Poslije Džeke i Pjanića stigla je nova era, BiH ponovo ima prave zvijezde

Bosna i Hercegovina još je pod dojmom nastupa na Svjetskom prvenstvu, drugom u historiji našeg nacionalnog tima, na kojem je reprezentacija izborila plasman u šestnaestinu finala turnira. I dok se vode diskusije o tome je li ovo najveći ili drugi najveći uspjeh, suština je da je odgovor na takvo pitanje apsolutno nebitan, ako ništa, onda iz prostog razloga da niko nema pravo da u pitanje dovodi je li uspjeh uopšte ostvaren.

Drugi argument u korist iste priče jeste činjenica da je, za razliku od generacije koja nas je 2014. godine predstavljala u Brazilu, ova generacija, uz izuzetak nekoliko igrača, mnogo mlađa i pred njom je nekoliko godina, možda i decenija, u kojoj bi trebao da se ostvaruje napredak. Za generaciju koja je igrala u Brazilu, danas to sa sigurnošću možemo reći, takvog napretka nije bilo. 
 

Emir Spahić, Sejad Salihović, Zvjezdan Misimović i Mensur Mujdža bili su blizu kraja karijere, relativno blizu kraja reprezentativne karijere bili su Vedad Ibišević i Haris Medunjanin, a nije ni Senad Lulić bio u cvijetu mladosti. No, u ovim pobrojanim svakako nije bio problem, oni su ionako ostvarili velike stvari, dotad najveće u dresu našeg nacionalnog tima. Problem je što adekvatne zamjene nismo imali, iz desetina razloga.

Stoga je Brazil ostao jedini uspjeh ove zlatne generacije bh. fudbala, koja nikad više nije zaigrala na najvećem takmičenju, iako je imala još nekoliko prilika. No, Bosna i Hercegovina je u svim analizama vrlo brzo nakon Brazila postala tim koji "ima Džeku i Pjanića", te devet igrača koji za njih igraju i rade. I to se nije promijenilo sve dok Pjanić nije završio reprezentativnu karijeru.

Naš nacionalni tim je dugo lutao po pitanju selekcije igrača i kroz reprezentaciju je prodefilovalo mnogo igrača čiji su pozivi bili upitni, možda ne upitni u smislu toga da su u tom momentu nezasluženi, ali sigurno upitni sa aspekta šire slike, odnosno odgovora na pitanje šta konkretno donose reprezentaciji. Previše je igrača koji bi odigrali po 4 ili 5 utakmica, i onda bili zamijenjeni drugima koji bi također odigrali 4 ili 5 utakmica...i tako u nedogled. Izgubilo se mnogo vremena, bez da se posloži kvalitetna reprezentativna struktura.

To je jedna strana slike, druga je da kvaliteta jednostavno nije bilo. Onog kvaliteta na nivou već pomenutih Džeke i Pjanića. Možemo se zavaravati, čak i da prihvatimo da nismo imali baš adekvatne selektore, nisu baš ni svi oni bili totalni amateri. No, ono sa čime su raspolagali jednostavno nije bilo adekvatnog nivoa i rezultati su bili otprilike u skladu onoga što se moglo očekivati, uz povremene pozitivne ili negativne otklone koji na duže staze nisu bili dovoljno veliki da bi mijenjali sliku prosječnosti.

Međutim, slično kako je nekoliko godina prije Brazila počela da se okuplja generacija koja će i otići u Brazil, većinom odrasla i odgojena u fudbalskim školama u dijaspori, selektor Sergej Barbarez počeo je okupljati generaciju koja je otišla u SAD, Kanadu i Meksiko. Barbarezu je trebalo samo dvije godine da sastavi tim koji će prvi put u historiji bh. fudbala proći dva protivnika u baražu i onda otići na Svjetsko prvenstvo, a za razliku od onog brazilskog tima, ovaj je tek na početku svog fudbalskog puta.

I prije nego što je prvenstvo započelo, naši fudbaleri plijenili su pažnju većeg broja klubova. Naravno, ne svi. Ali, Tarik Muharemović se konstantno povezivao sa Interom, Juventusom, Milanom i još nekoliko drugih klubova. Kerim Alajbegović se povezivao sa toliko klubova da ih je nemoguće sve pobrojati. A ako je neko sumnjao u kvalitete ovog dvojca, Svjetsko prvenstvo je tog nekoga razuvjerilo, odnosno uvjerilo da se zaista radi o igračima sa potencijalom.

Muharemović potpisuje za Leeds United i taj transfer je pitanje vremena. Sa 23 godine i ne baš previše iskustva, Muharemović je već dokazao da je jedan od najboljih štopera italijanske Serije A, a Leeds je bio najbrži u želji da ga angažuje, jer pored vrhunskih defanzivnih karakteristika poput pozicioniranja, skok i duel igre, Muharemović može biti playmaker iz zadnje linije zbog načina na koji igra fudbal. On je moderan fudbal kakvih je malo i kakvi se cijene, pa nije nikakvo iznenađenje da je toliko klubova željelo da ga dovede.

Kerim Alajbegović je slična priča, radi se o supertalentovanom krilnom igraču, koji ima sve karakteristike modernih krila sa širokim dijapazonom kvaliteta. Alajbegović je strahovit egzekutor, fenomenalan dribler, naročito na malom prostoru i ima vrhunsku viziju igre. Zvuči ovo kao "prodavanje" priče o supertalentu kakvog smo se od naših medija previše nagledali, ali zaista se ne radi o tome kada je u pitanju Alajbegović, uostalom, činjenica da ga je svaki ozbiljan klub imao na radaru dovoljno govori o njegovim kvalitetima. Kupit će ga po svemu sudeći Atalanta, jer ima tek 18 godina i samo jednu sezonu seniorskog fudbala iza sebe. To ne znači da nakon samo nekoliko sezona u Atalanti ne ide na viši nivo, ako sve bude išlo po planu.

Nisu samo Alajbegović i Muharemović na meti velikih klubova, još je igrača koji su traženi i koji bi mogli napraviti određeni napredak u karijeri, no ostaje činjenica da su Alajbegović i Muharemović takvi kakvi su, dijelom i zbog činjenice da imaju strahovito samopouzdanje, koje nije baš nešto što je godinama unazad krasilo bh. fudbalere. Bila bi arogancija da im je to samopouzdanje bazirano na ispraznoj priči, no zaista su spremni i sposobni stati iza svojih riječi, pa u vrijeme kada klubovi idu u mikroanalizu karaktera fudbalera, takve stvari svakako traže.

Je li reprezentacija prodala Muharemovića i Alajbegovića? Sigurno da nije, radi se o dva moderna fudbalska prospekta i nema dileme da bi ostvarili veliki napredak i da nisu dio reprezentacije. Ipak, potreba da preuzimaju odgovornost u odlučujućim utakmicama nacionalnog tima svakako im je dala dodatni nivo samopouzdanja i razvila im određene karakteristike koje se u klupskom fudbalu možda teže razvijaju.

Leeds i Atalanta nisu vrhunski klubovi, nisu sama krema evropskog fudbala, ali nisu od nje daleko, a ni Muharemović ni Alajbegović ne djeluju kao igrači koji su dostigli svoj vrhunac. Možda oni neće biti novi Džeko i Pjanić, ali su definitivno dva igrača najbliža epitetu svjetske klase koja smo imali još od već pomenutog dvojca.

Dobra stvar je što nisu jedini, odnosno što u perspektivi Bosna i Hercegovina ima još nekoliko fudbalera koji bi trebali dostići vrhunski nivo. Šteta je što su oni gotovo isključivo iz dijaspore, odnosno što Premijer liga BiH nije u stanju da promoviše i razvije takve fudbalere. Krah poslije Brazila nam se desio jer nismo imali produkciju iz Premijer lige BiH, s tim da tada nije bilo ni produkcije iz dijaspore. Ipak, perspektiva je sada mnogo bolja, a činjenica da ćemo ponovo imati igrača sa jako važnom ulogom u Premiershipu i igrača koji će vjerovatno biti najtalentovaniji fudbaler Serije A svakako je pohvalna.

Teško je povjerovati da ne postoji baš nijedan igrač iz njihovog ranga talenta koji trenutno raste u BiH. Klubovi bi morali da se prilagode i razviju tog i takve talente na način da budu zanimljivi vrhunskim klubovima u aspektima igre koji su u modernom fudbalu cijenjeni. Napraviti vrhunske igrače definitivno se može, ali se na tome mora raditi.