Zašto premijerligaški fudbaleri ne mogu biti temelj reprezentacije BiH?

Fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine okončala je nastup na Svjetskom prvenstvu u šesnaestini finala, porazom od domaće selekcije Sjedinjenih Američkih Država rezultatom 2:0. Naš tim je odigrao solidan turnir, uglavnom je ispunio očekivanja, a za više od ostvarenog trebalo je vjerovatno više sreće, ali i više kvaliteta.

Generalna ocjena nastupa na Svjetskom prvenstvu je u najmanju ruku prolazna ako gledamo samo turnir, ali je puno veća ako se uzme u obzir širi kontekst priče o tome kako smo na turnir uopšte došli. Našem nacionalnom timu sada predstoji period odmora do septembra, kada igramo prve četiri utakmice Lige nacija za ovu sezonu, koje mogu umnogome usloviti izgled kvalifikacija za Evropsko prvenstvo 2028. godine i bližu budućnost reprezentacije BiH.

Šta nosi budućnostStiže nova generacija talenata, hoće li ove momke Barbarez uskoro zvati u reprezentaciju?

Naš tim je bio relativno mlad na ovom turniru, sa izuzetkom nekoliko pozicija, i kako je primijetio selektor Sergej Barbarez, ali i cjelokupna bh. javnost, nije ni blizu toga da dostigne svoj vrhunac, već ga čeka još mnogo godina rada i napretka najmlađih igrača u ekipi, koji bi mogli dostići zaista visok nivo. Za razliku od generacije koja je igrala u Brazilu 2014. godine, ova ima jako mnogo prostora za napredak i nije Svjetsko prvenstvo izborila na svom vrhuncu, nego na svom početku. No, koliko će zaista napredovati ovisi od više faktora.

Već smo pisali o tome da talenti iz inostranstva mogu i trebaju odigrati veliku ulogu u napretku reprezentacije u skorijem periodu, na način na koji su to Kerim Alajbegović, Esmir Bajraktarević, Tarik Muharemović, Amar Dedić i drugi u proteklom periodu već odradili. Zanimljivo je da bazen bosanskohercegovačkih igrača iz dijaspore nastavlja da raste i da čak i djeca treće generacije onih koji su migrirali iz Bosne i Hercegovine još uvijek zemlju osjećaju svojom maticom i, jednom kada dođe vrijeme da prave izbor, taj izbor bude uglavnom Bosna i Hercegovina.

Druga strana strategije

Činjenica da Sergej Barbarez i Emir Spahić, te stručni štab koji su formirali, odrastanje ovih talentovanih momaka pomno prate i spremni su reagovati kada se ukaže prilika, svakako je pohvalna i njihov angažman teško da može biti bolji u ovom kontekstu. Ipak, selekcija talenata koji su ponikli u dijaspori, stupanje u kontakt sa njima i njihovo dovođenje u nacionalni tim ne bi smjela biti jedina strategija Nogometnog/Fudbalskog saveza BiH. Ranije se tvrdilo da to uopšte ne bi trebala biti strategija, jer je tako nešto nemoguće raditi strateški, no Emir Spahić i Sergej Barbarez su pokazali da je moguće.

Njihova strategija je takva da teško da postoji prostor za napredak unutar iste, a koji ne bi pritom škodio reprezentaciji u kontekstu ostvarenih rezultata. Da, jedino što bi još mogli raditi jeste da talentovanim igračima daju šansu da igraju za reprezentaciju i prije nego postanu seniori u profesionalnom fudbalu, ali to ne rade osim u iznimnim slučajevima. I rade to tako da rezultat nikada ne trpi. U prevodu, bolje od ovoga se jednostavno ne može.

Ostaje onda pitanje druge strane strategije, jer svaki talenat koji nije odrastao u našem sistemu školovanja je za nas bonus. Nama taj bonus čini gotovo sav kvalitet u nacionalnom timu, no imali smo periode kada nije bilo tako i onda je reprezentacija žestoko trpila. Mora se, dakle, napraviti druga strategija ili druga strana iste strategije, ona kojom neće rukovoditi Barbarez i Spahić, a koja će insistirati na tome da se poveća kvalitet igrača koji izlaze iz omladinskih pogona unutar Bosne i Hercegovine, kako bi se reprezentaciji dao dodatni kvalitet i omogućilo joj se da ima nekakav temelj koji će onda mladići iz dijaspore dodatno osnaživati.

Uzmimo za primjer sastav reprezentacije BiH sa Svjetskog prvenstva u. Deset igrača u ovom sastavu poniklo je fudbalski u Bosni i Hercegovini, a to su Nikola Vasilj, Martin Zlomislić, Mladen Jurkas, Nihad Mujakić, Stjepan Radeljić, Ivan Bašić, Amar Memić, Amir Hadžiahmetović, Edin Džeko i Jovo Lukić. Vasilj, Bašić, Memić i Džeko su četiri igrača koja su realno i kroz Svjetsko prvenstvo i ranije imala značajnu ulogu u igrama reprezentacije BiH, dok recimo Martin Zlomislić i Mladen Jurkas kao rezervni golmani, te Nihad Mujakić, nisu upisali minutažu na turniru. No, zanimljiva je jedna druga stvar.

Jovo Lukić je dobio poziv u reprezentaciju BiH dvije godine nakon odlaska iz Premijer lige BiH, a Edin Džeko dvije i po godine nakon što je otišao u Češku. Ivan Bašić je šansu dobio godinu i po dana nakon odlaska, a svi ostali igrači čekali su po tri godine ili više. To nikako ne govori da selektori ne vole igrače iz Bosne i Hercegovine, već da igranje u Premijer ligi BiH nije garancija nečijeg kvaliteta u kontekstu reprezentativnog fudbala. I svakoj zemlji to prije ili kasnije može postati problem.

Svi ovi igrači morali su se prvo dokazati na nivou višem od Premijer lige BiH da bi ušli u razmatranje da postanu važna karika u nacionalnom timu. Čak i Ivan Bašić, koji je za BiH debitovao u novembru 2023. godine, nakon što je kao ponajbolji veznjak u junu 2022. godine otišao iz lige, tek je 2026. godine postao zaista značajan igrač u kontekstu nacionalnog tima. Nije neobično što se često povlači priča o tome da premalo igrača iz Premijer lige BiH dobija šansu u reprezentaciji, ali neobično je da odgovor koji se daje na ovo pitanje bude usmjeren u neki vid traženja krivice u selektorima što je premijerligaša na spiskovima generalno malo.

Logika nalaže da fudbal funkcioniše po nekakvom hijerarhijskom principu, i da postoji razlog što se stvari posmatraju tako kako se posmatraju, tako da isti status nema igrač koji redovno igra u Hrvatskoj, Belgiji, Bosni ili Hercegovini ili Španiji. Ne postoji nikakva garancija da će svaki igrač koji uspješno igra u Premijer ligi BiH uspješno igrati u HNL, da ne idemo dalje od susjedstva. Protivno mišljenju većine, ne postoji nekakva magična formula niti postoji neko sa toliko dobrim okom za procjenu talenta, pa da se za nekoga sa sigurnošću može reći koliko je u stanju da napravi, ili koliko nije u stanju da napravi. U prevodu, ako ste u poziciji da imate moć odlučivanja, koristit ćete hijerarhijske strukture fudbala koje su vam na raspolaganju, pa ćete između dva igrača koja igraju u Bosni i Hercegovini i Belgiji na sličnoj poziciji prije birati onog koji igra u Belgiji, jer se dokazao na višem nivou. 

Promjena u načinu razmišljanja

Svaki selektor Bosne i Hercegovine, kada bira ekipu, bira je tako da na raspolaganju uvijek ima barem minimalno pedesetak internacionalaca, zapravo i mnogo više, te ostatak potencijalnih igrača koji igraju u Bosni i Hercegovini. I kada govorimo o tim internacionalcima, ne osvrćemo se na brojne koji igraju u prvenstvima čak i slabijim od našeg, poput makedonskog ili crnogorskog. Jednostavno, imate izbor između igrača koji igra u Bosni i Hercegovini i onog koji igra u snažnijoj ligi, i logično da ćete birati onog koji se dokazao na višem nivou.

Gore pobrojani fudbaleri iz aktuelne reprezentacije BiH morali su proći trnovit put u inostranstvu da bi došli do reprezentacije. Jednostavno, Edin Džeko nije bio isti igrač onog momenta kada je napustio Bosnu i Hercegovinu i onog momenta kada je upisao prve minute za reprezentaciju BiH. I to vrijedi i za sve druge fudbalere, s tim da je Džeko bio još više specifičan jer se radilo o ogromnom potencijalu koji tada nije prepoznat. No, poenta ostaje ista, Premijer liga BiH ne stvara igrače spremne da igraju za reprezentaciju u momentu dok igraju Premijer ligu BiH i to se neće lako promijeniti u budućnosti, barem ako govorimo o stvaranju kvaliteta da Bosnu i Hercegovinu reprezentuje na nivou na kojem igra trenutna reprezentacija.

To ne znači da se od premijerligaških fudbalera treba odustati, samo da se premijerligaškom kvalitetu treba pristupiti drugačije. Igrač koji ima 24 godine i igra u našem prvenstvu teško da je kandidat i za epizodnu ulogu u reprezentaciji i koliko god nekoga boljela ta činjenica, ona ostaje činjenicom. 24 je proizvoljan broj, možete ga smanjiti ili povećati za godinu ili dvije, on svakako ne mijenja suštinu. Ono čemu bi trebala težiti strategija razvoja bh. fudbala, onog domaćeg, jeste promocija mladih, talentovanih fudbalera.

Nećemo sada ulaziti u diskusiju o talentu koji imamo ili nemamo, imamo dovoljno talenta da premijerligaški igrači češće budu dio spiska nego što jesu. Uostalom, samo je Mladen Jurkas od svih fudbalera koji su putovali na Svjetsko prvenstvo tamo otišao kao član premijerligaša. Jurkas je golman Borca, igra redovno iako ima 18 godina i pred njim bi mogla biti kvalitetna karijera. Za prvog golmana reprezentacije u ovom momentu sasvim izvjesno nije, ali u budućnosti, uz dokazivanje u jačim klubovima, mogao bi to itekako postati.

Premijer liga BiH nije u stanju generisati kvalitet za reprezentaciju, ali ako se prisjetimo nedavne izjave Edina Džeke o tome da je reprezentacija u stanju prodati igrače, onda je jasno da Premijer liga BiH može reprezentaciji davati potencijal. Potencijal u mladim igračima poput Jurkasa, koji već u tinejdžerskim godinama kroz istu steknu iskustvo da postanu zanimljivi inostranim klubovima i selektoru kao potencijal za budućnost. 

Da bi se to ostvarilo, klubovi moraju biti iskreni prema sebi. Pravilo o U-21 igračima koje je na snazi ne bi trebalo ispunjavati forme radi, kao što je trenutno slučaj, pa šansu davati isključivo onima koji će činiti najmanju štetu, već onima koji bi mogli donijeti veliku korist, kako klubu, tako i reprezentaciji.

Mladi igrači kao temelj

Kratkoročno, taj projekat bi mogao biti težak za sprovesti u djelo. Bh. fudbaleri ne treniraju u idealnim uslovima, a konkurencija u omladinskom uzrastu je do te mjere slaba da ne mogu steći dovoljno rutine ni da budu konkurentni na seniorskom nivou u BiH. Premijer liga BiH je kvalitetom ujednačenija od mnogih drugih liga, a za posljedicu to ima da je teško pronaći minutažu za mlade fudbalere, jer utakmica u kojima sa sigurnošću možete garantovati pobjede jednostavno nema.

Klubovi su u poziciji da idu na konstantno minimiziranje rizika i da razmišljaju isključivo o onome što je danas, a ono što je sutra ostavljaju za sutra. Igrač koji ima potencijal da dostigne zaista solidan nivo, neće dobiti adekvatnu šansu ako već danas nije dovoljno dobar.

Zanimljiv je u tom kontekstu primjer Amara Memić, koji u karijeri nema ni minut premijerligaškog fudbala. Vjerovatno nije bilo realno da neko procijeni da je Memić potencijal baš za reprezentaciju BiH, ali nekadašnji fudbaler Rudara iz Breze i Radnika iz Hadžića promakao je cijeloj ligi i tokom ljeta 2021. godine otišao je u Prvu ligu Slovenije, potom u drugu ligu Češke, a tek onda u najjači rang češkog fudbala i jedan od najboljih tamošnjih klubova.

Internacionalnu karijeru je okolnim putem izgradio i Nikola Vasilj, koji je doduše dobio šansu u Premijer ligi BiH na početku karijere, ali je tokom ljeta 2017. godine, nakon odlaska iz Zrinjskog koji nije imao plan njegovog razvoja, preko B tima Nurnberga i potom ukrajinske Zorye izgradio karijeru vrijednu poštovanja.

Ne treba ni podsjećati na slučaj Edina Džeke i njegov put, činjenica je da domaći fudbal nije strukturiran na način da talentovani fudbaleri reprezentativnog kalibra dobijaju dovoljno šansi. S vremenom se to mijenja, primjer je upravo pominjani Ivan Bašić, primjer je Nidal Čelik koji je Mundijal propustio zbog povrede, a primjer je i Petar Sučić, koji je reprezentativac, doduše Hrvatske.

U fudbalu je previše varijabli da bi mogao imati u kamen uklesane zakonitosti koje će se uvijek i sigurno ostvariti. Ipak, to ne znači da je vjerovatnoća ostvarenja svakog mogućeg ishoda nekog procesa podjednaka. Drugim riječima, u konkretnom primjeru pravovremena promocija i davanje šansi mladim igračima mogla bi ih učiniti u budućnosti igračima reprezentativnog kalibra. Ako ćemo i dalje voditi diskusije o tome je li za reprezentaciju bolji 25-godišnjak iz Sarajeva, Željezničara ili bilo kojeg drugog kluba, onda od strategije neće biti ni traga. Bila bi to velika šteta jer imamo zaista dobru šansu da, nakon kontinuiranog raspada poslije Svjetskog prvenstva u Brazilu, ovaj put ipak napravimo nešto bolje.