ČITANJE (U)SEBI: Postojim dok postoji moj negativ

”Momenti 1-49”, Oto Horvat, Akademska knjiga, 2025.

Sveukupnost minimalističkog izraza, sažete perspektive, bjeline koje se otimaju na marginama, središte su knjige “Momenti 1 - 49” književnika Ota Horvata. U opštoj razgradnji svijeta oko nas ovi zapisi, u hibridnoj formi, na granici prozaida i refleksivnih proznih zapisa, donose jednu blagu distancu, izmještenost iz rudimentarne direktnosti hroničnog bilježenja stvarnosti.

Pri tome, pred čitaoca izlaze perspektive koje su pomjerene, istrgnute iz magistralnih tokova pojmovnog. Nema mogućnosti da se dosegne neka stalnost, među prstima se sve migolji i ispada, a ono što ostaje u pokušaju ruke da uhvati neku čvrstoću oblikuje se kao pokret u prazninu.

Vraćanje u svijest

Međutim, ne radi se ovdje o redukciji koja nema svrhu, već iz poetskog obzora ove knjige vidimo grčevitu potragu za smislom samog bivanja, kao i pokušaj da se pred prostranstvom nemogućeg, onog što ograničava, guši i obesmišljava, dosegne krajnji razlog zašto pisati još ima neku svrhu. Kada sve prestane, kada se ugase sve zvijezde na obzoru, potraga za onim što je moguće još uvijek reći, utisnuti u hartiju i njenu nestalnost, jeste vraćanje u svijest, u preosmišljavanje istrošenih kategorija jezika književnosti. To je vidljivo već u prva dva zapisa ove knjige.

U onom pod naslovom “Momenti 1” Horvat nas suočava sa vremenom u kojem jesmo, sa svom njegovom ispraznošću, dok okolo zlokobno huči razorna destrukcija kao neprikosnoveni primat svega: (…) A On polako popije svoj kapućino i pojede sa užitkom svoj brioš s kremom. I ništa. Nosi u svom srcu, u momačkoj formi, na svom široko izbrazdanom čelu, na svojim pliš plećima, na vrhu svog belog jezika, svoju voljenu domovinu, koju je pojeo vuk rata i bede. Nosi je tako gore-dole, danju-noću, i pevucka joj. Tepa. I ne umara se. (…) Da bi se u zapisu “Momenti 2” dala nešto opozitnija postavka, koja nam prikazuje privremeni mir, koji se potom razlaže u sumnju koja jeste jedino stvarno utemeljenje našeg jesam i postojim: (…) Žbunovi oleandra u razuzdanom cvetanju uz mermerni korzo na obali poprskani su raznobojnim svetlima grada koji pulsira kao srce plavog kita. Ispred mene promenada preplanulih tela, mladih i starih. U belom, večernjem izdanju. Što sam grešniji, to sam verovatno bliže Bogu. Igram se tom mišlju. Vrtim je kao da mi je brojanica. (…)

Distopija se već dogodila, sve je dovedeno do svojih krajnjih oblika, otuda autor ove knjige kroz male pukotine preostalog smisla nastoji, ponekad nadrealistički izglobljeno, pronaći onaj ugao gledanja koji će nas kroz propusno tkivo teksta vratiti u središte osjećanja. U tom amalgamu razbijene šire strukture koja se nije mogla ostvariti i poetskog zaumlja koje nastoji oslobođeno srastati sa riječima, Horvat nas sa distance koju omogućava uloga posmatrača, onoga koji je korak izvan opsjedajuće buke u kojoj ne čujemo svoje misli, nastoji vratiti u težište pred kojim se još vide one suštinske spojnice, ono od čega smo sačinjeni. Istovremeno, kroz rasjede i sedimente riječi autor čitaoca ne dovodi u zabludu da je moguće ostati van onoga što je u nama, sve što imamo nosi se duboko utisnuto u kožu trajanja.

Ali to ne znači da nije moguće, još uvijek, izboriti onaj ugao gledanja pred kojim se neće ispriječiti frejmovi i šumovi kakofonijskog uznemirenja. Oni jesu prisutna neumitnost, ne može ih se zanemariti, ali im se ne dopušta da budu jedini mogući pogled. Odnosno, nastoji se u ovoj knjizi pokazati kako uz sve sivilo kojim smo opsjednuti jezik još može biti igra, te kako bi odustajanje od te njegove osobenosti bilo potpuno prisustvo mraka.

Zbog toga i kada nastupe potpuna zamračenja, Horvat nam nastoji pokazati da je moguće udjenuti vedrinu, koja možda jeste privremena kategorija, ali ne zbog toga lišena svoje važnosti. U zapisu “Momenti 6” to je ovako izraženo: (…) Gledam i posmatram svet oko sebe od kada sam stigao. Danima. Skitam, fotografišem šta stignem iz kola u pokretu antifašističkog otpora. Moja konkluzija je opora. Ko je lobotomizovan ovde, spasen je tamo. Da bismo u onom pod naslovom “Momenti 22” dobili još jasniju sliku toga: (…) Hteo sam još da ti kažem pre nego što kreneš na put, juče si stvarno bila nežno sezonsko sniženje. Ja zbog toga ne mogu a da ti ne budem budući vodostaj.

Šapat onostranog

Bjeline pak i sveprisutna utišanost, koja se cijelim tokom knjige “Momenti 1 - 49” nameće kao okvir koji drži ovaj rukopis na okupu, vode u melanholično putovanje, snimanje dugih kadrova, koji se čuvaju od svakog nasilnog upliva.

Čitalac ovdje neće naći ništa od onoga što maltretira njegovu pažnju, rezovi i kada su oštri, nisu tu kako bi izglobili iz iluzije da se sa tekstom traje. Oni su prisutni kako bi nas podsjetili da imamo pravo da zastanemo, da pustimo traku da se odmotava, a da nas ona pri tome ne udavi. Sve male tragedije, svakodnevni lomovi ovih fragmenata, svjedočenja, posmatranja ili istrgnuti krnjaci zdrobljenog vremena, u funkciji su jedne potrage koja nastoji humanizirati, vratiti nas bar na trenutak na fabrička podešavanja. Jer, pravo na disanje, pravo da se odbije biti na pokretnoj traci mehanizama kontrole, da se bude osoben, zaustavljen u trenutku, jedini je preostali oblik ljudskog u nama. Za njega se vrijedi boriti, uložiti sebstvo u njegovo osvajanje.

Nužno je prožimati se sa svime, da bi se sa svime trajalo. Evo kako to Oto Horvat iskazuje u zapisu “Momenti 28”: (…) Prazne najlonske kese rođene u vetru i svezane zauvek za grane topole. Sve je to deo mene kao što sam ja deo svega toga. Više nego bilo kakve pravilnosti ili perfekcija na fotografijama reklamnih tabloa. Da bi punina tog stanovišta dobila svoju zaokruženost u zapisu “Momenti 34”: (…) Ako sam se ja zauvek izgubio i razgradio, nadao sam se da će neko jednog dana pronaći malu crnu kutiju s kompresovanim fajlovima mojih snova, koji su isti kao vaši, ako ih još imate.

Pitanje snova, pak, suštinski je najvažnija tačka knjige ovog autora. Ona pominjana izmještenost, distanca, blaga margina sa koje se svijet posmatra, svoje ostvarenje duguje upravo njima. Samo u snovima nam ništa ne može nametnuti sterilno otuđenje, u njima je još moguće biti oslobođen do granica nesputanosti, oni su šapat onostranog pred kojim sve granice bivaju pređene, a svaki zid srušen.

U zapisu “Momenti 40” to je, da zaključim, ovako dosegnuto: (…) Udaljavali smo se jedno od drugog kao nebeska tela u tamnoj čorbi, a da to nismo ni osetili. Gledali smo se izgubljeno. Morao bih da ti zahvalim dok još nema vremena. Lepila si uporno i predano flastere kao bele leptire na moje rascvetale stigme.

Knjiga “Momenti 1 - 49” Ota Horvata svojom je blagošću, ali i otrgnutošću od svakog dociranja, svake sapetosti u okoštale jezičke reprodukcije, vrijedno ostvarenje, koje nas vodi iza horizonta pojmovnog, ostavljajući nam prostor da književnost osluškujemo unutar tamnih komora srca. I sa njom trajemo, bar neko vrijeme.