"Sad Bosna mora nositi samu sebe ... čuvajte ovu djecu i kada ne bude išlo"

Bit će cvijeća, plaketa, govora. Država koja teško sastavlja dvije poštene rečenice o vlastitoj budućnosti večeras će bez problema sastaviti govor o njegovoj prošlosti. Samo da niko ne pokuša reći: mi smo ga stvorili.
Mi smo ga prodali. Iz Želje u Teplice, za sitniš, visokog, mršavog momka kojeg su na Grbavici zvali Kloc. U Sarajevu su bili zadovoljni cijenom. U Teplicama su kasnije rekli da su dobili na lutriji. Toliko smo znali šta imamo.
Edin Džeko uspio je u zemlji u kojoj talent prvo mora preživjeti uslove, zatim veze, pa tek onda protivnika. Njegov put nije potvrda da nam sistem radi. Njegov put postavlja neugodno pitanje: ako smo umalo propustili njega, koliko smo drugih puteva prekinuli prije nego što je iko stigao do velikog stadiona?
Mi ćemo večeras slaviti onoga koji je prošao. Za one koji nisu prošli nemamo ni statistiku.
Džeko je godinama radio prekovremeno za naše samopoštovanje. Kada bismo se umorili od vlastite zemlje, čekali smo da on primi loptu. Da se okrene. Da zabije. Da makar do ponedjeljka možemo hodati malo uspravnije.
Jebena je to odgovornost za jednog centarfora.
Promašiš gol, a ljudima se učini da im je propala država.
Naravno da je promašivao. Imao je loše utakmice, teške noge, pogrešne odluke. Samo u našoj kafanskoj ekspertizi veliki igrač mora biti nepogrešiv, dok je od ministra sasvim dovoljno da se pojavi.
Njemu smo brojali promašaje. Njima mandate.
I zato večeras treba pažljivo slušati sve te svečane govore. Posebno kada neko izgovori da Džeko treba biti uzor mladima.
Odlično.
Hoćete li toj djeci osigurati teren? Trenera? Priliku bez telefonskog poziva? Ili ćete im pokazati njegovu fotografiju i reći: snađi se, sine, vidiš da se može?
Najjeftinija omladinska politika na svijetu: jedan uspješan čovjek kao alibi za hiljade zapuštenih.
Jer poslije posljednjeg aplauza ostaje pitanje koje nijedna plaketa ne može pokriti: šta smo izgradili dok smo imali njega?
Ne dugujemo Edinu samo hvala. Dugujemo djeci uslove u kojima neće morati biti čudo da bi dobila priliku.
Večeras neka zaplaču tribine. Imaju za kim.
Ali neka barem jednom bude neugodno i svečanoj loži. Da se među cvijećem i blicevima neko zapita koliko je vlastitog posla godinama prepuštao čovjeku s brojem jedanaest.
Edine, hvala ti. Za golove, za povratke, za sve večeri kada smo zbog tebe zvali nekoga svog i vikali u telefon.
Sad idi. Zaslužio si da jednu utakmicu gledaš bez obaveze da nas spašavaš.
Bosna će morati naučiti da stoji i kada ti više nisi u šesnaestercu.
Večeras te ispraćamo. Od sutra nemamo izgovor.

(Hajrudin Redžović autor je knjige „Operacija Cardiff – Priča o zemlji kojoj su rekli da ne postoji“, koja prati mundijalski put reprezentacije BiH)