Zbogom, Leo: Posljednji ples Messija u dresu reprezentacije Argentine

Nakon više od dvije decenije, u noći sa utorka na srijedu, stigao je trenutak kojeg su se ljubitelji fudbala širom svijeta godinama pribojavali. Lionel Messi posljednji put je obukao dres Argentine.

Na stadionu Monumental u Buenos Airesu, pred domaćim navijačima i u duelu protiv Benina, završeno je jedno poglavlje u njegovoj reprezentativnoj karijeri, ali način na koji se oprostio od državnog dresa pokazao je zbog čega njegova priča sa Gaučosima nikada nije bila obična.

Messi je protiv Benina postigao gol i upisao dvije asistencije, a u 10. minuti utakmica je nakratko zaustavljena kako bi mu cijeli Monumental priredio posljednje velike ovacije. Veliki broj navijača ustao je na noge, dok je primao pozdrav publike koja ga je pratila kroz najbolje, ali i najteže godine njegove reprezentativne karijere.

Kada je kasnije napuštao teren, nije skrivao suze. Uz njega su bili supruga i djeca, dok su argentinski reprezentativci napravili špalir i aplauzom ispratili svog kapitena. Sa tribina je odjekivalo njegovo ime, a njegov posljednji izlazak sa terena pretvorio se u prizor koji će dugo ostati dio argentinske reprezentativne historije.
 

Od dječaka kojeg Argentina gotovo nije poznavala

U narednim godinama bit će teško zamisliti Argentinu bez Messija, ali njegova priča sa reprezentacijom počela je gotovo nevjerovatno. Dok je dječak iz Rosarija stasavao u Barceloninoj akademiji La Masia, ljudi iz Fudbalskog saveza gotovo da nisu znali za njegov talenat.

Kada su konačno počeli raspitivati se o njemu, nisu imali ni precizne informacije o njegovom imenu. U telefonskim imenicima tražili su ga pod imenom Leonardo, dok su Barceloni slali faks raspitujući se za igrača kojeg su nazivali 'Mecci', vjerujući da je italijanskog porijekla.

Danas ta anegdota djeluje gotovo nestvarno. Dječak o kojem su tada tek pokušavali saznati više postao je lice argentinskog fudbala i simbol generacije, a u vremenu dok je bio član škole fudbala Blaugrane, ljudi iz španskog Saveza pokušavali su ga nagovoriti da zaigra za Crvenu furiju.

No, Argentinci su reagovali i 2004. godine su mu otvorili vrata reprezentativnih selekcija. Tada je počeo njegov put koji je trajao više od dvije decenije, a tokom tog perioda je svojoj zemlji i narodu donio trenutke koje će vječno pamtiti. 

 

Put do argentinskog srca nije bio jednostavan

Messi, međutim, nije odmah dobio odnos kakav danas ima sa navijačima. Od njega se očekivalo mnogo, a poređenja sa Diegom Maradonom bila su gotovo neizbježna. Svaki neuspjeh dodatno je povećavao pritisak, posebno nakon izgubljenih finala u kojima je Argentina ostajala bez trofeja.

Za razliku od Maradone, koji je za Argentince kultno božanstvo, odnosno simbol nacionalnog identiteta, Messi nije imao takav odnos sa navijačima od početka. Svaki neuspjeh reprezentacije, posebno izgubljena finala, dodatno je povećavao pritisak na njega.

U jednom trenutku, odnosno 2016. godine, najavio je i povlačenje iz reprezentacije, ali se na kraju predomislio. Upravo taj povratak bio je važan dio puta koji će ga na kraju dovesti do potpunog prihvatanja u domovini.

Dolaskom Lionela Scalonija, Argentina je dobila drugačiju energiju, a Messi ekipu u kojoj više nije morao sam nositi sav teret. Oko njega je stasala generacija koja je znala preuzeti odgovornost, dok je on dobio prostor da bude ono što je najbolje znao da radi, a to je da bude vođa na terenu i igrač koji može utakmicu promijeniti, ali i riješiti jednim potezom.

Preporod Messija i Gaucoša

Gaučosi su sa Scalonijem na klupi 2021. godine osvojili Copa Americu, a godinu kasnije došli su do trofeja i u 'Finalissimi', takmičenju u kojem se sastaju pobjednik Evropskog prvenstva i prvak Južne Amerike.

Najveći uspjeh uslijedio je u Kataru, gdje je Messi predvodio reprezentaciju do naslova svjetskog prvaka. Time je osvojio trofej koji mu je najviše nedostajao noseći dres državnog tima, a sa olimpijskim zlatom kompletirao je sjajnu kolekciju trofeja.

Ono što je nekada predstavljalo njegovu najveću nedovršenu priču pretvorilo se u jedno od najljepših poglavlja argentinske reprezentacije. Njegove brojke potvrđuju koliko je dugo trajala ta era. On je rekorder Argentine sa 208 nastupa, 126 golova i 69 asistencija.

Bio je prisutan u velikim utakmicama, protiv najvećih reprezentacija, u trenucima kada se od njega očekivalo da preuzme odgovornost. No, takva karijera teško može stati u brojke.

One mogu pokazati koliko je puta pogodio ili asistirao, ali ne mogu opisati ono iščekivanje koje bi nastalo kada Messi primi loptu. Ne mogu pokazati osjećaj da se u svakom njegovom potezu može dogoditi nešto što će promijeniti, ali i riješiti utakmicu.

Argentina se oprostila od svoje desetke

Zbog toga ni oproštaj nije mogao biti običan. Monumental je bio samo početak, a Buenos Aires i Rosario uključili su se u ispraćaj čovjeka koji je tokom više od dvije decenije postao jedno od najprepoznatljivijih imena argentinskog sporta.

Iznad Buenos Airesa dronovi su formirali Messijevu desetku i njegov lik sa trofejem Svjetskog prvenstva. U Rosariju su ulicama odjekivale pjesme u njegovu čast, dok je helikopter kroz grad nosio ogroman argentinski dres sa njegovim prezimenom i brojem 10.

Bilo je simbolike u tome da se dva grada toliko važna za njegovu priču oproste na različite načine. Buenos Aires od kapitena koji je pred domaćom publikom posljednji put nosio reprezentativni dres, a Rosario od dječaka koji je upravo iz tog grada krenuo prema svijetu.
 

Šta ostaje poslije Messija?

Poslije Messija ostaje generacija koja je sa njim prošla put od razočaranja do najvećih trofeja. Ostaje reprezentacija koja je nakon godina čekanja ponovo naučila kako izgleda osvajati velika takmičenja i koja će sada morati nastaviti bez čovjeka koji je bio njen najvažniji dio u tom periodu.

Ostaju i slike koje će nadživjeti njegov reprezentativni staž, odnosno pehar Svjetskog prvenstva u njegovim rukama, osvojena Copa America, olimpijsko zlato, ali i svi oni trenuci koji su prethodili trofejima i učinili ih još vrijednijim.

Kada se jednog dana bude govorilo o Messiju i Argentini, priča neće počinjati njegovim trofejima, niti će se završavati njegovim brojkama. Počet će dječakom kojeg argentinski fudbal gotovo nije poznavao, a završiti čovjekom kojem je, u njegovoj posljednjoj noći, cijeli Monumental ustao na noge.