Salah, Lukaku i ostali – otkud fudbalske zvijezde u Turskoj?

- Ljudi ovdje ne žive, već preživljavaju, reći će mi jedan od inače dobrostojećih stanovnika Istanbula prije samo nekoliko mjeseci. 

To je, doduše, samo jedna strana priče. Mnogo je i analiza koje hvale napredak turske ekonomije, pa će tako, za primjer, izvještaj Međunarodnog monetarnog fonda govoriti da će Turska u 2026. vjerovatno postati najveća ekonomija među zemljama s većinskim muslimanskim stanovništvom, ispred Indonezije i Saudijske Arabije.

No, kako u takve okolnosti uklopiti masovni dolazak fudbalskih zvijezda u tursku Superligu?

VideoSpektakl za pamćenje, pogledajte ceremoniju potpisa Mohameda Salaha za Trabzonspor

Mohamed Salah, Leandro Trossard, Mason Greenwood, Romelu Lukaku i Nathan Ake samo su neka od svjetski poznatih fudbalskih imena koja su ovog ljeta stigla u Tursku. Ni ranijih godina nije bilo začuđujuće vidjeti nekog Robina van Persieja koji pozne igračke dane odluči provesti u Turskoj, ali su posljednji prelazni rokovi, očigledno, donijeli nešto drugačije. Počeli su dolaziti igrači koji ne samo da su mogli zaraditi veće novce u drugim zemljama, već su mogli nastaviti igrati fudbal u još kompetitivnijim evropskim ligama. I nisu to sve odreda “veterani” – Greenwood ima 26 godina, Trossard 31, a Salah, uprkos svoja 34 ljeta, nesumnjivo je mogao pružiti još u nekoj od najelitnijih evropskih liga. Kako ne spomenuti i 27-godišnjeg napadača Victora Osimhena, koji je na ljeto 2024. došao u Galatasaray, dok je za njega bio zainteresovan veliki broj evropskih klubova?

Inflacija i raslojenost, turska realnost

Valjda je bilo kakav tekst u kojem su ključni pojmovi “Turska” i “novac” nemoguće napisati bez spomena inflacije. Turski državni zavod za statistiku kaže da je tamošnja godišnja inflacija u julu iznosila 31,75 posto, što predstavlja određeno usporavanje u odnosu na tržišna očekivanja. Za naš kontekst je zanimljivo navesti kako inflacija povremeno koristi turskim superligašima. Mnogi od njih žive sa ogromnim dugovanjima, a baš tu im ova nesretna ekonomska pojava zna dobro doći. Kako je značajan dio njihovih dugovanja u lirama, a najveći klubovi mnogo prihoda inkasiraju u eurima, pad valute zapravo im zna olakšati teret.

Pa, otkud u zemlji opterećenoj inflacijom fudbaleri poput Salaha, Trossarda, Osimhena ili Vlahovića?

Bitna karakteristika turskog društva jeste raslojenost. Gini koeficijent ekonomisti definišu kao mjeru koja prikazuje nejednakost u raspodjeli dohotka ili bogatstva unutar stanovništva, a koliko god turski mediji i izvori bili podijeljeni na pro i kontra vladine, i oni će se složiti u jednom – Turska je u vrhu evropskih država po Gini koeficijentu (0,410 u 2025. po TurkStatu). U prevodu, velika količina novca skoncentrisana je kod malog broja osoba.

Baš takve ličnosti česta su pojava u turskom fudbalu. Čak sedam godina je poziciju predsjednika Fenerbahcea obavljao Ali Koc, milijarder iz jedne od najbogatijih porodica u državi. Trenutno je na čelu Fenera Aziz Yildirim, čije bogatstvo Forbes procjenjuje na oko 500 miliona dolara.

Politika

Floskula o nemiješanju politike i sporta vjerovatno se više ne može provući gotovo nigdje, a pogotovo ne u državi i društvu kakvo je tursko. Naprotiv; sam državni vrh, ilustrovan u ličnosti predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, itekako je zainteresovan za fudbal, pa i konkretno za dovođenje velikih fudbalskih imena u ovu zemlju. 

Otac turskog lidera, Ahmet Erdogan, nije bio oduševljen idejom da mu se sin bavi fudbalom, pa je maleni Recep Tayyip na treninge išao krišom. Čak ni kopačke nije smio nositi kući, već ih je krio u obližnjem odlagalištu uglja. 

Kao mladić je navijao za Fenerbahce, no predsjednika jedne od najljepših država na svijetu danas češće vezuju uz Basaksehir. Njegov portret visi u trening centru ovog istanbulskog kluba, predsjednik Basaksehira Goksel Gumusdag bivši je visoki dužnosnik AK partije, a čak se i klupske boje, narandžasta i plava, povezuju sa bojama Erdoganove stranke. Sam predsjednik je čak zaigrao na otvaranju njihovog stadiona, postigao je hat-trick, a kasnije je broj 12, koji je Erdogan nosio na revijalnom meču, povučen iz upotrebe u ovom klubu.

A da je turska politika itekako zainteresovana za fudbal - bolje od šturih informacija o otpisima kamata, beskrajnim restrukturiranjima dugova i sponzorstvima – govore potezi najmoćnijeg čovjeka u zemlji. Početkom 2026, kada su “zapeli” pregovori Fenerbahcea i saudijskog Al-Ittihada oko transfera N’Goloa Kantea, intervenisao je lično Erdogan, i to kod saudijskog princa Mohammeda bin Salmana. Želja mu je bila vidjeti i Salaha na terenima njegove domovine, a kako je Besiktas izgledao kao prvi favorit za dovođenje Egipćanina, turski lider lično je kontaktirao predsjednika kluba Serdala Adalija kako bi dobio izvještaj o napretku pregovora.

Ono što, ipak, posebno treba naglasiti jeste povoljan poreski sistem za klubove. Porez na ugovore fudbalera u najvišem rangu turskog fudbala iznosi 20%, što je značajno manje u odnosu na, primjerice, Englesku (45%), Italiju (43% i više) ili Španiju (45-54%). Veliku razliku pravi i to što sami klubovi u Turskoj mogu preuzeti plaćanje poreza na ugovore igrača. To znači da fudbaleri primaju neto plate, a poreske obaveze preuzima njihov poslodavac. Dakle, Salahova zarada od najmanje 17 miliona eura po sezoni ustvari je njegova neto plata, iznos koji će primiti bez poreskih odbitaka, ali zato sa potencijalnim bonusima. 

Konačno, fudbal

Nije, naravno, sve u politici, porezima, pa ni u, vjerovali ili ne, novcu. Iako je jasno da su finansije glavni generator dolazaka fudbalskih zvijezda u ovu čarobnu zemlju, ima, začudo, nešto i u samom fudbalu. Jer koliko god Salahovih 17 miliona eura bila ogromna cifra, Saudijci su mogli ponuditi više. I nije da nisu željeli.

Liga je kompetitivna, pravi izazov za svakog je srušiti dominaciju Galatasaraya, koji je osvojio četiri uzastopne titule. Dva najbolja kluba idu u Ligu prvaka, svoje prilike nude i Evropska i Konferencijska liga. Ukratko, igrači ostaju u fokusu evropske fudbalske javnosti.

Fudbaleri su ovisnici o adrenalinu. Pa, koliko god romantičarski zvučalo pričati o atmosferi kao o uzroku dolaska nekog fudbalera u klub, ne sumnjajte da će veliki broj njih radije izabrati igranje pred pedesetak hiljada bučnih navijača. 

A pored adrenalina, mnogi od njih su ovisnici i o glamuru. A zar im grad Fenera, Galate i Besiktasa - koji se razastrao na dva kontinenta i kojeg je Napoleon smatrao glavnim gradom svijeta – ne nudi baš to?