Džeko odlazi, Ronaldo se ljuti: Prava veličina se vidi tek na kraju

Mart 2026. godine. Naučnici Univerziteta Los Alamos u Sjedinjenim Američkim Državama sproveli su eksperimente koje mnogi smatraju revolucionarnim po pitanju okretanja toka vremena. Ovi eksperimenti urađeni na mikroskopskoj skali i sprovedeni na subatomskim česticama, tvrdi se, trebali bi u velikoj mjeri pomoći ljudima da razumiju kako vrijeme funkcioniše i da dublje razumiju kvantnu mehaniku.

Septembar 2026. godine. Selektor reprezentacije Portugala Jorge Jesus usudio se najboljeg fudbalera ove zemlje svih vremena Cristiana Ronalda ostaviti na klupi protiv Norveške, nakon što se dvadesetak minuta zagrijavao, i kasnije reći da je normalno da igrač u Ronaldovim godinama ne igra baš svaku utakmicu. Ronaldo je na to reagovao na jedini način na koji Ronaldo i inače reaguje, naljutio se, pokupio svoje igračke iz pijeska, i otišao. Čovjek od 41 godinu. Navodno zauvijek.

Oktobar 2026. godine. Cijela Bosna i Hercegovina bruji, nabijena dosad nepoznatom emocijom. Oprašta se Edin Džeko, najbolji fudbaler u historiji reprezentacije BiH. Oprašta se sa osmijehom na licu, sa podrškom svakog saigrača i svakog navijača reprezentacije BiH. Oprašta se, iako nije morao, jer je još u martu, tačno sedmicu dana nakon onog eksperimenta iz Los Alamosa, protiv Velsa postigao 73. gol u dresu reprezentacije BiH, možda i najbitniji ikad, kojim je Bosnu i Hercegovinu doveo na korak bliže Svjetskom prvenstvu, na koje je BiH kasnije i otišla.

Vrijeme je neukrotivo

Naizgled su ova tri fragmenta naše bliže prošlosti ili čak i sadašnjosti nepoveziva, ali zapravo ih spaja nešto jako bitno. Od davnina je čovjek bezuspješno pokušavao proniknuti u misterije vremena, shvatiti ga, zaustaviti, i usmjeriti da mu služi. Čovjek je ukrotio vatru, ukrotio je vodu, ukrotio je biljni i životinjski svijet i zagospodario je planetom. Napravio je korake ka tome da zagospodari svemirom. A ipak nije uspio napraviti ni najmanji korak ka tome da ukroti vrijeme. Ono je puki svjedok bivstvovanja onih prije nas i biće svjedok bivstvovanju nas i onih poslije nas, koliko god da ih bude. I prije ili kasnije, najveći su se umovi prošlosti mirili sa sudbinom, sa činjenicom da vrijeme neće ni zaustaviti ni okrenuti, ni njime zagospodariti. A ono bi ostalo nijemi svjedok da su nekad i oni postojali i imali šta za reći.

Vrijeme je učinilo dječaka koji je sanjao da nekad zaigra na Grbavici u dresu Željezničara 40-godišnjakom koji više ne može raditi ono što je mogao prije pet, deset ili skoro 20 godina, kada je prvi put obukao dres reprezentacije BiH. Vrijeme će svjedočiti da je Edin Džeko, u jednom malom njegovom fragmentu, postigao 73 gola u 151 utakmici u dresu reprezentacije BiH. Vrijeme vjerovatno neće nigdje ni zapisati sve one emocije koje je Edin Džeko izazivao među svima koji su imali čast da nose isti pasoš kao on. One će, baš zbog vremena, polako izumirati sve dok više ne bude nijednog Džekinog savremenika na ovom svijetu.

Cristiano Ronaldo je jedan od najboljih svjetskih fudbalera svih vremena. Narcisoidna glad, želja da bude bolji od svih ostalih učinila je dječaka sa Madeire, danas 41-godišnjaka, najboljim strijelcem i igračem sa najviše nastupa u historiji internacionalnog fudbala. Njegov se krug naprasno zatvorio onog dana kada je odbio da prihvati da je i sam ipak manji od vremena, da je smrtnik kao i svi drugi. Dok se sprema, neironično, proslava jednog od najtužnijih, a istovremeno i najvećih i najsretnijih dana u historiji bh. fudbala, dok Buenos Aires diše usporeno čekajući 6. oktobar i utakmicu u kojoj će Lionel Messi zvanično završiti reprezentativnu karijeru u dresu Argentine, Cristiano Ronaldo će negdje, u samoći, sebe ubjeđivati da je žrtva nepravde. Da može još i da je isti onaj koji je bio prije pet, deset, 15 ili 20 godina.

Džeko je na vrijeme shvatio ono što Ronaldo još nije

Džeko je shvatio da više nije isti, Messi je shvatio da nije. Shvatili su da je njihova zemlja veća od njih samih, i da njihov odlazak na dostojanstven način nije samo usluga njima samima, nego i usluga njihovoj zemlji. U Bosni i Hercegovini i Argentini sprema se slavlje, spremaju se suze, i od tuge, i od sreće. U Portugalu se sprema rat, ne onaj kakav zamišljamo kada spomenemo tu riječ, nego onaj podmukliji, iskopavaju se imaginarni rovovi i uspostavljaju frontovi žestokog verbalnog okršaja, samo jer najpoznatiji Portugalac u historiji želi da nastavi bitku protiv vremena koju nikad niko nigdje nije dobio.

Edin Džeko je uvijek bio neobično običan, za čovjeka takvih dostignuća i kapaciteta, nekad i na svoju štetu. Možda bi, da je bio drugačiji, postigao više. Ali možda bi, i vjerovatnije nego da ne bi, u tom nastojanju da mijenja selektore, čelnike saveza, klupske trenere i saigrače svaki put kad mu nešto nije po volji, izgubio dio sebe. Onaj najvažniji. Onaj zbog kojeg danas više ne postoji čovjek kojem Edin Džeko nije prva asocijacija na fudbal u BiH. Ne u našoj zemlji, nego na cijeloj planeti.

Nije potrebno baviti se ovaj put njegovim brojkama i dostignućima takve vrste. Brojke će svakako upamtiti vrijeme, jer ono takve stvari po pravilu gravira u svoje fragmente i ostaju zauvijek dostupni. No, emocije neće ostati zapisane, jer je emociju teško pretočiti u broj. Čak i u riječ. Kako zapisati koliko nam je Džeko značio? Ko će izmjeriti suze koje će 2. oktobra biti isplakane u Zenici i cijeloj zemlji? Cijelom svijetu, zapravo. Ne postoji nikakav barometar suza, osmijeha, sreće, tuge ni drugih emocija, a ne postoji ni dovoljno dobar pisac da ih opiše tako lijepo i precizno, da bi ih neko drugi nekad kasnije adekvatno doživio i proživio.

Džeko je prepoznao kada treba otići

Emocije su ono što je sad, danas, i što će biti sutra. Jednom ih više neće biti. Zato i jesu takve kakve su, ne može ih ukrotiti i zapisati ni vrijeme, a čovjek ne može ukrotiti ni emocije ni vrijeme. Ni oni supernaučnici iz Los Alamosa ne mogu.

Zbog toga će cijela Bosna i Hercegovina u 11. minuti utakmice u Zenici, u 90. ili kad god već Edin Džeko bude napuštao teren, da se na tren zaustavi i da pusti sve ono što se godinama nakupljalo i oblikovalo u gotovo beskrajnu tugu, još veću radost, nemjerljiv ponos i beskonačnu zahvalnost. Bosna i Hercegovina zna šta je Edin Džeko, a Edin Džeko zna šta je Bosna i Hercegovina.

Možda Edin nikad nije bio fudbaler nivoa Cristiana Ronalda, ali je svojoj zemlji služio iskrenije nego što je Ronaldo svojoj. I dok jedan odlazi uzdignutog čela, svjestan da je Bosni i Hercegovini služio baš onako kako je trebalo, do posljednje kapi znoja, drugi odlazi sa bijesom što mu njegova zemlja nije služila kako je trebala i propušta priliku da u momentu doživi sve ono što će doživjeti Džeko, skupa sa Bosancima i Hercegovcima.

Valjda je svakome jasno šta je ljepše, jer veličina se ne ogleda samo u tome koliko dugo možeš trajati, nego i u tome da prepoznaš kada trebaš otići. Neka i to ostane zapisano u vremenu.