakon izbora?

- To je katastrofa. Problem načina vođenja naših državnih preduzeća, to je priča za sebe. To je protivno svakoj elementarnoj logici u biznisu. Ona postaju plijen političkih partija na vlasti koje to restrukturiraju, koje to ne vode na odgovarajući način, koje nisu svjesne da je vođenje biznisa ozbiljna stvar.

Većina tih preduzeća je danas u stečaju ili im prijeti stečaj. Kako gledate na to?

- Provođenje stečaja je jedna vrsta kriznog menadžmenta. Znači, neko ko vodi stečaj morao bi biti krizni menadžer. Stečaj ne znači likvidaciju i razlika između ova dva procesa je ogromna. Stečaj znači da postoji određen prostor da se firma spasi uz dobro vođenje. Vi imate, recimo, odličan primjer dobro vođenog stečaja, to je tvornica kablova u Tomislav-Gradu. To je biznis koji je bio u stečaju, stečajni upravitelj je uspio tu firmu dići i ta firma je sad više nego uspješna. Znači, stečaj je znak da se firma nalazi u problemu, ali to ne znači da se ta firma uz dobro menadžersko vođenje ne može ponovo podići. Očito da naši stečajni upravitelji nisu pravi krizni menadžeri i da je pitanje, generalno, njihovo “regrutovanje”. Uvijek je problem biznisa do nekvaliteta menadžera. Problem naših biznisa je, posebno državnih preduzeća, loš menadžment. Očito je da se ne pravi odgovarajući izbor stečajnih upravitelja. Stečajni upravitelj je krizni menadžer koji treba da ima posebne vještine da kompaniju, odnosno biznis, izvuče iz krize. On bi morao biti ograničen u kojem periodu i na koji način treba da završi posao.

Kako komentarišete da kod nas stečajni upravitelji vode jedan postupak, odnosno jednu firmu, po desetak i više godina?

- Ne samo to nego jedan čovjek vodi po 10 stečajeva. To je apsurd. Kad imate firmu u stečaju, onda ona traži puni menadžerski fokus i rad 24 sata na dan da bi se eventualno ta firma izvukla. Taj stečajni upravitelj bi sa svim nadzornim institucijama morao biti dovoljno motiviran da firmu izvuče i dovoljno kvalifikovan za tako nešto. Međutim, način produkcije, tako da kažem, stečajnog upravitelja je isto tako upitan. Opet kažem, to su krizni menadžeri i oni moraju biti na višem kvalitetu menadžmenta od običnih menadžera.

Jedan od nasvježijih primjera koji se dovodi u kontekst provođenja stečaja je zenička Željezara. Mislite li da će ona biti spašena ili će morati biti otvoren stečajni postupak?

- Vlada je djelovala kasno i ja, iskreno govoreći, nisam optimista i to po više osnova. Prvo što industrija čelika nije ono što je nekad bila. Čelik je u velikoj mjeri supstituiran drugim materijalima kao što su aluminij i plastika. Osim toga, najkritičnije je da postoji ponuda čelika koji je puno jeftiniji, a ništa nekvalitetniji. To su čeličane iz Kine i Turske i pitanje je koliko naša čeličana uopšte može biti konkurentna tim čeličanima. Također, industrija čelika je prljava industrija. Mora se povećati ekološka svijest, jer čeličane emitiraju 7 do 9 posto emisije ugljendioksida u atmosferu. Mi se ne pitamo zbog čega se povukao jedan Mittal kao globalna korporacija, koja je u toj industriji bila jedan od vodećih biznisa. Pitanje je koliko ta industrija, odnosno zenička Željezara, ima perspektive.

Mislite li da se Željezara može spasiti mogućim ponovnim pokretanjem Koksare u Lukavcu? Na posljednjem okupljanju u Lukavcu čak je iznesen i taj prijedlog, jer navodno potražnja za koksom postoji.

- Iskreno govoreći, nisam ekspert za industriju čelika, ali slobodno promišljajući, čelik ima dva ključna inputa. To su koks i električna energija. Da je Koksara bila atraktivna u potrebnoj mjeri, našao bi se strateški partner. Koksara je propadala duži period i nije bilo nikakvog interesa od nekog strateškog partnera da je preuzme. Tako da nisam siguran da bi aktiviranje Koksare dovelo do preživljavanja Željezare.

Da li je Vlada FBiH pogriješila još 2006, kada je svoj udio u Željezari prodala Mittalu za jedan dolar?

- Očito da je taj ugovor, i prije toga onaj s Kuvajtskim fondom, pa onda sa Mittalom, trebao biti bolje ispregovaran s naše strane. Međutim, problem je inače generalno stranih investicija. Nisam pobornik stranih investicija u BiH, jer strani investitori su menadžerski puno vještiji u pregovaračkom procesu, uvijek dobiju više od onoga što bi im trebalo pripadati. Tako je vjerovatno taj cijeli pregovarački proces Mittal uspješno ispregovarao. On se povukao bez ikakvih sankcija, tako da kažem. Da je to bilo bolje ispregovarano, onda bi se povlačenje Mittala moralo usloviti se nekakvim penalima i naknadama do kojih uopšte nije došlo. Mittal je jednostavno pokupio kofere i nestao. Prema tome, taj ugovor koji je sklopljen, iako ga nisam imao u rukama da bih mogao o njemu suditi, očito je mogao biti bolje ispregovaran. Tu i jeste problem stranih investicija. Oni dođu, uzmu ono što im treba, uzmu najbolje, ispregovaraju na način da su oni, žargonski rečeno, gornji, i to je to.

Da li se uopće može bolje pregovarati u državi kakva je BiH?

- To je pitanje kvaliteta menadžmenta. Smatram da je naš osnovni problem loš menadžment na svim instancama. Posebno, da tako kažem, menadžment države. Upitna je kompetentnost vlada. Bilo je i dobrih privatizacija, recimo, kao što je tvornica papira u Maglaju ili kao što je tvornica svjećica u Tešnju i tako dalje, ali to je, da tako kažem, win-win opcija.

Forenzika privatizacija

Vi nudite nekom biznisu prostor da izvrši ekspanziju i to može biti win-win opcija, ali je pitanje stvarnog umijeća pregovaranja. Takve vrste pregovora, u najvećem broju slučajeva, vode državne institucije, odnosno vlade. Pitanje je njihove kompetentnosti i doraslosti za takve poduhvate.

Još jedna sporna privatizacija je i ona u Vitezitu, gdje je pokrenut i stečajni postupak, a na kraju se čak i POSKOK zainteresovao za cijeli slučaj i podigao optužnicu. Kako gledate na tu privatizaciju i stečaj koji je vođen?

- Koliko znam, Vitezit je proizvodio barut, koji je jedan od ključnih inputa za Igman Konjic. Pitanje je ko je trebao kupiti Vitezit. Sve te naše privatizacije vjerovatno zaslužuju neku vrstu forenzike. Zaslužuju da se preispita šta je urađeno, kako je urađeno i tu je sigurno bilo prostora za neku koruptivnu radnju i za puno nelegalnosti, ali je svaki slučaj svijet za sebe.

Jedna od državnih firmi o kojima se puno govorilo je i Aluminijski kombinat u Mostaru. POSKOK je preuzeo ovaj slučaj od Tužilaštva HNK-a. Kako gledate na slučaj Aluminijuma?

- Aluminij je priča za sebe. Ja sam imao u rukama taj finansijski izvještaj koji je pravio ekspertni tim Ministarstva finansija. Aluminij je godinama proizvodio gubitak i niko nije reagovao na to. S jedne strane, uvijek je problem svake firme i svakog biznisa kvalitet menadžmenta. Sad, očito da je Aluminij vodio nekvalitetan menadžment i to je opet pitanje za sebe, pitanje i dobavljača koji su bili “ugrađeni” u Aluminij, čiji menadžment nije ništa poduzimao da preduprijedi tonjenje broda koji je iz godine u godinu tonuo.