Edin Džeko bio je nosivi zid, sad Bosna mora nositi samu sebe

Piše: Hajrudin Redžović

Edin Džeko će 2. oktobra protiv Švedske posljednji put obući dres Bosne i Hercegovine.

Mediji će to nazvati krajem jedne ere. To je ona uredna, mrtva novinarska rečenica, zgodna da se položi vijenac, pusti snimak uz klavir i ode na ručak.

Ali Džeko nije bio era.

Bio je noseći zid.

A noseći zid se ne ispraća. Kada ga uklonite, prvo se osluškuje puca li kuća.

Iz reprezentacije se, dakle, ne povlači samo centarfor. Odlazi jedna od rijetkih bosanskohercegovačkih institucija koja je gotovo dvadeset godina radila bez tendera, bez rotacije, bez nacionalnog ključa i bez saopćenja da je za loš rezultat kriv prethodni saziv.

Rezultat joj je stajao na semaforu.

Danas: 151 nastup i 73 gola. Ako istrči protiv Švedske, bit će ih 152.

Statističari će zatvoriti Excel i pomisliti da su završili posao.

Nisu.

Excel nema kolonu za dostojanstvo.

Džeko je za reprezentaciju debitovao 2007. protiv Turske i odmah zabio. Nije donio preporuku. Donio je gol.

U našem fudbalu nisu odmah znali šta imaju. To je, uostalom, stara bosanska privredna grana: izvozimo sirovinu, a onda iz inostranstva uvozimo vlastitu legendu. Momak koji je preko Češke morao dokazivati da nije višak centimetara postao je prvak Njemačke, prvak Engleske, golgeter Italije i ime koje se izgovaralo u Wolfsburgu, Manchesteru, Rimu, Milanu, Istanbulu i Gelsenkirchenu.

Gdje god bi stigao Džeko, nekoliko sekundi kasnije stigla bi i Bosna i Hercegovina. U ustima stranog komentatora, na zastavi preko tribine, u kadru poslije gola.
Bez diplomatske note. Bez lobističke kuće. Bez plaćenog oglasa.

Sva svjetska prvenstva na kojima je nastupila samostalna Bosna i Hercegovina stala su u njegovu reprezentativnu karijeru. Brazil 2014. i Sjeverna Amerika 2026. Na prvom je istrčao na Maracanu protiv Messija. Na drugom je, sa četrdeset godina u nogama, odveo zemlju među 32 najbolje reprezentacije svijeta.

Drugim državama za takvu historiju trebaju generacije.

Nama je trebao jedan Džeko.

Možda je najtačnija slika njegovog odlaska nastala nekoliko mjeseci prije oproštajne objave.

U Cardiffu, kada je vrijeme već počelo ispisivati našu eliminaciju, Džeko je pronašao još jedan gol i još malo kisika. Potom je protiv Italije u Zenici, u posljednjim sekundama produžetka, povrijedio rame i ostao bez mogućnosti da šutira penal.

Najveći nije mogao.

Morali su mlađi.

Kerim Alajbegović i Esmir Bajraktarević prišli su lopti i pogodili. Bez čekanja da odrastu. Bez pitanja jesu li spremni. Njih dvojica zajedno nisu imali godina koliko kapiten.
Bio je to prijenos vlasti kakav Bosna i Hercegovina gotovo ne poznaje: bez kongresa, bez prebrojavanja ruku, bez pucanja koalicije i bez mrtvih.

Stari kapiten nije mogao preuzeti odgovornost.

Mladi jesu.

Možda je upravo to bio posljednji veliki Džekin reprezentativni dar. Ne gol, nego trenutak u kojem smo vidjeli da život postoji i onda kada lopta više ne može njemu.

Nemojmo ga sada plastificirati i pretvarati u sveca. Veliki ljudi ne trebaju balzamiranje. Džeko je promašivao. Ljutio se. Imao loše utakmice. Izgledao potrošeno. Ostajao na terenu i onda kada su selektori iz dnevnih boravaka zahtijevali da ode.

Ali veličina nije u tome da nikada ne padneš ispod vlastitog spomenika.

Veličina je u tome da se ponovo pojaviš.

Ova zemlja je prema najboljima naročito okrutna. Od njih ne traži da budu dobri, nego da svakih devedeset minuta proizvode čudo. Čim čuda nestane, proglašavamo im istek roka trajanja. Džeko je tu presudu preživio više puta. Vraćao se jer reprezentativni dres nije nosio kao reklamni prostor, nego kao dug.

Dok su političari prvo lice množine rastavljali na tri dijela, on ga je sastavljao u jednu riječ: mi.

Savez mu je dao dres.

On je dresu dao ugled.

Protiv Švedske će, naravno, stići plakete. Funkcioneri će se gurati u kadar. Ljudi koji su u njegovoj karijeri bili fusnote pokušat će stati u naslovnu fotografiju. Takva je priroda birokratije: uvijek stigne na dodjelu medalja koje nije osvojila.

Neka ih.

Fotografija je sve što od Džekine veličine mogu uzeti.

A onda će početi potraga za „novim Džekom“.

Ne treba nam novi Džeko.

Čekati da se pojavi još jedan čovjek sposoban nositi cijelu reprezentaciju samo je elegantniji način da država odbije odrasti. Može doći novi napadač. Može neko preuzeti kapitensku traku. 
Može, i mora, neko zabijati golove.

Ali teret koji je Džeko nosio mora se konačno rasporediti na jedanaest leđa. I na savez. I na trenere. I na omladinske pogone. I na cijeli sistem koji više nema pravo živjeti od uspomena na jednog čovjeka.

Najveća počast Edinu Džeki neće biti tribina s njegovim imenom, bronzana statua ili uramljena jedanaestica.

Najveća počast bit će ako ostane posljednji čovjek koji je morao biti veći od reprezentacije da bi reprezentacija izgledala velika.

Gotovo dvadeset godina u reprezentaciji sažeo je u tri riječi:

„Svaki put. Sve.“

Možda je to najkraća autobiografija ikada napisana u ovoj zemlji.

Drugog oktobra Edin Džeko će skinuti dres. Možemo ga uramiti, fotografisati se pored njega i čekati sljedeće čudo.

Ili mu konačno dorasti.

Džeko skida dres.

Sad Bosna mora nositi samu sebe.