Između iskustava i statistike: Koliko je Amerikancima stvarno bitno Svjetsko prvenstvo?

“Rekordan broj gledalaca pratio ispadanje SAD-a sa Svjetskog prvenstva”; “Amerikanci poludjeli za fudbalom”. Predsjednik najmoćnije države svijeta putem društvenih mreža i konferencija komentariše dešavanja sa Mundijala, a povremeno i nazove prvog čovjeka FIFA-e, ukine suspenziju fudbaleru i usput nam objasni ponešto o fudbalskim pravilima.

Sve to upućuje na rast interesovanja u Sjedinjenim Američkim Državama za fudbal i Svjetsko prvenstvo u ovom sportu. No, koliko je ovaj događaj stvarno bitan običnim Amerikancima?

MundijalIspadanje SAD-a sa Svjetskog prvenstva pratio rekordan broj Amerikanaca

Postoje, stvarno, podaci koji govore da je interes za “soccerom” porastao. Američka kompanija Nielsen, specijalizovana za mjerenje medijske publike, objavila je da je utakmica osmine finala između SAD-a i Belgije postala najgledanija fudbalska utakmica u prenošena na engleskom jeziku u Americi. Procjene tamošnjeg fudbalskog saveza govore da SAD imaju oko 20 miliona ljudi koji bar rekreativno zaigraju fudbal. MLS se hvalio kako je, u prva tri mjeseca sezone 2026, zabilježio rast gledanosti od 62 posto u odnosu na 2025. godinu.

Sve su to, ipak, prilično suhoparne brojke i podaci što mogu, ali i ne moraju otkriti mnogo. Značajno manje od iskustava ljudi koji godinama imaju priliku posmatrati američko društvo.

- Ma, oni (Amerikanci, op. a.) su operisani od toga. Gotovo da ne čujem bilo koga od njih u okruženju da komentarišu i razgovaraju o prvenstvu. Bilo im je interesantno dok je njihova reprezentacija bila učesnik. I dalje su im američki fudbal, košarka i bejzbol mnogo bitniji. Ovdje u restoranima ima po 10-15 televizora, svako gleda ono što ga zanima od sporta i ne znam kada sam na nekom od njih vidio prenose fudbala, priča mi jedan od stanovnika Michigana, koji oko tri decenije živi u ovoj američkoj državi.

Takav dojam lako se može potkrijepiti podacima. YouGov je kompanija koja se profesionalno bavi anketiranjem i statistikom, a ona je krajem maja objavila sljedeće podatke; 13% anketiranih Amerikanaca kaže je veoma zainteresovano za SP, 16% je donekle zainteresovanih, 14% malo zainteresovanih. Većina od 54% Amerikanaca tvrdila je da uopšte nije zainteresovana Mundijal. Čak 59% ispitanika nije planiralo gledati niti jednu utakmicu na turniru. 

- Amerikanci nisu zagrijani oko toga, iako se više pričalo jer je u pitanju Amerika. Može se vidjeti po kafićima da se utakmice gledaju, ali to su većinom stranci koji žive ovdje. Zavisi i od lokacije do lokacije. Naprimjer, u državi Wisconsin, prvenstvo se skoro nikako ne gleda jer je broj stranaca mali. Opet, u Chicagu ima mnogo stanovnika sa porijeklom iz raznih krajeva svijeta, pa se prvenstvo dosta prati, navodi nam stanovnica Chicaga, usput pokazujući snimak iz jednog od tamošnjih kafića; utakmice su zaista na televizorima, u krupnom planu, ali je jasno da su gotovo svi zainteresovani ustvari bili stranci.

Takvih dojmova je i bh. sportski komentator i novinar Adnan Pločo, koji je imao čast boraviti na Mundijalu, uživo gledati historijske utakmice fudbalske reprezentacije BiH, ali i razgovarati sa lokalcima.

- Amerikanci su izuzetno velika nacija, mogu napuniti stadion, ali njihovo interesovanje za fudbalom generalno nije veliko. Nisu zaluđeni fudbalom, ne poznaju dovoljno evropske igrače. U jednoj anketi su im pokazivali Mauricija Pochettina, selektora SAD-a, i nisu znali o kome se radi, što govori o tome koliko prate svoju fudbalsku reprezentaciju i fudbal u cjelini. Generalno, skoncentrisani su na Cristiana Ronalda, Lionela Messija, Kyliana Mbappea i možda još nekoliko igrača koji su marketinški interesantni. Poznata je i priča o gradonačelnici Chicaga, koja je i sama odbila da Chicago bude domaćin nekih utakmica, kazavši da ih to ne zanima toliko. Mogli su se sresti navijači Brazila, BiH, Argentine, Meksika, Kolumbije… Sve su to ljudi koji žive u Americi, većina njih imaju američka državljanstva, ali uglavnom navijaju za zemlje svog porijekla, objašnjava Pločo. 

Za Amerikance fudbal je i dalje “soccer”, navodi Pločo, ali i naglašava besprijekornu organizaciju Mundijala.

- Imao sam priliku razgovarati sa nekim Amerikancima, neke sam i javno objavio na medijima koje sam predstavljao na SP. Oni apsolutno ne poznaju dovoljno ni svoju reprezentaciju. Za njih fudbal nije fudbal, nego soccer, i sve dok bude tako mislim da neće biti dovoljno zainteresovani. Kada se sabere sve što sam vidio kroz 20-ak dana u SAD-u, možda i nisu bili zemlja koja treba dobiti organizaciju Svjetskog prvenstva, barem ako se gleda njihovo poznavanje fudbala. Međutim, treba istaći činjenicu da je sve besprijekorno organizovano, da je marketing na vrhunskom nivou, da su stadioni savršeni, o takvim stadionima mi u BiH možemo samo sanjati. Što se tiče svega onog što ide uz fudbal, a nije striktno vezano za igrače, selektore ili teren, Amerika zaslužuje čistu desetku, dok bih im za poznavanje fudbala dao solidnu trojku. Mislim da se to ni u budućnosti neće promijeniti, kazao je Pločo.

Fudbal u Americi je, svakako, napredovao. Da bi shvatili koliko, možda je najbolje vratiti se u 1994. godinu, kada je baš ova zemlja organizovala Mundijal. Amerikanci su tada dobili domaćinstvo bez da su imali profesionalnu fudbalsku ligu (MLS se počeo igrati 1996.), a čak 15 igrača u njihovoj reprezentaciji nije imalo profesionalni ugovor sa nekim klubom, već su bili uposlenici Fudbalskog saveza SAD-a. Danas je nezamislivo da bi neki od reprezentativaca Amerike nakon Mundijala pokušao promijeniti sport i zaigrati američki fudbal – kao što je to nakon 1994. učinio tadašnji kapiten SAD-a Tony Meola – ali je evidentno da će FIFA i fudbal u cjelini morati još mnogo uraditi da bi prosječni Amerikanac, dok planira novu dostavu brze hrane i gledanje bejzbola, postao oduševljen uspjehom Zelenortskih Otoka na Mundijalu. Jer to je samo soccer.