Kako je evropski neuspjeh postao normalno stanje bh. fudbala?

Mogli bismo priču o još jednoj godini neuspjeha bosanskohercegovačkih klubova u Evropi, kako to i obično biva, započeti opravdanjima. Tako možemo reći da je Sarajevo naišlo na ponajbolju finsku ekipu nesrećom u žrijebu, te da je Inter Turku još lakše izašao na kraj sa Basaksehirom koji je kudikamo moćnija ekipa od Sarajeva. Mogli bismo isto tako reći i da je Velež u sezonu ušao sa 1000 problema, a i sada ih ima približno toliko, te da nije bilo realno da takva ekipa izbaci DAC Dunajska Streda.

U konačnici, mogli bismo reći da je Zrinjski potpuno nadigrao Valur, da je promašio penal, a da mu nije dosuđen barem još jedan. Činjenica međutim ostaje da su tri od četiri bh. kluba ispala iz Evrope već nakon drugog pretkola, a da je i Borac već jednom ispao, a da je takmičenje nastavio zbog promjene formata. I ta je činjenica pomalo bolna, s obzirom na to u kakvom se kontinuitetu ponavlja.

Pratimo bh. klubove u Evropi(TOK UTAKMICA) Borac u trećem pretkolu, mostarski rivali ispali iz Evrope

Sarajevo je ispalo od ekipe iz Finske, Zrinjski od ekipe sa Islanda, a Velež od ekipe iz Slovačke. Borac je ispao od ekipe iz Bugarske, a prošao ekipu iz Moldavije. Jasno je da evropska pretkola uglavnom ne igraju velike ekipe iz najjačih liga svijeta, ali sve one ideje o nekakvom napretku bosanskohercegovačke lige koje smo, možda i iz nečijeg neopravdanog optimizma slušali godinama unazad, zapravo padaju u vodu iz sezone u sezonu. Bosna i Hercegovina je tri puta zaredom imala klub u grupnoj fazi evropskih takmičenja i to je uspjeh za našu zemlju, ali pogledajmo širu sliku.

Tri puta zaredom je klub u grupnoj fazi evropskih takmičenja imao Island, imat će ga Armenija, vjerovatno i još nekoliko zemalja koje su iz naše perspektive fudbalski liliputanci, a koje su zapravo snagom u pet deka sa nama. Ranije smo se žalili na sistem takmičenja koji je spram naših klubova bio malo neobjektivan i nepošten, zbog načina na koji smo se križali sa protivnicima, ali sada takvog izgovora nemamo. Jednostavno je, Bosna i Hercegovina, odnosno njeni klubovi, nemaju sposobnost, bilo da se radi o finansijskoj, ili organizacijskoj, da naprave i održe dugoročne planove. Zapravo, poneki klub ponekad ima, no nikad, ali baš nikad, nemamo četiri takva kluba u istom momentu.

Bosanskohercegovačka liga je jako specifična, kompetitivna unutar sebe, i nema nekakav Dinamo ili Crvenu zvezdu, koji unaprijed mogu upisati pobjedu protiv ligaških rivala. Nijedan klub ne može, recimo, naredne sezone očekivati da unaprijed upisuje pobjede protiv Čelika u Zenici, rivalitet između onih klubova koji su igrali značajnu ulogu u Jugoslaviji jednostavno je takav da će to uvijek biti kompetitivne utakmice. U takvom odnosu snaga prostora za malo dugoročnije projekte teško da ima, barem one projekte koji će reći da je ishod pojedinačne utakmice nebitan. Kada nema prostora za dugoročnije projekte, dobijete slike koje smo dobili ovog ljeta u Evropi. Ili prošlog. Ili onog prije, odnosno koje dobijamo skoro svakog ljeta.

Naš fudbal nije nužno ni dobar ni loš, brojni igrači koji u ovu ligu dođu sa velikom reputacijom opeku se nakon samo nekoliko mjeseci. Međutim, vizija ne postoji, šta god ona predstavljala, odnosno ako i postoji na papiru, zamijeni je brzo ona stvarna vizija, ono pitanje koje se samo nametne - Kako preživjeti do sutra? Sarajevo je imalo četiri različita trenera u pet mandata otkad je na čelu Inter Turkua trener Vesa Vasara. A ni sam Vasara nije tu toliko dugo.

Ako bismo postavili pitanje o tome šta je cilj bosanskohercegovačkog fudbala, ne bismo iz postupaka naših klubova mogli dobiti nikakav bolji odgovor od onog instinktivnog - Da igramo. Igrati, međutim, može i svako dijete u dvorištu, samo postojanje klubova pretpostavlja uvezivanje na osnovu nekakvih zajedničkih vrijednosti ili ciljeva.

Promovišu li naši klubovi bosanskohercegovački fudbal kao neku specifičnu školu fudbala? Ne promovišu, jer ona ne postoji, a samo pravilo po kojem regionalni i EU fudbaleri nisu stranci znači da se ne promovišu ni domaći igrači, i mnogi klubovi zapravo ih i nemaju u prvom planu skoro nikako.

Jesu li naši klubovi fokusirani na ostvarivanje maksimalnih rezultata? Da jesu, ne bi se dešavalo iz godine u godinu da klubovi koji igraju Evropu u međunarodno takmičenje izlaze slabiji nego su bili kad su završili sezonu u kojoj su izborili plasman na međunarodnu scenu.

Jesu li klubovi sposobni kroz transfere igrača zarađivati novac? Nisu, jer su transferi sporadični. Da su sposobni, svi bi imali barem po 2-3 sedamnaestogodišnjaka unutar ili blizu prvog tima, od kojih bi se onda mogli očekivati transferi u jače klubove i ozbiljna zarada. Niko u inostranstvu ne gleda Bosnu i Hercegovinu kao tržište na kojem se kupuje kvalitet, nego potencijal, a oni koji tvrde da igrači od 23 ili 24 godine imaju nekakav megapotencijal ili svjesno zamajavaju ljubitelje fudbala, ili su jednostavno nesposobni za procijeniti u kojem je momentu fudbal.

Je li Premijer liga BiH baza reprezentacije BiH? To smo valjda vidjeli na nedavnom prvenstvu u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i Meksiku.

Fudbal u našoj zemlji jednostavno operiše na skoro amaterskom nivou, i makar i bio vidljiv određeni napredak u infrastrukturi, čak i finansijama, kvalitetu igrača koji se dovode, teško se identifikovati sa načinom na koji su klubovi vođeni, bez gotovo ikakve filozofije. Rezultat je, naravno, najbitniji, ali izbor metodologije kojom se naši klubovi vode da bi stigli do rezultata naprosto je bljutav i težak za svariti. Ispadanja iz Evrope nisu nužno ni razočaravajuća, koliko su očekivana, a to ih čini puno gorim, jer su postala standard.