Ko je kriv sarajevskim rivalima što zajedno imaju manje bodova od Zrinjskog?

Kada bi nekim čudnim spletom okolnosti, a možda i pakošću neke, bilo koje instance Nogometnog/Fudbalskog saveza BiH, Sarajevo i Željezničar bili natjerani da se usred sezone spoje i nastave nastupati pod jednim imenom, a da im se pritom spoji dosad osvojeni broj bodova, bili bi vjerovatno dostojan konkurent Zrinjskom za osvajanje naslova prvaka BiH. Zrinjski je u 12 utakmica osvojio 33 boda, a dva sarajevska tima 32 boda. U ukupno 24 utakmice koje su odigrali ove sezone.

Ovaj podatak bi trebao biti dovoljan da pokaže koliko je zapravo sarajevski dvojac kao vodilja bosanskohercegovačkog fudbala zaostao. Ko ne razumije njegov kontekst, treba shvatiti da se nikad u historiji bh. fudbala nije desilo da dva sarajevska tima za Zrinjskim ili bilo kojim drugim klubom na trećini prvenstva zaostaju čak i ako im se bodovi saberu.

Fascinantne brojkeZrinjski kao noćna mora Plavih, ovako izgleda međusobni omjer posljednjih godina

Sarajevo i Željezničar još od sezone 2020/21 nisu bili na jednom od prva dva mjesta na tabeli Premijer lige BiH, a osvojili su, otkad se Premijer liga BiH igra na prostoru cijele zemlje, ukupno 7 titula, Sarajevo 2007, 2015, 2019 i 2020. godine, a Željezničar 2010, 2012 i 2013. godine. Recimo, Zrinjski je u istom periodu sam osvojio titule 2005, 2009, 2014, 2016, 2017, 2018, 2022, 2023 i 2025. godine, a ako i ove sezone dođe do naslova, postat će prvi bh. klub koji je osvojio deset ligaških trofeja.

Nije ovaj tekst međutim nastao ni iz želje da se spajaju dva nespojiva kluba, niti da ih se predstavlja monolitnom kulturom sarajevskog fudbala, kada su to potpuno različiti timovi sa potpuno različitom historijom, očekivanjima, navijačima i rezultatima. I ona ni ove sezone nisu ista.

Ono što im kroz najveći dio historije jeste bilo zajedničko je uloga lidera bosanskohercegovačkog fudbala, klubova koji nameću trendove i koje svi drugi prate. Ono što im je danas zajedničko jeste da su taj status izgubili, i imaju ga možda samo još u očima navijača, dovoljno da i dalje budu najgledaniji klubovi u Bosni i Hercegovini.

Ako danas upitate prosječnog navijača Sarajeva ili Željezničara o tome zašto Zrinjski i Borac, za razliku od njihovih klubova, imaju rezultate, dat će vam odgovor koji se ne tiče samog fudbala, a koji je sigurno jako relevantan. No, on je samo odgovor zašto Zrinjski i Borac imaju kontinuitet, nije odgovor zašto ga Sarajevo i Željezničar nemaju, osim ako se bavimo igrama riječi pa osmislimo nešto što se zove kontinuitet diskontinuiteta.

Diskontinuiteta igračkog kadra, diskontinuiteta stručnog kadra, diskontinuiteta hijerarhijski višeg kadra, ako hoćete, onog kadra koji stane, podvuče crtu i kaže, “Odsad radimo ovako“. Sve se to mijenja u sarajevskim klubovima iz polusezonu u polusezonu, čak i češće, jer rezultatski neuspjeh rađa kompleks inferiornosti, koji rađa potrebu da se što prije razriješi osvajanjem trofeja, pa se onda trener, čim pokaže da nije čudotvorac tjera iz kluba. U takvim restartima na kraju proteknu godine. 

Pitajte danas navijače Sarajeva i Željezničara ko je krivac za stanje u njihovim klubovima, i većina će vam vjerovatno pokazati na Zorana Zekića i Davida Musleru. Ta većina je gotovo svakom treneru koji je prethodnih godina vodio sarajevske rivale pokazivala ogromno nepovjerenje, no njihov kapacitet da diskurs po pitanju kluba odvedu u pravcu promjena otprilike počinje i završava na tome da smijene trenera i “otjeraju“ nekog igrača. 

Tu mogu biti u krivu, najčešće zapravo jesu u krivu, i nekad su nesvjesno i omča svojim klubovima, jer trpe i reaguju isključivo na rezultati i nedostatak istog. Navijači ne vide pozadinske analize, dubinske brojke, ne zanima ih vrijeme, i ne zanima ih ono što treba da se desi, ako prođe dovoljno vremena i da se nekoj ideji dovoljno podrške.

Ali nisu navijači krivi, baš kao što nisu krivi ni treneri, čija su trenutna imena Zoran Zekić i David Muslera. Mogao je ovaj tekst nastati bilo kada u posljednjih pet godina i da ste u njemu samo zamijenili imena tenera, godine i poneki drugi podatak, i dalje bi bio na mjestu. 
Sarajevo je u posljednje četiri sezone i trećini ove aktuelne za prvacima ili liderima zaostalo 98 bodova, Željezničar je zaostao 141 bod za prvacima ili liderima na tabeli, a kako teče aktuelna sezona, oba tima će imati još veći zaostatak do kraja sezone. Kao da su odigrali sezonu, ili dvije, manje od Borca i Zrinjskog. 

Čak i da su one početne opservacije o tome šta je donijelo Zrinjskom i Borcu početnu prednost, one nisu odgovor za stabilnost Sarajeva i Željezničara koja je poput nitroglicerinske. I eksplodirat će prije ili kasnije u lice svakom treneru, igraču ili bilo kome ko ne ispuni očekivanja odmah.

Naravno, ne treba pogriješiti pa shvatiti da je za rezultat potrebno samo strpljenje. To je podjednako naivno kao i ono da se rezultat može ostvariti bez protoka vremena. No, u kontekstu činjenice da dva kluba ne mogu više ni prići vrhu tabele i to već godinama, najbitnije je istaći da su vjerovatno imali u svojim redovima ljude sposobne da ostvare rezultat, ali nisu ih prepoznali. Recimo, Rožmana u Sarajevu, ili nekad davno, Nemanju Bilbiju, koji je najbolji fudbaler u historiji lige.

Imao je slične primjere i Željezničar, a otjerao ih je jer nije imao nikoga ko bi prepoznao iza koga vrijedi stati, a iza koga ne. I činjenica je da se čelnici klubova polakome i vode se navijačkim željama, a navijačke želje su u eri kad nema rezultata da se otjera svako ko u nekom momentu ne djeluje dovoljno dobro. Čelnici klubova morali bi imati ozbiljne filtere da ne ispunjavaju samo želje, nego da procijene šta je u interesu kluba, a šta nije. I dok oni to nisu u stanju da naprave, titule i trofeji će se čekati i na Koševu i na Grbavici. Doduše, na Grbavici je stanje puno teže u kontekstu borbe za najveće uspjehe, ali nije ni na Koševu bajno.

Prvi put se sa sigurnošću uoči svake sezone može reći da Sarajevo i Željezničar neće biti kandidati za titulu, Željezničar više nije preozbiljan kandidat ni za Evropu, a ova se ekstremna kriza sigurno neće prevazići samo time što će treneri, prije ili kasnije, platiti cijenu izostanka rezultata. Navikli smo da se tako odlučuje već godinama, ali možda je vrijeme da oni koji odlučuju shvate da se zaostatak za Zrinjskim i Borcem na taj način ne smanjuje, nego povećava. I ako ovako nastave raditi, ni Sarajevo ni Željezničar nikad više neće biti kandidati za titulu. Ne na proljeće ili naredne sezone, nego na ovaj način nikad.